Kako je došlo do poziva da Brada Pitta vodite po Zadru i Šibeniku, zašto Vi?
Brad Pitt je posjetio Hrvatsku na poziv ljudi s kojima me povezuju poslovni interesi. Njegov posjet krenuo je iz Zadra, gdje je želio osluhnuti Morske orgulje, a završio u Šibeniku, u D-resortu Mandalina. Kako su to moji projekti, rado sam prihvatio poziv da mu se pridružim u kratkom krstarenju između dva grada.
Vidio je Morske orgulje i velike križeve sagrađene tehnikom suhozida na Kornatima, spavao je u Vašem hotelu u Mandalini. Je li komentirao Vaš rad?
On je bio uistinu impresioniran onim što je vidio. Dao mi je toliko komplimenata da mi je bilo pomalo neugodno.
Brad Pitt je navodno izjavio da bi, da nije glumac, najradije bio arhitekt. Jeste li razgovarali o arhitekturi?
Brada Pitta jako zanima arhitektura i kao osoba širokog interesa, među ostalim, sreće se i surađuje s mnogim arhitektima. Naš razgovor slijedio je njegov interes za moja ostvarenja, ali ne preko toga.
Što mislite, je li teže crtati kuće ili glumiti? I na kojem je području lakše postići slavu?
Svakome se tuđi posao čini lakšim, baš kao što je i susjedova trava uvijek zelenija. Za uspjeh u svakom poslu potrebni su talent i ustrajan rad, ali i ono čega često nedostaje, a to je strast. Što se tiče slave, mogu samo reći ovo: ove sam godine izabran za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, promoviran sam u počasnog doktora Sveučilišta u Splitu, predsjednica Republike Hrvatske odlikovala me je iznimno visokim odličjem Kneza Branimira s ogrlicom, prije dvije godine dobio sam francusko odlikovanje Chevalier des artes et des lettres, ali u središtu medijskog interesa našao sam se tek kad sam ručao s Bradom Pittom. To sve govori i o slavi, ali i o vrijednostima koje trenutačno prevladavaju u društvu u kojem živimo.
Vi ste osobno zvijezda hrvatske arhitekture. Javnost je brzo prepoznala Vaše instalacije Pozdrav suncu i Morske orgulje, a Vi ste sami bili zatečeni popularnošću koja je zadesila te projekte. Danas su to dva simbola grada prepoznata u svijetu. Kako se osjećate zbog toga?
Sretan sam i jako ponosan što sam pridonio sjaju i planetarnoj promociji mojega grada. Blistavoga grada Zadra. Ono što me, kako vrijeme prolazi, sve više iznenađuje, jest kontinuirani rast interesa za moje urbane instalacije, pogotovo u svijetu. Nakon početne popularnosti bojao sam se da će zanimanje za njih splasnuti, ali događa se upravo suprotno. Naime, Morske orgulje sagrađene su prije 11 godina, ali po reakcijama iz svijeta, ove su godine izazvale najveću međunarodnu pozornost. Taj se interes našao u interferenciji s proglašenjem Zadra najpoželjnijim europskim odredištem 2016. godine. Međutim, u ovoj prigodi moram reći da sam beznadežno frustriran zbog načina kako se gospodari s tim neupitnim gradskim resursom. Naime, ni nakon toliko godina i tolike posredne i neposredne koristi koje su ove urbane instalacije proizvele, izazivajući pomake u mentalnoj i gospodarskoj strukturi grada, dakle, unatoč svemu tome, Grad Zadar nije riješio pitanje njihova sustavnog održavanja i gospodarenja s njima. Kad govorim o gospodarenju, onda govorim o onoj spremnosti i sposobnosti da se autonomnim prihodima koji mogu proizvesti same instalacije riješi pitanje njihova samofinanciranja i samoodržavanja. To se može i mora odmaknuti od gradskog proračuna. Stanje kakvo je sad, a koje odaje sliku otužne zapuštenosti, koje se uvećava intenzitetom i frekvencijom posjetitelja, drži me dalje od rive. Nerado tamo dolazim jer, umjesto da se ponosim, ponekad me zaista bude sram.
Kako Vam je uopće palo na pamet da projektirate nešto za to vrijeme prilično neobično?
