Hrvatski sabor nije mjesto u kojem bi letjele šake, poput parlamenata nekih temperamentnijih nacija, primjerice Talijana, ali i kod nas ima nazivanja parlamenta kokošinjcem, vrijeđanja, urlanja... Kako se na ponašanje zastupnika odražava mnogostoljetna tradicija parlamentarizma pokazuje primjer parlamenta Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Deset primjera što je sve zabranjeno u Westminsteru. Ako se tko sjeća scena iz "Državnika novog kova", mogao je primijetiti da se tamo nitko nikome ne obraća po imenu.
To je, naime, zabranjeno. Oni se moraju oslovljavati s "časni zastupniče..." i potom slijedi ime izborne jedinice u kojoj je dotični izabran. Ako se netko ne može sjetiti gdje je taj drugi izabran, slobodan ga je osloviti s "časni gospodine" ili "časna gospođo". Slično kao što kod nas posljednjih godina vježbaju "uvaženi zastupniče", da bi nakon toga krenuli s najnižim strastima i polomljenim rječnikom.
A ako oslovljava nekoga iz vlastite stranke, britanski zastupnik si može dopustiti takvu familijarnost da ga oslovi s "moj časni prijatelju". Predsjednik doma parlamenta, pak, može, ako baš želi, nekoga osloviti i po imenu. Sljedeća zabranjena stvar je govoriti bilo kome osim predsjedavajućem. Direktno se obraćati ikome drugom zabranjeno je. To i jest razlog zašto političari tamo obraćanje počinju s "gospodine predsjedavajući", a onda se na ono što su rekli drugi, referiraju s "on" ili "ona" je rekao ovo ili ono, odnosno ovakav je ili onakav.
U klupama, međutim, zastupnici se došaptavaju, što se tolerira jer nije dio rasprave. A ako baš uzavre, onda ima i hukanja, vikanja... no to je već nešto drugo. Treća zabranjena stvar je slikanje i snimanje. Jedine snimke koje su dopuštene su stalne, fiksirane TV kamere. Zbog sigurnosnih razloga fotografiranje u Westminsterskoj palači i inače je zabranjeno. Nazvati nekoga lažljivcem? I to je zabranjeno prema strogim odredbama korištenja "neparlamentarnog jezika".
"Beznačajni čovječe", "svinjo", "štakore", "huljo", "kurviš"... popis danas zvuči vrlo staromodno, nekoliko klasa ispod onoga što je Alan B'Stard znao izgovoriti u popularnoj humorističnoj seriji. Još jedna stvar oko koje u Westminsteru nema zafrkavanja su pravila odijevanja. Od muškaraca se očekuje da dolaze u košulji i kravati, od žena da na sebi imaju poslovno odijelo ili nešto slično. T-shirt, posobno sa sloganom, nije dopušten.
Upravo zato u nekim trenucima je vrlo efektno doći upravo u tome. Kao kad su Caroline Lucas iz Zelenih i Harriet Harman iz Laburista prije nekog vremena došle upravo takve s feminističkim sloganima. Još jedna zabrana koja je još uvijek na stvari je i dolazak u parlament u oklopu i s mačem. Zabranu je uveo kralj Edvard II, možemo samo zamisliti zbog kakve situacije, tako da parlamentarci u svojim garderobama i danas imaju, pored vješalice za kaput ili jaknu, posebnu kariku za svoj mač.
Sljedeća stvar je pitanje jezika. U Velikoj Britaniji danas milijuni ljudi govore velški, deseci tisuća škotski, slično kao i gelski u Irskoj. Unatoč tome, jedini jezik na kojem se smije govoriti je engleski, jer nema prevoditelja kao u Europskom parlamentu. I na kraju, dandanas postoji zakon po kojem je u tamošnjem parlamentu zabranjeno umrijeti.
Razlog za donošenje takvog zakona potječe iz srednjeg vijeka, otkad je odlučeno da svatko tko umre u parlamentu, ima pravo na državni pogreb. I očito da je nekad netko od običnih podanika u to doba iskoristio kakvu rupu u proceduri i osigurao državni pogreb za nekog svoga. Kako bi se tome moglo doskočiti, osim da se odmah izbaci nekoga tko zdravstveno izgleda jako loše, nije jasno, jer nije baš zamisliva kazna kojom bi se sankcionirao takav prijestup.
