Prohibicija crteža Muhameda nastala je kao način da se spriječi idolopoklonstvo, koje je nekoć bilo širom rašireno na području današnjih islamskih država. Ali posljednjih godina, prohibicija je uzela smrtonosan zaokret.
Naime, jedno od temeljnih vjerovanja islama jest da je Muhamed bio muškarac, a ne Bog. A rašireno je strahovanje da bi portretiranjem njega kao čovjeka, ljudi mogli početi štovati više njega nego Alaha.
"Sve je to ukorijenjeno u pojmu štovanja idola", objasnio je Akbar Ahmed, koji predsjedava islamističkim studijima na Američkom Sveučilištu, za CNN. "U islamu se radi jako velika dioba između pojma Boga i bilo kakvog opisa ili svete figurice."
Na neki način je islam bio reakcija protiv kršćanstva, za kojeg su stari muslimani vjerovali da je krenulo u krivom smjeru upravo zato što su ljudi počeli na Krista gledati ne kao na čovjeka, nego kao na Boga. Oni nisu željeli da se ista stvar dogodi Muhamedu.
"Sam prorok je bio svjestan da kad bi ljudi vidjeli njegovo lice, koje bi izgledalo nalik ljudskom licu, uskoro bi ga počeli obožavati. Zato je sam propovijedao protiv takvih slika, govoreći 'Ja sam samo čovjek'", izjavio je Ahmed.
Nije želio obožavanje, a upravo to se događa
Ono što je tragično i ironično u cijeloj priči, jest da nasilni napadi koji se znaju dogoditi zbog Muhamedovih slika, na neki način jesu obrnuto štovanje, jer se u tolikoj mjeri štuje i idealizira nedostatak njegovog lica, da se bilo kakvi prikazi moraju kazniti, objašnjava Hussein Rashid, profesor islamskih studija na Hofstra fakultetu u New Yorku.
No za mnoge muslimane, nedostatak vidljivog Muhameda, na kojeg se ne gleda samo kao na poslanika nego i moralnu vertikalu, nije nikakav razlog za smijeh. Satirični prikazi Muhameda nisu nikakva novost, iako su sve učestalije moderno sredstvo obračuna s muslimanima, kaže Rashid.
"U kontekstu Europe, u kojoj se u mnogim zemljama muslimani osjećaju kao da su opsjednuti, na prikaze Muhameda ne gleda se tek kao na kritiku nego i kao oblik zlostavljanja. Nasilje je očito kriv odgovor na to, i nije prikladno. Ali nema to toliko veze s vjerskom ljutnjom koliko s osvetom", objašnjava Rashid.
Mohamed Magid, imam i biši voditelj Islamskog društva Sjeverne Amerike izjavio je da se muslimanska zabrana proteže i na Isusa i Mojsija, na koje islam isto gleda kao proroke. Neke muslimanske zemlje zabranile su ove godine tako filmove 'Noa' i 'Egzodus' zato što su glavni likovi u filmovima židovski prorci.
U sunitskim džamijama ne postoje slike nikakvih ljudi. Umjesto toga, prostor je uređen citatima iz Kurana. S druge strane, u šijitskim granama islama, postoje primjeri ukazivanja na proroka, ističe Omid Safi, profesor religija s Duke fakulteta. "Imamo vizualne prikaze proroka u formi minijatura i slika u Iranu, Turskoj, centralnoj Aziji. Tek jedan značaj kontekst u kojem se ne pojavljuje prorok jest u arapskom svijetu."
Muslimanski umjetnici slikali su proroka u 15. i 16. stoljeću, ali su se itekako mučili kako bi izbjegli prorokovo lice. Izgledalo bi na kraju kao da nosi veo na licu, kako se ortodoksni vjernici ne bi mogli buniti protiv slika. A u poznatom muslimanskom filmu 'The Messanger', koji je bio posebno popularan među muslimanima 1970-ih i 1980-ih godina, Muhamed je prikazivan jedino u obliku sjene.
Najčudnije od svega jest što nigdje u Kuranu ne piše da se ne smije pokazati slika proroka. Umjesto toga, takva učenja potječu iz Hadita - zapisa citata i djela Muhameda i njegovih najbližih prijatelja. Obično se Hadit smatra knjigom koja je druga po važnosti, nakon Kurana, no ponekad postoje suprotna mišljenja u ta dva djela, pa se vode stoljetne debate među muslimanima.