Dana 27. srpnja 1969. ujedinjene su Senjsko-modruška i hrvatski dio Riječke biskupije te je tako nastala Riječkosenjska nadbiskupija. Sjedište nove nadbiskupije i metropolije postala je Rijeka s katedralom sv. Vida...” ”U Kumrovcu, rodnome mjestu druga Tita, izgradili smo modernu crkvicu. Poslije toga više ni ovi iz Svetog Jeronima nisu mogli više prigovarati... Jednim udarcem dvije muhe. Osigurane granice Hrvatske i riješen unitaristički ustroj koji je kroz obavještajne i sigurnosne službe osiguravao Srbiji dominantnu, pa i imperijalnu ulogu u SFRJ.
Ni sami protagonisti tih događaja ne mogu procijeniti odakle Krajačiću tolika moć.” Čitam Đilasovu knjigu. Milovan Đilas i sâm se čudio kako je Tito mogao imati povjerenja u čovjeka za koga su znali da nema znanja, da nije kompetentan za taj posao. Đido u toj knjizi piše da je jednom prilikom govorio s Rankovićem. I rekao je: «Ti si ministar unutarnjih poslova Jugoslavije, pa što ne discipliniraš ovog Krajačića?» Ranković je rekao: «Ja sam nemoćan.» To je Ranković Đilasu odgovorio, dodajući da je Krajačić izravno pod Titovim okriljem. Zašto? Bog zna.
Tito nije bio nepošten, nastavlja Velebit. Drugi krak Krajačićevih veza s Titom je i Jovanka, koju je on osobno upoznao njim. Tom odnosu mnogi pridaju preveliki značaj, no činjenica je da Jovanka Broz nikada nije raskinula ”prijateljstvo” sa Stevom Krajačićem čak ni nakon njegova incidenta s Jasenovcem, zbog kojeg je smijenjen s javnih funkcija. No špijun koji se sklonio u zavjetrinu i dalje je nepogrešivo upravljao svojim mrežama. Neki tvrde da je on imao njezin dosje suradnje s Gestapom, no ta je teza na prilično tankim nogama. Vjerojatnije je da se u odnosima moći unutar Titova dvora nekome ipak moralo vjerovati, a Jovanka je odlučila vjerovati Krajačiću. Uostalom, on je svoje ljude i mreže čuvao po svaku cijenu. Ipak, njezin odnos prema Ivanu Miškoviću, navodno drugom Krajačićevu čovjeku na dvoru, bio je krajnje nesnošljiv. Dapače, inzistirala je da ga Tito ukloni, što je ovaj i učinio. Ni nakon toga nije puklo njezino prijateljstvo s Krajačićem. Razbijanje Rankovićeva kruga omogućilo je Krajačiću da na ključna mjesta postavlja hrvatske kadrove. Mnogi u tome vide početak raspada bivše države. ”Ivan Krajačić”, piše Duhaček, ”uzeo je u zaštitu sve obavještajce hrvatskog podrijetla koji su se svrstali u nacionalistički blok i uspio ih je sve sačuvati.” “Zatim je došlo do jačanja federalizma i ujedno cijepanja obavještajne službe. Podjela ključnih pozicija u jugoslavenskoj obavještajnoj službi sedamdesetih i osamdesetih godina ukazuje na barem jednako velik hrvatski kao i srpski utjecaj.
Pritom je ključna figura u Hrvatskoj Ivan Krajačić, konspirativnog imena Stevo, od Kominterne naručen voditelj Titovih agenata u Drugom svjetskom ratu i rezident ondašnje sovjetske tajne službe NKVD-a u Zagrebu. On je kao komunist u prvoj liniji ostao hrvatski nacionalist i bavio se – u neposrednoj blizini i za vrijeme dok je Tito bio živ i to s punim oprezom – obavještajnom pripremom neovisne Hrvatske u granicama od 1941. godine.
Tako je rastao moćan saveznik za Pullach*, koji je isto tako tražio tijesni oslonac na KGB, i već tada težio dobiti utjecaj u vrijeme nakon Tita. Tijekom cijelog svojeg političkog djelovanja Krajačić je od samog početka uvodio svoje ljude na najvažnije položaje, prije svega u civilne i vojne tajne službe, ali i u diplomaciju i u strukture vlasti, kako na hrvatskoj tako i na federalnoj razini. Često je na njegov mig srpski ili hrvatski kadar, koji je bio jugoslavenski nastrojen, nemilosrdno uklanjan s puta.”
“Krajačićev centar u Zagrebu gotovo je bez zapreka radio sedamdesetih godina. Krajačić je u svojoj vili u finoj stambenoj četvrti na Tuškancu primao prijatelje i suradnike i režirao svoj omiljeni scenarij: odvojiti Hrvatsku s Bosnom i Hercegovinom kao neovisnu državu. Iako ni Krajačić ni Manolić nisu izravno radili u hrvatskoj UDBA-i od 1971. godine, oni su mogli preko svojih starih veza izgraditi ‘kuću u kući’. U svim odjelima sjedilo je nekoliko ljudi koji su bili pod njihovom kontrolom i djelovali kao paralelna agentura prema oficijelnoj UDBAi. U međuvremenu također su bili poboljšani inozemni kontakti, prije svega s njemačkom i austrijskom tajnom službom koje su zatražile i omogućile ciljanu povezanost uz projekt ustaških vođa u inozemstvu.”
