Stotine Rohindža muslimanki različite dobi žive u izbjegličkim kampovima diljem Bangladeša i spremaju se roditi djecu koja su začeta u silovanjima.
U susjednom se Mianmaru veće neko vrijeme provodi ono što se naziva "školskim primjerom etničkog čišćenja", dok se rijeke ljudi slijevaju u centre na granici.
U travnju i svibnju fotograf Brian Sokol za CNN intervjuirao je 10 djevojaka i žena u izbjegličkom kampu imena kraj Cox's Bazara. Žive s traumom nasilja, ali ponekada i sretne što, nakon što su izgubile sve što imaju, barem čekaju dijete pa makar bilo plod silovanja.
Ovo su njihove priče.
Rahenah, 15
Rahenah je pripremala obrok za članove svoje zajednice koji su preživjeli nedavni napad vojske iz Mianmara kada su došli vojnici. Pokušala se sakriti ali su vojnici zapalili kuću, i na taj ih način natjerali u bijeg.
"Izašli smo kroz stražnji izlaz. Moj je šogor umro u vatri. Neki su muškarci uspjeli pobjeći, dok mnogi nisu. No, mi djevojke se nismo uspjele spasiti. Vojnici su nas okupili oko stabla i zavezali za njega. Povezali su nam usta i skinuli nas, a onda je uslijedilo silovanje. Neke su se djevojke onesvijestile od šoka, među njima i ja, a i jako sam krvarila", kaže Rahenah.
Kad se probudila, iako je dalje krvarila, započela je svoj bijeg prema granici s Bangladešom s drugim djevojkama. Na putu su se susrele s njezinim suprugom koji je radio nedaleko od sela.
"Kada smo stigli blizu plaže mog su muža ubili i vidjela sam ga kako umire u pijesku. Imao je 19. Bili smo oženjeni jednu godinu", kaže Rahenah.
"Sretna sam što ću biti majka. No, brine me to što je preživljavanje u kampovima izrazito teško. Bojim se da djetetu neću moći pružiti sve što mu treba za život. Bojim se da neće dobiti obrazovanje, ali ako beba preživi napraviti ću sve što mogu da se pobrinem da je obrazovan ili obrazovana", kaže Rahenah.
Tvrdi i da bi se rado ponovno udala, no njezino dijete, kaže, dolazi na prvo mjesto.
"Ako me nitko ne bude niti htio, to je u redu, provesti ću život sa svojim djetetom".
Nafiza, 15
"Muža sam izgubila u kaosu i nisam ništa čula od njega od tada, ne znam je li mrtav ili ozlijeđen", kaže Nafiza koja je u braku, prije bijega iz Mianmara, bila godinu dana.
Dok sjedi u malenom šatoru koji je sada njezin dom, Nafiza se prisjeća nekadašnjeg života. U zemlji koju i dalje naziva domovinom ona i njezina obitelj bili su vlasnici zemlje, stoke i ribarske koče.
"Moj je suprug jako dobar muškarac. Puno je radio i bio drag prema drugima", kaže Nafiza koja je smatrala da je premlada da ima djecu pa joj je krišom davao kontracepcijske pilule bez da joj je rekao što je to.
Sada je u sedmom mjesecu trudnoće s djetetom koje je plod silovanja, i ne može dočekati da se rodi.
"Svom djetetu, kada odraste, želim da bude obrazovano. No, s obzirom da nemam novaca teško da se mogu tome nadati, posebno jer nema oca", kaže Nafiza koja kaže kako se ne želi preudati prije no što njezino dijete ne završi školu i dok ne zna sa sigurnošću da joj je muž mrtav.
"Ako nas je Alah blagoslovio i onda će nas on pronaći, ali ako je mrtav nema smisla čekati previše", kaže na kraju.
