''Jedino za čim žalim jest to što imam samo jedan život koji mogu izgubiti za domovinu.'' Tako je, prema legendi, govorio Nathan Hale, jedan od najpoznatijih američkih špijuna, a izjava za koju zapravo i ne postoji dokaz da ju je stvarno izrekao Hale, postala je jedan od sinonima za domoljublje u SAD-u. U jeku američkog rata za neovisnost, 1776. godine, mladi nastavnik koji je odjenuo vojničku uniformu, u Connecticutu se dobrovoljno javio za opasnu obavještajnu misiju iza britanskih linija. No ubrzo je otkriven i obješen, a generacije Amerikanaca kasnije su učile kako je prije smrti izgovorio gore spomenutu rečenicu. Iako povjesničari danas u to ozbiljno sumnjaju, legenda je preživjela.
No, daleko manje poznato od potencijalne povijesne izmišljotine jest to da je gotovo u isto vrijeme, na isti zadatak, krenuo još jedan mladić iz Connecticuta. Imao je samo 17 godina, zvao se David Maltbie i, za razliku od Halea, uspio je mjesecima špijunirati Britance, preživjeti smrtnu presudu i pobjeći iz zatvora. Kako ovih dana otkriva Smithsonian Magazine, njegova gotovo zaboravljena priča ponovno je izašla na površinu zahvaljujući pismima pronađenima u arhivu institucije Center for Brooklyn History. Povjesničarka Claire Bellerjeau naišla je na njih dok je istraživala sasvim drugu špijunsku priču iz Američke revolucije. Među dokumentima povjesničara Henryja Onderdonka Jr. nalazilo se i pismo iz 1846. godine u kojem je zabilježeno svjedočanstvo žene koja je kao djevojčica poznavala Maltbieja i posjećivala ga dok je čekao smaknuće.
Priča počinje u dramatičnim mjesecima 1776. godine. Nakon teškog poraza Kontinentalne vojske u Bitci za Brooklyn krajem kolovoza, Britanci su preuzeli kontrolu nad New Yorkom i Long Islandom. George Washington ostao je bez jednog od strateški najvažnijih područja cijelog rata. Luka New York omogućavala je pristup Atlantiku i unutarnjim plovnim putovima, dok su plodna polja i šume Long Islanda Britancima davali obilje hrane i drugih zaliha.
Washingtonu su očajnički trebale informacije o neprijateljskim trupama. Zbog toga je osnovana jedinica pod zapovjedništvom pukovnika Thomasa Knowltona, čiji su se pripadnici trebali prerušavati u civile, prelaziti neprijateljske linije i prikupljati podatke. Među njima je bio 21-godišnji Nathan Hale. Dok se Hale zaputio prema području Huntingtona i predstavio kao nizozemski učitelj koji traži posao, nekoliko kilometara zapadnije, u Oyster Bayu, pojavio se drugi navodni učitelj. Bio je to David Maltbie, tada tek 17-godišnjak. Nije potpuno jasno kako je tako mlad čovjek završio u Washingtonovoj obavještajnoj operaciji, ali postoje zanimljive obiteljske veze koje bi mogle dati odgovor na to pitanje. Naime, Haleov nekadašnji zapovjednik Charles Webb potjecao je iz Stamforda, baš kao i Maltbie, a njihove obitelji bile su povezane rodbinskim vezama.
Maltbie je u Oyster Bayu počeo raditi upravo ono zbog čega je onamo poslan. Promatrao je britanske snage, razgovarao s lokalnim stanovništvom te bilježio broj vojnika i njihovo kretanje. Pod izlikom da piše prijateljima kod kuće slao je pisma preko Long Island Sounda prema Connecticutu. Nijedno od tih pisama nije sačuvano pa se ne zna točno kome ih je slao niti kako su informacije stizale do Washingtona.
