"Prvo tri puta vikneš: ‘Bog je velik’. Potom: ‘Smrt Americi! Smrti Izraelu! Smrt Engleskoj’. To su pravila. Engleska je leglo svih zala."
Ekspresivni Iranac pojašnjava kako može pomiriti svoje poglede s rođacima koji žive na zapadu.
"Svi možemo odabrati svoj put u Iranu. To je demokracija. Ostani u Iranu i slijedi islamske zakone ili otiđi u SAD i prati Sotonine zakone. Amerika je Sotona."
Velikousti drugom prilikom krivi vozačke dozvole ženama za zastoje u prometu i objašnjava kako muškarci "slobodnije misle" jer imaju jedno rebro više od žena. Drugi sugovornici su pomirljivije raspoloženi.
"Mi volimo Ameriku, vlada je ne voli. Volimo dolare. ‘U boga vjerujemo’ jedino na tom novcu piše", objašnjava jedan od švercera.
Stotine tisuća poginule su u ratu s Irakom, a gotovo svaka obitelj je izgubila barem nekoga. Jedan od sugovornika tvrdi kako nije bio tužan kad mu je poginuo sin.
"Poginuo je za islam i a domovinu. To je dobro."
Gradovi imaju istaknute murale koji posebno prikazuju svakog mučenika. Krajem rata s Irakom mučenici se nisu prestali pojavljivati jer je ajatolah sve sukobe proglasio vjerskima. Erdbrink ističe novi veliki mural posvećen mučeniku kojemu je ISIL odrubio glavu. Obični Iranci na ulici podijeljenog su mišljenja. Dok je za neke svaka smrt za islam dobra, drugi smatraju da iranski mladići nemaju što umirati u "tuđim" zemljama. Do jednog od dobrovoljaca u Siriji došao je preko Instagrama. Bio je u sedam kampanja u Iraku i Siriji, a spreman je poći u novu. Istodobno je odani obiteljski čovjek s dvije kćeri.
"Nisam nikad prije to rekao, no (u Siriji) sam mnogo plakao za (kćerima)."
Zajedno sa suprugom pojašnjava da mu je dužnost boriti se protiv neprijatelja (šijitskog) islama, a ISIL je najveći.
Život u Iranu najviše obilježava nesigurnost jer su građani pod stalnim nadzorom, no većina pravila podložna je interpretaciji. Sastanak bivših alkoholičara protkan je ironijom. Jedan od sugovornika priznaje da je do zabranjenog alkohola "lako doći pozivom", a sam je bičevan zbog pijanstva što ga ni najmanje nije odbilo od alkohola. Segment o popularnoj zumbi obilježen je mukotrpnim pokušajima saznanja smije li je prikazati (muškarci ne smiju gledati "ritmične pokrete žena").
Zabrana je na kraju nevažna jer je prodor interneta omogućio prešutno zaobilaženje pravila. Ruhanijev daleko najpopularniji potez bilo je udeseterostručenje brzine interneta što je zemlju pretvorilo u Instagram kulturu. Dok žene i dalje može privesti moralna policija zbog "neprikladne" odjeće, na Instagramu je slobodnije ponašanje normalno.
Unatoč teokratskom režimu, Iran nije bez materijalizma. Erdbrink posjećuje bogato susjedstvo i zabavu za instagramske zvijezde. Jedna od njih je i djevojka koja je prije tri godine bila jedna od sedero mladih koji su izazvali javnu sablazan zbog snimanja plesa na Pharellov hit "Happy" (incident je, među ostalim, bio i jedan od povoda za tamničenje iransko-američkog novinara Jasona Rezaiana koji je, navodno, "raspačavao opsceni uradak").
Irankama su bitni kozmetički saloni jer je lice jedini dio tijela koji Iranke smiju isticati u javnosti. Iako Erdbrink poriče didaktičku prirodu dokumentarca, ne može se oteti dojam da priče dvoje njegovih prijatelja odražavaju dvije moguće sudbine Irana - prihvaćanje neizbježne modernizacije ili vraćanje čvrstoj islamističkoj represiji.
Njegova tajnica Somayeh odrasla je kao uzorni učenik teologije u konzervativnoj obitelji, no odrastanjem je postala nezadovoljna društvom. Prestala je nositi tradicionalni iranski čador (ogrtač koji pokriva tijelo, dao je hrvatsku riječ za šator), a između dva dijela dokumentarca emigrirala je u SAD studirati novinarstvo. Mnogo tragičniji je posljednji Erdbrinkov segment o ocu jednog od njegovih prijatelja. Kavous Seyed-Emami bio je akademik koji se vratio iz Kanade odmah nakon revolucije i borio u ratu protiv Iraka. U veljači ove godine je iznenadno pritvoren zbog špijunaže, a navodno je dva dana kasnije počinio samoubojstvo.
"Bila je to posljednja stvar kojoj smo se nadali", šokirana je njegova obitelj, kojoj je mjesec dana kasnije zaplijenjena sva imovina.
Seyed-Emami je bio istaknuti zaštitnik okoliša, što je problem za iranski režim koji potresaju suše. Nezadovoljstvo dugogodišnjim manjkom pitke vode jedan je od povoda za nedavne prosvjede. Erdbrink već dulje upozorava da će agresivna politika Trumpove administracije ohrabriti tvrdolinijaše da se vrate borbi protiv vanjskih i unutarnjih neprijatelja pod svaku cijenu. Glavno obilježje života u Iranu već desetljećima je nejasnost što će donijeti idući dan, a tijekom nedavnih prosvjeda to nikad nije bilo očitije.
