Prije svega tri godine Libanonac Ayman išao se boriti u Siriju i bio je pripadnik male milicije. Danas je nezadovoljni emir (zapovjednik) u ISIL-u.
Abu Abdullah prije tri godine bio je pak zapovjednik male milicije, no trebamo zapamtiti da je u to vrijeme 'revolucija' bila naizgled nevin pokušaj običnih Sirijaca da svrgnu režim Bašara al-Asada. U to vrijeme nije bilo otmica neiskusnih reportera, koji su i dalje mogli ulaziti u zone sukoba s tek nekoliko kontakata.
Danas je Abu Abdullah osoba koja sudjeluje u procesu pregovaranja s taocima, kao posrednik između al-Nusre (sirijskog ogranka Al Kaide) i zapadnjačkih vlada, između ostalih stvari.
Jedna od prvih stvari koju je Abdullah promijenio tijekom svoje transformacije od umjerenog pobunjenika do pregovarača za džihadiste jest ime bataljona. Od sekularnog - 'Unuci Osmana Sabrija' (riječ je o kurdskom pjesniku iz 20. stoljeća), preimenovali su se u 'Ettihada dera el muslim', tj. ujedinjeni štit muslimana.
Abdullah tvrdi da su izabrali islamsko ime jer su smatrali da će na taj način jednostavnije dobiti potporu država poput Katara i Turske, koje su u to vrijeme rado pomagale muslimanskim bratskim skupinama.
Mučila ga je ipak korupcija u Slobodnoj sirijskoj vojsci, čelnoj skupini čiji su bili dio. "Čelnici su krali novce i s njim selili u Europu. Jabhat al-Nusra je bila poštena."
Primoran na prelazak na drugu stranu
Njegova je originalna jedinica bila siromašna, s oko 60 vojnika, od kojih mnogi nisu bili Sirijci. Imali su 14 pušaka koje su bili prisiljeni dijeliti. Naizmjence bi koristili oružje tijekom bitke, te se Abdullah sjeća da nisu dobivali pomoć od umjerenog Sirijskog vojnog vijeća, koje je imalo oružje, ali su ga radije prodavali onome tko najviše ponudi, dok Abdullah nije imao novaca za kupovinu.
Napokon su se 2013. godine, nakon bitke protiv režima i kurdske milicije YPG, neki članovi Abdullaha odlučili pridružiti moćnijoj al-Nusri.
Abdullah se još neko vrijeme borio sa svojom jedinicom, no polako ali sigurno se i sam sve više priklanjao al-Nusri.
U lipnju 2013. godine saznao je da se Ayman pridružio ISIL-u, što je značilo da bi se sa svojim novim saveznicima trebao boriti protiv njega. To je želio izbjeći pod svaku cijenu.
Dogovorio je sastanak sa zapovjednikom al-Nusre, Abu Mariom, te mu je, iscrpljen od borbi, rekao da želi prestati sa svime. Bio je spreman svoje preostale muškarce i oružje predati al-Nusri, te se želio preseliti u Turskoj i ondje pomagati ranjenim borcima, piše Daily Beast.
Ali Abu Maria je, s druge strane, imao drugačiji plan za njega. Ponudio mu je da postane pregovarač sa zapadnjacima u ime njihove skupine. "Ti ne izgledaš poput nas, izgledaš kao gospodin. Ti ćeš moći pregovarati s ambasadama."
Budući da je na to gledao kao na svojevsrni humantirani rad, Abu Abdullah je pristao.
Početak rada
Njegov je prvi 'humanitarni rad' bio da pregovara u slučaju (i o sudbini) američkog taoca, novinara Petera Thea Curtisa.
Do trenutka kad je Abdullah uključen u slučaj, Curtisa je al-Nusra držala zatvorenog već više od godinu dana.
On je uspio stupiti u kontakt s Curtisovom majkom, Nancy, putem nekih kontakata iz sirijskih nevladinih organizacija. Sjeća se kako je plakala tijekom njihovog prvog razgovora, dok joj je jedan od Curtisovih prijatelja prevodio što on govori.
Abdullah tvrdio da je rekao Abu Mariji da oslobodi Thea bez otkupnine, nakon što je shvatio da njegova obitelj nema novaca za plaćanje. No Maria je odbio, izjavivši da želi da američka vlada plati.
Nakon više mjeseci pregovaranja, Theo Curtis oslobođen je u kolovozu 2014. godine, ubrzo nakon štio je manje sretnom američkiom taocu, Jamesu Foleyju, odrubljena glava od strane džihadista u ISIL-u.
Nancy Curtis se pak sjeća da je situacija izgledala drugačije. Prisjeća se da je pričala s tri različite osobe iz al-Nusre, a u jednom od ranijih razgovora, otmičari su odbijali razgovarati s njim. "Svi mi imamo majke", rekli su joj, zahtijevajući da dalje direktno pregovaraju s američkom vladom.
Tijekom pregovora su izmijenjivali video snimke, iako je FBI odlučio zaštititi Nancy ne pokazujući joj sve. Ona tvrdi da se proces kroz koji su prolazili ne bi mogao zvati pregovorima, jer se prisjeća da su konstantno mijenjani traženi iznosi otkupnine, koji su znali biti i deset puta viši od prvotno tražene svote. Ponekad je traženo nekoliko milijuna dolara, a drugi put bi riječ bila o eurima.
Abdullah pak i dalje tvrdi da se on bavi humanitarnim radom, te ističe da je zaslužan za to što se uopće postižu cifre za otkupninu.
On tvrdi da je bio uključen u oslobađanje jezidi žena iz ruku ISIL-a, gdje su držane kao seksualne robinje. Radeći pomoću mreže krijumčara, Abdullah tvrdi da ga je oslobađanje žena koštalo 7.000 dolara (i to njegovog novca), te da nije dobio povrat tih novaca. Čuva fotografije obitelji koje stoje uz njega i smješkaju se, te napominje da su to obitelji kojima je pomogao da su ujedine.
Još jedan projekt na kojem radi je krijumčarenje nezadovoljnih džihadista ISIL-a u Tursku. To također smatra humanitarnim radom i vjeruje da spašava ljude iz ruku barbarske skupine.
Uz sve to, ističe da bi bolio da postoji neka međunarodna organizacija koja bi mu pomogla u spašavanju jezidi žena i ISIL-ovaca odmetnika. "Mi bismo zajedno radili sjajne stvari!"
Na kraju, Abdullah tvrdi da uvijek netko plati otpreminu, pa se nitko ne treba brinuti za svoj život dok je u zatočeništvu al-Nusre. Ističe i da se prema svim taocima odnose s poštovanjem. Tako tvrdi i da su se prema Theu Curtisu odnosili više kao prema gostu nego zatočeniku.
"Izazivam vas ga da ga nazovete. On će vam reći da mu nedostaje al-Nusra", zaključio je Abu Abdullah.