"S mojim Percutorom moguće je smeđu kožu učiniti crvenom, bijelu dlaku crnom, a crnu kožu smeđom", objašnjavao je Heger. "Ali s pomoću njega može kosa i rasti". Međutim, jedan od nezadovoljnika je zaključio: "Taj uređaj nije ništa drugo nego potisno-usisna pumpa kojoj je Heger samo dodao električni pogon!". Međutim, ograničavajuća okolnost bila je ta što Percutor-uređaj može koristiti tek nekoliko ljudi.
Stoga je ubrzo počeo proizvoditi te oglašavati masti i esencije koje su, po njegovu mišljenju i bez pomoći Percutor-uređaja, prodirale u vlasište i oslabljenom korijenu kose davale novi život. U svojem poštanskom tuzemnom i inozemnom odjelu u Münchenu, Elvirastraße 18, otkrio je Heger sve prednosti dostave pošiljaka pouzećem, što mu je omogućilo da kasnije postane milijunaš. Jednog dana, u ljeto 1954. godine, vidjeli su građani Schweinfurta kako se valja tamnoplavi Cadillac ulicama njihova grada.
Zdepasti čovjek, koji ga je s vremena na vrijeme vozio, bio je Wilhelm Heger. Auto je bio unajmljen od konzula Willyja Sachsa, sina tajnog savjetnika Ernsta Sachsa, koji je izumio krstareće torpedo i Sachs motore, te se uputio iz Schweinfurta prema dvorcu Mainberg, nastavlja se u novinskom izvještaju. Heger je za 500.000 maraka kupio od tvrtke Fichtel & Sachs dvorac koji potječe iz 10. st. Obrtnici iz Schweinfurta dobili su neočekivani posao, ne baš uvijek zadovoljni, jer je dvorac trebalo prirediti za potrebe biokozmetike.
Samo izvana, jer je dvorac zaštićeni spomenik kulture, tako da sve ostane po starom. U izjavama za novine Heger se hvalio da je dao ugraditi osam kilometara telefonskih kablova, dva i pol kilometra vodovodnih cijevi, osam kilometara cijevi za grijanje te 250 ručno izrađenih brava s diskretnim patentnim osiguračima: "Njemačka se može ponositi novim dvorcem Mainberg".
Za svoje radno mjesto odredio je lođu, iz koje puca pogled na Mainu, često okružen poslugom u frakovima i sa sunčanim naočalama na nosu: "U zatvoru sam imao samo jedno malo okno za svjetlo. Sad se odjednom moram naviknuti na toliko puno svjetla". Krajem kolovoza 1954. pozvao je Heger predstavnike zemaljske vlade, gradske uprave i tiska na prvi prijam.
Okružen oklopima vitezova, zbirkama staroga oružja, skupocjenim slikama, antiknim namještajem i platama s hladnim jelima, Heger je održao konferenciju za javnost. "Gospodo", započeo je, "München me je tretirao kao kakvog ludog mladca, obećavajući mi gradilište kao da je riječ o radovima za luđake. Lijepo, zato ću ovdje u Schweinfurtu utemeljiti pravu svjetsku industriju kozmetike. Moj tvornica, čiji model vidite ovdje, pronosit će svijetom ime Heger-istraživanja i Vašega grada. Ovaj jedinstveni kružni radni kompleks sa svojih jedanaest tvorničkih zgrada, za koji će mi grad Schweinfurt osigurati prikladan teren, pravo je čudo moderne arhitekture. Uz njega smo planirali vlastito naselje za oko 2000 radnika. Tako ćemo slomiti dominaciju francuske kozmetike. Njezin ugled u svijetu postajat će sve manji kako se mi budemo širili".
Zatim je nastavio: "Iskrčit ćemo postojeću vinovu lozu s okolnih brežuljaka. Najfinije šampanjske sorte, iz Reimsa, već su na putu. Moj ekonom ponudit će tržištu najbolji njemački šampanjac. U našim staklenicima procvjetat će uzgoj orhideja kakvih se jedva može naći na kontinentu". Sve djeluje glamurozno. Sluge u plavim livrejama dočekuju goste na vratima dvorca. Uniformirani vozači s epoletama opslužuju u dvorištu Hegerov skupocjeni vozni park: dva Cadillaca, Buick, Pontiac, Opel Kapitän, Mercedes 220 i tri kamiona.
Na 400.000 četvornih metara velikog parka dvorca rasporedio je Heger šezdesetak reflektora koji svake noći osvjetljavaju dvorac. U jednom bogatom novogodišnjem prospektu novi gospodar dvorca Mainberg navješćuje kozmetičko proljeće koje iza "stogodišnjih zidina stvaraju Heger i neumorni zaposlenici za naše pacijente slabe kose i ćelavce". Prva velika optužba koja je pogodila Hegera i njegovu partnericu Antonie Stich, s kojom se u međuvremenu oženio, otkad su se ugnijezdili u dvorcu Mainberg, bila je da za velike novce uvaljuje nepotrebne značke brijačima i frizerima.
Heger je razvio koncept kakav danas koriste slični prevaranti s Ponzijevom shemom. No, Hegeru nisu prigovorili što prodaje prevarantske preparate, već značke. Brijači, kojima je Heger obećao redovito slati uputstva o korištenju lažnih pripravaka i aparata, trebali su se kao "znanstveni istraživački novaci" nominirati i dobiti licenciju da nose Hegerov znak na prsima. Ta obilježja im je Heger slao pouzećem zajedno s pakiranjem sredstva za njegu po cijeni od 111 maraka. A kasnije je isti znak preprodavao po trostrukoj cijeni.
Heger je uvjeravao Savez brijačkih uslužnih udruga e. V. u Wiesbadenu, "da će kroz ruke naših frizera ove godine doslovno proći, iz mjeseca u mjesec, nakon godinu dana, od kolijevke do groba, sve glave Savezne Republike, od najmanjeg službenika do šefa države". No Savez brijačkih uslužnih udruga uputio je brijačima svoje mišljenje, proslijedivši ga i Hegeru na znanje: "Brijač je obrtnik, a nije znanstvenik, odnosno tobožnji znanstveni novak. Od onih brijača koji se u ovoj akciji služe Vašom značkom ne traži se zapravo nikakva znanstvena ni za znanost vezana aktivnost, nego ta akcija uglavnom služi samo za to da se poveća promet Vaše tvrtke".
"Promet moje tvrtke", odvratio je Heger, "čak i bez pomoći brijača bio je na zavidnoj visini. Ni moja supruga ni ja nismo znanstvenici", priznaje on u dvorcu Mainberg. Poslije 1977. Hegeru i njegovoj supruzi potpuno se zameo trag. Ne zna se kad su i gdje završili svoje živote. Ne zna se ni gdje je završilo njihovo bogatstvo, a ni kako su im završila djeca...