Iako ove tvrdnje djeluju fantastično, cijela biografija Ivana Steve Krajačića govori tome u prilog. On je istinski stvarao mreže i poluge koje bi mogle dovesti do stvaranja samostalne Hrvatske, bez obzira na to je li riječ o u nekoj konfederaciji, o državi, o komunističkom ili demokratskom sustavu – teško je to ustanoviti. Ipak, oko njega ili nedaleko od njega, a gotovo sigurno pod njegovim okom, stasali su budući vodeći ljudi u osamostaljenju Hrvatske. Prema mnogima on je utemeljio kružok državotvoraca u svome susjedstvu, na Pantovčaku. Uz Titov blagoslov te uz pomoć svojega učenika Josipa Manolića, Franje Tuđmana i Josipa Boljkovca počeo je rad na emancipaciji Hrvatske od Jugoslavije, koji je na kraju rezultirao osamostaljenjem…
Jugoslaviju je tako razorila “moćna gomilica” živahnih starčića, prerano umirovljenih penzionera komunizma, koji su tek ulazili u pravu, državničku, muževnu dob. Krajačić je osigurao obavještajnu i kadrovsku pripravu (“Osnova je svake politike kadrovska politika”, govorio je Josif Visarionovič Staljin), ali je od Vjekoslava Luburića i Brune Bušića eklektički formulirao i ideologiju koju je poslije kanonizirao Franjo Tuđman – ideologiju pomirenja, okončanja rata između (djece) partizana i (djece) ustaša. Obavještajni planovi, igre i scenariji rijetko kada se ostvare u onom obliku u kojem ih je tvorac zamislio. Realnost i život jednostavno pobjede. Teško je vjerovati da je Ivan Stevo Krajačić orkestrirao svime time tako da i nakon njegove smrti stvari idu prema planu koji je on osmislio. Ipak, on je postavio, kako se čini, neke od temelja da se to dogodi ili da se barem u nekoj budućnosti može dogoditi ako bude trebalo. Imao je na umu teško naučenu lekciju da uvijek mora postojati i plan B i plan C i njihove bezbrojne varijacije. U njegovim planovima Hrvatska je uvijek, čini se, igrala najvažniju ulogu.
“Stevo je samo brinuo našu hrvatsku brigu”, rekao je svojedobno Zvonko Ivanković Vonta, ne objašnjavajući baš što to znači. A očito je značilo mnogo, ne baš onoliko koliko zagovaratelji kominternovsko-vatikanske zavjere tvrde, ali značilo je. Ako ništa drugo, značilo je puko preživljavanje u teškim vremenima. A to je mnogo. “Krajačić je za to vrijeme ministar unutarnjih poslova Hrvatske, a njegov mezimac Josip Manolić - poslije prvi šef tajne službe Tuđmanove neovisne Hrvatske – obnašao je dužnost glavnog upravitelja svih jugoslavenskih zatvora.”
Započeo je, piše dalje, pravi lov na vještice. “Krajačić je imao slobodne ruke pri odlukama koga uhititi, a koga ubiti. Još jednom je došlo do paradoksalne situacije: jedan čovjek Kominterne, koji na kraju stoji pod KGB-om i Staljinom, baš po nalogu jednog drugog agenta Kominterne uklanja moguće Staljinove sljedbenike.” Eenbon – ne prvi – nema objašnjenje za ovu paradoksalnu poziciju Ivana Krajačića Steve. On navodi slavni dijalog Krajačića i Duhačeka. “Ja sam nacionalist i tu se nema što diskutirati”, rekao je Stevo Duhačeku. A na njegovo pitanje što Rusi misle o tome, uzvratio je: “Ni tu mi nismo na suprotnim stranama.”
Ivan Krajačić je umirao je i umro 1987. godine. Priča se da je nekoliko mjeseci prije svoje smrti Antunu Duhačeku, svojem antagonistu i biografu, rekao: “Nema partija, ne postoje različita mišljenja, nema svađe u Hrvatskoj. Postoji samo jedno: jedna čista Hrvatska. Na tome se trebaju ujediniti sve snage.” O kvaliteti Krajačićevih obavještajnih radova dovoljno govori činjenica da konture njihova stvarnog značaja iskrsavaju tek sada, četiri desetljeća nakon njegove smrti, a o visini njegove obavještajne kulture jasno govori činjenica da je bez rezerve moguće proniknuti samo u one tajne koje je sam otkrio. Stevo Krajačić nije ostavljao prste u pekmezu u vrijeme i u uvjetima kad su glave letjele zbog sitnice. Umro je u krevetu u kojemu je, navodno, do zadnjeg trenutka pod jastukom držao pištolj. To je krunski dokaz vitalne, fleksibilne inteligencije. Preživjeti između Tita i Staljina, biti razapet između nekoliko lojalnosti, a ponajviše gurati hrvatsku stvar, nije mali pothvat.