Azara, 20
Bila je ponoć kada je vojska došla u Azarino selo i počela pucati po seljanima i paliti njihove kuće. Azara kaže kako su nju, i još nekolicinu djevojaka odveli u jednu jedinu preostalu zgradu gdje su ih silovali.
Ostavili su je da leži na tlu uvjereni da je mrtva. Nakon što se probudila, pobjegla je u obližnju džunglu gdje ju je kasnije pronašla grupa ozlijeđenih žena od kojih je većina također silovana.
U izbjegličkom kampu u Bangladešu Azara se ponovno spojila sa suprugom, no sreća nije dugo trajala. Nakon što je shvatio da je trudna i da dijete nije njegovo naredio joj je da se riješi trudnoće kako god zna i umije. Čak ju je jednom i pretukao.
Sada je sama i odbija posjetiti liječnika, iako je babica svako malo posjećuje u njezinom šatoru.
Azara kaže da je "sretna" u kampu jer se "osjeća sigurno". I to čak usprkos tome što cijelom kampu, u 200.000 Rohindža koji tamo žive, prijete monsunske kiše i poplave koje kreću uskoro i traju do listopada.
"Izgubila sam cijelu obitelj. Ako mi Alah da sina ili kći, to će mi dati snage da preživim ovaj život. Kada dođe na svijet i pogledam tom djetetu u oči to će mi dati snage", kaže Azara.
Supriti, 30
Supriti šator dijeli sa 10-godišnjom kćeri. No njezina je obitelj nekada bila mnogo veća. Mianmarski su joj vojnici pobili supruga i djecu, njih troje od četvero, uključujući i malu bebu.
Tijekom napada ona i još sedam žena su više puta silovane u štali dok su ostale zgrade spaljene do tla. Tri mjeseca nakon dolaska u Bangladeš, i četvrto je dijete izgubila radi spontanog pobačaja. Ostale su samo ona i njena kći.
Njezina je patnja dodatno pojačana jer su napadači Supriti razrezali mačetom po glavi. Njezina se malena kći sada mora brinuti za majku koja ne može niti otići po hranu jer je svaki napor čini slabom, vrti joj se i zlo joj je.
Boji se za sigurnost svog djeteta, jer, kaže Supriti, tamo operira mnogo trgovaca ljudima.
Kćeri će, kaže, pronaći muža kad navrši 14. godinu, jer vjeruje da je bolje da se za nju brine neki muškarac.
Ali ima nade za kćerinu budućnost.
"Uči čitati arapski, ako postane obrazovana moći će se zaposliti i zarađivati".
Shofika, 14
Bio je to najobičniji dan u saveznoj državi Rakhine u Mianmaru. Shofika je mljela čili papričice kad je vojska došla u njezino selo.
"Počeli su nasumce pucati. Moja je majka izašla iz kuće. Rekla mi je da se pripremim da zaključam sva vrata, ali vojnici su uspjeli upasti i dvojica su me silovala", priča Shofika.
Njezin je muž ubijen u napadu, a kad su vojnici otišli, uzela je svoje stvari i otišla u Bangladeš, u jednom trenutku plivajući preko nabujale rijeke.
"Kada sam prešla rijeku sklonila sam se u kući gdje sam se susrela s majkom. Tamo smo provele dva tjedna prije no što smo se dočepale Bangladeša".
Shofika i njezina majka su dvije od oko 700.000 članova naroda Rohindža koji su pobjegli pred nasiljem koje se rasplamsalo u kolovozu prošle godine. Većina ih je sada u izbjegličkim kampovima.
Shofika je, kada je prvi puta shvatila da je trudna, poželjela pobaciti ali su joj dežurne medicinske službe rekle da bi time ugrozila svoje zdravlje.
Od tada se predala ideji da postane majka s 15. Usprkos stigmi i predrasudama jer više nema muža Shofika je čak dva puta otišla u kliniku na pregled, hrabar korak koji mnoge trudne žrtve silovanja ne mogu ili ne žele napraviti.