Radeći urbanistički plan uređenja zapadnog dijela Poluotoka htio sam u neiskorištenom i neuređenom dijelu rive ostvariti nova zanimljiva mjesta na obali, urbane točke koje će imati svoj karakter, svoju osobnost, jednom riječju - svoju dušu! Kako se s obale Petra Krešimira ili, kako je Zadrani još rado zovu - Nove rive, neposredno doživljava priroda, more i otoci, mislio sam da je najbolje da karakter tih mjesta ostvarim u suradnji s morem i suncem. Transformirajući energiju prirode komuniciramo s njom na stvarni, ali i na simbolički način. Karakter tih instalacija najbolje je opisala naša čuvena povijesničarka umjetnosti i spisateljica Željka Čorak usporedivši ih s golemim tumačima koji nemušti govor prirode prevode u ljudima razumljiv govor. To je uistinu prekrasna metafora!
Kako je tekla realizacija, jeste li nailazili na prepreke ili je Vaša vizija imala podršku od samog početka?
Ne bih želio da se ovo shvati kao moje nezadovoljstvo ili prijekor, jer ja zaista nisam osoba koja ima pravo žaliti se, ali ste me svojim pitanjem izazvali da Vam otkrijem nešto što zna malo ljudi i o čemu dosad, da ne bih bio krivo shvaćen, nisam volio javno govoriti. Radi se o tome da projekt za Morske orgulje od mene nitko nije tražio niti naručio. U trenutku kad mi je omogućeno da morske orgulje integriram u projekt izvedbe obalnog zida, koji je radila druga tvrtka, odrekao sam se bilo kavog honorara za moj rad. Ipak, radi osiguranja formalnog statusa u projektu, molio sam da se s mojim uredom sklopi ugovor za honorar od jedne kune plus PDV, ali u tome nisam uspio. Tako da moj rad, kao ni rad mojih suradnika, a posebno veliki ekspertni doprinos akustičara i glazbenika, pok. prof. Ivice Stamaća, i eksperta za hidrauliku mora, prof. dr. Vladimira Androšeca, nije honoriran ni jednom lipom. Nagrada za naš trud bilo je neopisivo zadovoljstvo u trenutku kad smo čuli kako instrument radi. Unatoč tome, želim reći da su i Grad i Lučka uprava, koja je bila formalni investitor gradnje obale, iskazali prema meni veliko povjerenje dopustivši mi realizaciju uređaja, prihvaćajući veliki rizik i neizvjesnost glede njegova uspješnog funkcioniranja. Za tu hrabru odluku, a ona je značila i golemo povjerenje, beskrajno sam zahvalan svima koji su je donijeli. Tek nakon uspjeha s Morskim orguljama, uslijedila je od Grada uredna narudžba i ugovor za izradu projektne dokumentacije Pozdrava Suncu.
Imate li kakvog poznatog arhitektonskog uzora i može li se od tog posla živjeti u Hrvatskoj kao i u inozemstvu?
Ima više arhitekata kojima se divim i koji su mi i uzor i inspiracija. Jedan od njih, kojeg u ovoj prigodi rado ističem, čuveni je i osebujni portugalski arhitektonski bard, gospodin Alvaro Siza Vieira, dobitnik Pritzkerove nagrade, koja se smatra arhitektonskim Oscarom. I njega sam,prije nekoliko godina, imao čast provesti zadarskom rivom, kao što sam po njoj nedavno prošetao i s još jednim karizmatičnim pritzkerovcem, slavnim australskim arhitektom Glennom Murcuttom. U Hrvatskoj se može živjeti baveći se arhitekturom uz napomenu da su honorari za naš rad neusporedivi s europskima. Ali slična je situacija i s drugim uslugama ili proizvodima. Tu svi dijelimo istu sudbinu. Svoje dajemo u bescjenje, a ono što kupujemo od drugih plaćamo najskuplje. I to je, nažalost, diskriminatorni odnos koji nam je nametnut i koji najčešće nema nikakve veze s razinom kvalitete. S time se, tobože, moramo pomiriti. A ja mislim da je cinično govoriti o našoj integriranosti u zapadnoeuropski sustav ako naše arhitektonske usluge moramo na tom tržištu pružati preko posrednika, na isti način u kakvom se ponižavajućem posredničkom ropstvu našlo i cijelo onemoćalo hrvatsko građevinarstvo.
Trenutačno projektirate veliko stambeno i turističko naselje u šibenskom Zablaču, koje neki povezuju i s razlogom iznenadnog posjeta Brada Pitta. U kojem smjeru ubuduće planirate svoju karijeru?
Ha, ha... Pitate me o budućnosti moje karijere, a ja sam prije dva tjedna napunio okruglih sedamdeset godina. E, pa kad već pitate, reći ću Vam. Uvjeren sam da je došlo vrijeme da se uozbiljim i počnem se zaista baviti arhitekturom. Jer, kako bi rekao Gaston Bachelard, jedina savršena kuća je ona iz snova, ona koja nikad nije sagrađena.
