FELJTON Bili su previše avangardni za vlastito dobro. Svirali su punk prije pojave punka, rejvali prije nego što je ecstasy naložio acid house revoluciju. Na kraju krajeva, zvali su ih ‘anomalijom prog rocka’
Postoje skoro 50 godina, izdali su 25 albuma, snimili više od 500 pjesama i utjecali na sve žive i nežive, ali na kraju dana svejedno su ostali bend za koji je malo tko čuo. A ako je i čuo, rijetko da ih je slušao. Imali su Sparks svojih trenutaka, kad su se činili najvećom grupom na svijetu, ali oni su bili kratki, previše privremeni da bi privid postao dominantnom stvarnošću i odrazio se na cjelinu maratonske karijere. Ti kratki komercijalni sprintevi unutar dugih staza eksperimenata i provokacije bili su, recimo, “This Town Ain’t Big Enough for Both of Us”, singl koji im je donio instant-slavu u Britaniji, dosegnuvši drugo mjesto na Top 10 ljestvici 1974. godine. Synthwave i electro-pop još nisu postojali, a oni su ga 1979. s Giorgiom Moroderom svirali s punom energijom, briljantnom “The Number One Song in Heaven” (1979.), oblikujući dominantne audio trendove 1980-ih. Fascinantno je koliko je ova pjesma svježa i danas, ruku na srce prvenstveno zahvaljujući velikome Moroderu. Dala bi se zamisliti i u nekom budućem katalogu Daft Punk, da se isti nisu raspali. Za razliku od Sparks, koji, čini se, ne planiraju tako skoro nigdje otići. Nisu odlazili ni kad ih nitko nije razumio. Bili su previše avangardni za vlastito dobro. Svirali su punk prije pojave punka, rejvali prije nego što je ecstasy naložio acid house revoluciju.
Na kraju krajeva, zvali su ih “anomalijom prog rocka”, a onda kad su bili najpopularniji, ionako nisu svirali rock. Bili su i ostali ozbiljan bend koji je uvijek imao previše smisla za humor. Pjevali su o nejebici i dojenju djece. Zbog čega ih nisu shvaćali previše ozbiljno, osim onih koji su se zaljubili u njihovu nemilosrdnu neobičnost, pa upravo i u smisao za humor. Morrissey je bio fan. “Kimono My House”, nezaboravno remek-djelo LP dizajna, bio je album kojim su pokušali osvojiti Veliku Britaniju, pa se tako našao i na popisu najdražih albuma frontmena Smithsa. Duran Duran, Pet Shop Boys i New Order su imali od koga učiti kad su “braća Sparks” ulazila u osamdesete.
Legenda kaže da je John Lennon, gledajući njihov nastup na “Top of The Pops” 1974., nazvao Ringa Starra i rekao: “Nećeš vjerovati što je na televiziji. Marc Bolan svira pjesmu s Adolfom Hitlerom!”. U ovoj anegdoti, bila ona istinita ili ne, nalazi se odgovor na pitanje zašto je tako malo ljudi slušalo Sparks, bend koji je bio esencijalno “čudan” i slikom i zvukom. Dijelom je i odgovor na pitanje zašto je samozvani fanboy Edgar Wright uspio snimiti čak dva i pol sata dugi dokumentarac o svom omiljenom bendu nazvan jednostavno “The Sparks Brothers”.
Wright je želio ispraviti povijesne greške nedovoljno jasnog pozicioniranja svojih glazbenih idola u svjetskoj pop rock povijesti pa je u jednom cugu odlučio ispričati sve što bi fan - bivši, sadašnji i budući - trebao znati o kalifornijskoj glazbeno-filmskoj braći. Što u jednu ruku znači da je dokumentarac stvarno pomalo nategnut u svom trajanju, ali i to da se ono lakše podnosi zbog znanja filmskog majstora Wrighta da faktografiju upakira u pravi ringišpil intervjua, arhive i animiranog plastelina. Pomoglo je i to što proslavljeni redatelj ima dobre veze u industriji pa je u film, pored mnogih drugih, strpao Becka, Fleu (RHCP), Mikea Myersa i Thurstona Moorea (Sonic Youth), kao tipične talking headse u crno-bijelom svjedočenju mladosti i srastanju uz bend vibrantnih boja i melodija.
Sparks su imali, dakle, trenutke kad su vladali top ljestvicama, punili velike dvorane i dosezali vrhove top lista, ali sažetak njihova djelovanja ipak je duboko u domeni kulta. Savršeno osmišljena i realizirana multimedija glazbe, filma, fotografije, mode i dizajna, uz glazbu koju nećete moći zviždati, ostavila ih je duboko u rovovima art-rocka i art-popa. Što je u startu bila svjesna odluka, jer braća Sparks, iako prije svega popularni u Europi, još su u rodnoj Kaliforniji voljeli sve što je drugačije, alternativno i underground, prije svega “europski”.
