Sve uz, barem implicitno, odobrenje Vladimira Vladimiroviča. Šira javnost je prvi put vidjela Putina na Staru godinu 1999., kad je Boris Jeljcin predao vlast mladom i energičnom premijeru Putinu. Njih dvojica nisu mogli biti više različiti. Dok je Jeljcin bio visok i glasan bivši član Politbiroa, Putin je bio oniži, tihi pukovnik KGB-a. Iako je Putin radio u inozemstvu, bilo je to u Dresdenu, relativnoj zabiti Istočne Njemačke.
Međutim, Putin se već godinama uspješno penjao političkom ljestvicom. Devedesete godine i pad komunizma dočekao je na mjestu savjetnika za međunarodne odnose gradonačelnika rodnog Lenjingrada. Kraj devedesetih dočekao je kao jedan od najmoćnijih ljudi Rusije. "U svibnju 1998. prihvatio je već treći posao u Kremlju u manje od dvije godine. Nikad nije bio blizak Jeljcinu, a tad još nije bio dovoljno moćan da bi igrao ulogu u njegovim spletkama.
Ovoga ga je puta Jeljcin postavio na mjesto prvog zamjenika direktora predsjedničke administracije zaduživši ga za odnose s 89 državnih regija. Taj je posao bio prirodni nastavak njegova rada u Glavnoj kontrolnoj upravi gdje je gomilao datoteke s informacijama o korupciji i malverzaciji regionalnih službenika", piše Myers u Putinovoj biografiji.
Šetao se Putin godinama po raznim funkcijama u Moskvi. Od šefa tajne službe, pomoćnika, savjetnika, osobe od povjerenja, dok ga Jeljcin nije jednog kolovoškog dana pozvao na sastanak izvan Moskve. "Donio sam odluku, Vladimire Vladimiroviču, i želio bih ti ponuditi mjesto premijera", rekao mu je Jeljcin. Putin je neobično mnogo promišljao u tišini.
Njegovo je tiho ponašanje privuklo Jeljcina, no sad je izgledalo kao oklijevanje. "Ne volim predizborne kampanje", napokon je rekao. Jeljcin ga je uvjerio da neće sam morati voditi kampanju. Taktike kampanje bile su mu najmanja briga. Stručnjaci mogu svladati političku tehnologiju. On jednostavno mora pokazati ono što Jeljcinu više nije uspijevalo: samouvjerenost, autoritet, vojno držanje za kojim je, kako je vjerovao, država žudjela.
Jedino što je trebao bilo je pokazati da nije Jeljcin
U tom očaju posljednje je najviše zaokupljalo Jeljcinov um. Putin je odgovorio s "vojnom sažetosti", prisjeća se. "Radit ću ondje gdje me postavite." Jeljcinovo sljedeće pitanje svejedno ga je iznenadilo. "A na najvišem položaju?" Prvi je put, Jeljcin je rekao, Putin uistinu shvatio punu namjeru njegova plana. Nije mu nudio žrtveni položaj kao prethodnim trima premijerima koji su potrajali tek nekoliko mjeseci u uredu.
Jeljcin ga je predlagao za svojega nasljednika na mjestu predsjednika, što je bila potvrda kakva je umakla tako velikom broju Jeljcinovih starijih pomoćnika. Tek nekoliko dana kasnije Jeljcin je govorio svojim sugrađanima da sprema najopsežnije moguće promjene. "Odlučio sam imenovati osobu koja, po mojem mišljenju, može ujediniti društvo", rekao je Jeljcin u televizijskom govoru 9. kolovoza. "Oslanjajući se na najšire političke moći, osigurat će nastavak reformi u Rusiji."
Jeljcin nije eksplicitno imenovao Putina svojim nasljednikom, no spomenuo je izbore koji su bili zakazani za lipanj 2000. izrazivši želju da glasači također pronađu povjerenje za toga neobično malenog, relativno neiskušanog vođu. "Mislim da ima dovoljno vremena da pokaže svoju vrijednost." Bilo je to u vrijeme kad je rat u Čečeniji prešao i u susjedni Dagestan. Vrijeme kad je rusko gospodarstvo bilo na koljenima.
Putin se činio kao prijelazno rješenje do novih predsjedničkih izbora, kad će napokon Jeljcina maknuti iz Kremlja te dovesti pogodnije i podobnije ljude na čelo izvršne vlasti. Barem su se tako nadali ruski parlamentarci. Odlučni Putin uložio je golemi napor da bi natjerao vojsku na djelovanje, a jednom kad mu je to uspjelo, politički put do vrha mu je bio gotovo zajamčen. Sam Myers priznaje u knjizi da je Putinov nastup u Dagestanu nakon pobjede nad čečenskim pobunjenicima bio gotovo amaterski.
Ali Putin je samo trebao pokazati da nije Jeljcin. Da nije starac sklon ponekoj kapljici, a često i ponekoj litri više. Rusiju su, nekoliko dana nakon slavodobitne konferencije za medije u srcu pobune na Kavkazu, potresle eksplozije. Točno u 5 sati i 3 minute 13. rujna 1999. godine eksplodirala je bomba u podrumu deveterokatnice na adresi 6/3 Kaširskoja autocesta. Umrla je 121 osoba, a bila je to treća u nizu eksplozija stambenih zgrada tog krvavog rujna u Rusiji.
Tijekom 12 dana tog krvavog rujna u Rusiji je ubijeno tristotinjak civila u četiri napada. Putin je okrivio Čečene, ali ostala su brojna pitanja o mogućoj upletenosti najvišeg ešelona tajnih službi Rusije. Još stoji veliko pitanje je li netko blizak Putinu postavio bombe, je li ruska tajna policija ubila stotine sugrađana samo kako bi jedan njihov završio na vlasti.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Vladimir Vldimirovič Putin je osvjedočeni ubojica i kriminalac.
Putin je oličenje čovjeka koji je u životu prošao sve od bijede do svjetskog vođe,fascinira me svojim izgledom za čovjeka koji je zagazio u sedamdesete godine života,mladolik i pun energije,zamozatajan i nenametljiv,nema područja života gdje se nije iskušao,nevjerojatna osoba koja ... prikaži još! potvrđuje da te porjeklo ne obilježava,a takav je bio i naš voljeni Tito..