Na današnji dan prije 11 godina umrla je splitska glumica Zdravka Krstulović, hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica koju su uloge u nekim TV-serijama proslavile u čitavoj bivšoj državi.
Ipak, hrvatskoj publici ostala je u sjećanju po veličanstveno odigranim ulogama Anđe Vlajine u 'Našem malom mistu' i Violete u 'Velom mistu'.
Zdravka Krstulović rođena je u Splitu 30. rujna 1940. godine. Kako je sama govorila, odrasla je u Varošu, starom dijelu Splita, a obiteljska kuća u kojoj su roditelji živjeli zajedno s djedom i bakom, bila je udaljena od kazališta tek kojih stotinjak metara. Stoga su malu Zdravku vrlo često vodili na predstave.
"Odmah sam se zaljubila u kazalište, pa sam čak kao djevojčica počela pohađati satove baleta kod Ane Roje, a roditelji su me bili upisali i u glazbenu školu, pa sam učila svirati klavir", ispričala je Zdravka koja je također pohađala i maturirala u Klasičnoj gimnaziji u Splitu.
Prvi put na pozornici se našla u 1. činu opere 'Karmen' kad je imala tek 11-12 godina. Izvukli su ju iz glazbene škole i odveli da sudjeluje kao dijete u zboru djece koja pjevaju u jednoj sceni opere.
"Koju godinu kasnije, s 14, ponovno sam statirala kad su postavili 'Aidu' na Peristilu. Tad sam već pohađala i privatno satove pjevanja koje je držao jedan stariji splitski učitelj, pa sam dobila i osnovna znanja iz te vještine, što mi je kasnije pomoglo u raznim ulogama", ispričala je Zdravka Krstulović.
Prvu ulogu dobila je u predstavi 'Pustolov pred vratima' pa iako su ju nagovarali da počne glumiti bez formalnog obrazovanja, Zdravka je ipak 1961. godine upisala Akademiju i diplomirala glumu 1965.
Iznimne ljepote, gracilna i profinjena, široke naobrazbe iz humanističkih znanosti, odmah je postala stipendistica splitskog kazališta i ušla u stalni angažman HNK gdje je odmah počela glumiti u većini predstava. Uloga Mare u predstavi 'Kate Kapuralica', donijela joj je i Pvomajsku nagradu SR Hrvatske. No, 1971. godine odlučila se za status slobodne umjetnice u kojem je ostala idućih sedam godina. Ipak, već tad u svojim su ju predstavama željeli vidjeti najmoćniji redatelji tog vremena, poput Bojana Stupice, Marka Forteza i Aleksandra Glovackog.
Kako je jednom rekla:
"Meni novac ništa ne znači. Ja nisam starleta, ljepotica čije vrijeme traje 2-3 godine pa u tom roku mora ugrabiti što više. Moje su ambicije mnogo veće jer sam uvjerena u svoj talent."
U to vrijeme živjela je u Zagrebu i igrala u ITD-u i Teatru u gostima, onda se 1978. vratila u rodni grad.
U međuvremenu se i udala. Suprug joj je bio Ivan Kapetanović, s kojim je dobila kćer Ivanu. O majčinstvu je govorila s mnogo sreće iako brak s Kapetanovićem, kasnije velikim poduzetnikom i biznismenom, nije potrajao.
U vrijeme kad je rodila kćer, Zdravka je bila u zenitu - išla je iz uloge u ulogu, od kazališta, do TV-serija. Ipak, o rođenju kćeri je tad rekla:
"Moram priznati da prije Ivaninog rođenja nisam bila od onih žena kojima je nedostajalo dijete. Nikad nisam pomislila da ću kroz dijete postići neku životnu punoću. Moja zanesenost teatrom i ulogama bila je tolika da sam mislila da već živim punim životom. I onda kad sam dobila Ivanu, shvatila sam koliko sam bila u zabludi. Dogodilo se pravo čudo - kad sam ju prvi put vidjela s crnom dugom kosom, shvatila sam što je to prava ljubav, izvan razuma i izvan bilo kakve definicije. Dogodila se najdublja moguća ljubav."
Kako je rekla, uspješno je uskladila majčinstvo i blistavu karijeru zahvaljujući i njezinoj majci koja joj je pomagala oko čuvanja djeteta.
Tijekom karijere dobila je mnoge nagrade od Godišnje nagrade grada Splita, pa do tri Nagrade Hrvatskog društva dramskih umjetnika, a ušla je i u 10 najboljih hrvatskih glumica svih vremena.
No, onda se potkraj 90-ih počelo pričati o njezinoj bolesti. Zdravka Krstulović naglo se povukla iz javnog života, a saznalo se da boluje od Alzheimerove bolesti. Ženi koja je cijeli živog živjela od kazališnih i filmskih uloga ova je bolest bila pravo prokletstvo. Naime, poznato je kako Alzheimerova bolest počinje gotovo neprimjetno. Bolesnik počinje najprije zaboravljati rijetko spominjana imena ljudi ili pojmove koje rijetko koristi u govoru. Kako bolest napreduje, pacijenti ubrzo imaju poteškoće u čitanju i pisanju te u govoru teško pronalazi riječi. S vremenom se ne sjeća ni imena svojih bližnjih, teško se snalazi u prostoru, a mijenja im se karakter i ponašanje te postaju uznemireni i depresivni. Naposljetku su potpuno ovisni o tuđoj pomoći.
Niti godinu dana kasnije novine su počele pisati kako ju njezina kći Ivana i zet fizički maltretiraju, a priče su se temeljile na onome što su vidjeli susjedi. Naime, zbog bolesti Zdravka je znala otići od kuće, pa je tako jednom prilikom nekome rekla da su masnice koje ima, posljedica obiteljskog nasilja.
Tek dvije godine kasnije njezina kćer Ivana i suprug Blaž Davidović imali su priliku ispričati svoju priču. Kroz suze Ivana je rekla da su ju tim tekstovima novinari zapravo proglasili monstrumom, zbog čega ju je, kako je rekla, okolina osudila, a majčini prijatelji prestali pozdravljati.
Ne samo da se morala brinuti za bolesnu Zdravku, koja je, zbog teške bolesti, gubila pojam o događajima, prostoru i vremenu, nego su joj socijalne službe, nakon svega, oduzele pravo brige o rođenoj majci.
Obiteljska agonija potrajala je tri godine. Zdravku Krstulović smjestili su u Varaždinske toplice, gdje je na kraju i umrla 5. prosinca 2003. Ostale su njezine nezaboravne kazališne uloge, koje teško da će itko odigrati bolje od nje.