Ron, enigmatični klavijaturist s hitlerovskim brčićima, koji se smije samo onda kad treba izgledati kao zadovoljni psihopat nakon uspješnog eskiviranja policijske patrole, i rasplesani pjevač i seks-simbol Russell Mael, iako prava krvna braća, savršeno su složni u svojoj viziji, koliko i savršeno drugačiji, dvojac koji se mogao spojiti samo unutar iste obitelji. Odrastali su, kako sami kažu, uz cool roditelje, koji su kuću ozvučili Jerryje Lee Lewisom, Elvisom i Little Richardom, a majka ih je čak dva puta vodila da uživo vide Beatlese. Studirali su na UCLA - Ron se posvetio filmu i grafici, a Russell kazalištu i snimanju filmova. Obožavali su Bergmana i francuski Novi val te su zapravo sanjali o filmskoj karijeri, koja je ipak pala u drugi plan kad su, zaljubljeni u The Who i Pink Floyd, osnovali bend. Prve snimke odradili su u studiju u Hollywoodu 1967. pod imenom Urban Renewal Project, ali karijera nije krenula dok ih nisu nagovorili da promijene ime. Prvo su ih tjerali da se zovu kao dokumentarac, po uzoru na braću Marx - bili su šaljivi i imali vodviljski karakter u pjesmama i nastupima pa što da ne? Nisu bili oduševljeni idejom. Dogovorili su se, kompromisno, da će umjesto Sparks Brothers biti samo - Sparks. S novim imenom se 1973. sele u London i snimaju “Kimono My House”, album i danas bizaran i neobičan u svakoj svojoj sekundi. Originalnost je bila vezivno tkivo čak i onda kad su se stilovi mijenjali. A mijenjali su se gotovo od albuma do albuma - tek što su se svi navikli na metroseksualne trubadure, “Big Beat” (1976.) pretvorio ih je u punokrvne rokere s punk nagonom. Onda su čuli što je Moroder napravio s Donnom Summer (revolucionarni plesnjak “I Feel Love” iz 1977.) pa zavladali discom, i dalje ne odstupajući od glavnog koncepta - Ron kao namrgođena voštana figura za sintićem i Russell kao naelektrizirana vjeverica s mikrofonom u ruci.
Svo to vrijeme nije ih puštala ljubav prema filmu. Ali ljubav dugo nije bila uzvraćena. Suradnja s Jacquesom Tatijem, francuskom legendom, u čijem su filmu “Confusion” trebali glumiti početkom 1980-ih nikad se nije ostvarila. Propao je i projekt pretvaranja japanske shonen mange “Mai, the Psychic” (1985.-1986.) u mjuzikl koji bi režirao Tim Burton za Carolco Pictures, studio koji se obogatio filmovima o Rambu. Svirali su u filmu “Rollercoaster” (1977.), B-spektaklu o sabotaži zabavnog parka. Trebao je to biti veliki proboj Sparksa u mainstream, ali film je flopnuo, kao i mnogi njihovi albumi.
Svoju studentsku ljubav prema Bergmanu opjevali su 2009. u radijskom mjuziklu “The Seduction of Ingmar Bergman” (2009.), pričom o zamišljenom posjetu švedskog redatelja Hollywoodu 1950-ih, s jasnim divljenjem europskom umjetničkom i autorskom sentimentu suprotstavljenom industrijskom sustavu vladavine američkog dolara. Pokušali su ga pretvoriti u predstavu, igrani film koji bi režirao Guy Maddin, pa čak i lutkarski animirani film, ali nisu uspjeli skupiti novac. Ipak, iz svega toga izišao je jedan značajni, konačno realizirani filmski projekt. Desetljećima nakon studentskih filmova, braća Sparks konačno su 2021. potpisala pravi pravcati igrani film. “Annette” je, kako su sami objasnili, rezultat brušenja pripovjedačkog pera u formi radijske glazbene naracije. Sve što su naučili radeći na “The Seduction of Ingmar Bergman”, transformirali su u dramaturgiju novog mjuzikla, suvremene rock opere “Annette”. Ron i Russell potpisnici su scenarija i soundtracka novog filma Leosa Caraxa, redatelja genijalno nadrealnih “Merde” (iz omnibusa “Tokyo”, 2008.) i “Holy Motors” (2012.), čiji je “Annette” otvorio ovogodišnji Cannes. Hvaljena priča o stand-up komičaru (Adam Driver) i opernoj pjevačici (Marion Cotillard) koji odgajaju drvenu lutku prvi je Caraxov film na engleskom jeziku, ujedno i prvi veliki filmski projekt braće kojoj je 2021. donijela višestruku filmsku zadovoljštinu. Uz “Anette”, tu je i dokumentarac Edgara Wrighta. Redatelj koji je predvodio novu žanrovsku groznicu pod engleskom zastavom, zombi komedijom “Shaun of the Dead” (2004.) i policijskom buddy-buddy parodijom “Hot Fuzz” (2007.), do danas je nakupio dovoljno fanova da ostvari jedinu pravu misiju dokumentarca: širenje Sparks gospela. Preobraćenje na kaos jedinstvenoga glazbenog putovanja.
Ron već neko vrijeme nema hitlerovske/čaplinovske brčiće, a Russell više nije Adonis s jednim slomljenim zubom, ali dokumentarac “The Sparks Brothers” pokazuje koliko je šarma, smisla za humor, hrabrosti, pameti i dražesne gluposti još živo u dva momka koji su oduvijek stvarali i svirali po svojim pravilima. A vi plešite ako hoćete. Ili možete.