Za razliku od Halea, čija je špijunska misija propala gotovo na samom početku, Maltbie je neko vrijeme uspijevao ostati neprimijećen. Postao je čak toliko uvjeren u slabost britanske pozicije da je navodno procijenio kako bi svega 500 američkih vojnika moglo istjerati Britance iz Oyster Baya. Njegova mreža, međutim, imala je fatalnu slabost. Pisma je sve češće predavao starijem muškarcu prezimena Seely, koji je čamcem prevozio poštu između Stamforda i Oyster Baya. Seelyju je postalo sumnjivo što mladi učitelj šalje toliko jednosmjerne korespondencije pa je jednog dana otvorio jedno od pisama. U njemu je pronašao detaljne podatke o britanskim položajima. Problem je bio je u tome što je Maltbiejev kurir bio uvjereni lojalist britanskoj kruni te je pisma odnio britanskim vlastima. Izdana je naredba za Maltbiejevo uhićenje, a tinejdžer je pokušao pobjeći čamcem preko zaljeva. Nije stigao daleko. Uhvaćen je, izveden pred sud i nakon kratkog postupka proglašen krivim za špijunažu. Kazna je bila smrt vješanjem.
Zatvoren je u improviziranoj stražarnici u središtu Oyster Baya, u staroj zgradi koja je nekada služila za pečenje kruha. Upravo ondje u priču ulazi Elizabeth Wooden, djevojčica koja je tada imala deset ili jedanaest godina. Njezin otac poznavao je Maltbieja prije rata pa je djevojčica počela posjećivati zatvorenika i donositi mu hranu. Stražari u djetetu nisu vidjeli nikakvu prijetnju.
Gotovo sedam desetljeća poslije upravo će njezino sjećanje pomoći da se Maltbiejeva priča sačuva. Kada su je 1840-ih ispitivali o Nathanu Haleu, rekla je da o njemu gotovo ništa ne zna, ali se prisjetila drugog mladog špijuna kojeg je osobno poznavala. Otkrila je kako se u Maltbiejevom slučaju dogodio obrat dostojan pustolovnog romana. Nedugo prije dana određenog za smaknuće mladi špijun je pobjegao iz zatvora. U pismu iz 1846. zapisano je da je jednostavno ''provalio iz zatvora i pobjegao''. Još je bizarnije što je u međuvremenu njegova smrtna kazna bila odgođena, samo što Maltbie za to navodno nije znao kada se odlučio na bijeg.
Nathan Hale tada je već bio mrtav, Thomas Knowlton poginuo je u Bitci kod Harlem Heightsa, a Washington je ponovno ostao gotovo bez pouzdane obavještajne mreže na području New Yorka. Upravo su takvi neuspjesi pokazali koliko je improvizirano američko špijuniranje bilo u prvim mjesecima rata. Povjesničar Alexander Rose ističe da su ljudi poput Maltbieja uglavnom bili neobučeni dobrovoljci bez ozbiljne logističke potpore, a njihova iskustva pomogla su Washingtonu shvatiti da mu treba trajna i dobro organizirana mreža agenata. Rezultat će nekoliko godina poslije biti Culper Spy Ring, mnogo sofisticiranija mreža koja je između 1778. i 1783. djelovala na Long Islandu i Manhattanu.
Maltbie se, međutim, nakon bijega nije povukao iz rata. U prosincu 1776. pristupio je Devetoj pukovniji Connecticuta, premda je u njoj ostao tek nešto više od mjesec dana. Do 1781. već je zapovijedao posadom kitolovca i sudjelovao u smjelim napadima tijekom kojih su Amerikanci zarobljavali britanska plovila i oduzimali vrijednu robu lojalistima na Long Islandu. Pred sam kraj rata ponovno se našao u velikim problemima. Na Novu godinu 1783. Britanci su ga uhvatili na Manhattanu zbog sumnje da je špijun, ali i zbog optužbe za pljačku. Zatvoren je u zloglasnom Provostu u donjem Manhattanu, zatvoru poznatom po premlaćivanju zatvorenika, okovima, prenapučenosti, pokvarenoj hrani i prljavoj vodi. Na suđenju nekoliko tjedana poslije optužba za špijunažu misteriozno je nestala, pa mu se sudilo samo zbog navodne pljačke. Maltbie je osobno svjedočio u svoju obranu. Njegove riječi nisu sačuvane, ali očito su bile dovoljno uvjerljive: oslobođen je.
Rat je završio iste godine. Nakon revolucije Maltbie je uspio izgraditi život koji ni po čemu nije podsjećao na sudbinu mladog čovjeka koji je dva puta završio u britanskom zatvoru. Vratio se u Connecticut, 1786. oženio Nancy Davenport i s njom dobio najmanje sedmero djece. Bavio se trgovinom krznom i životinjskim kožama, a poslije je ušao i u politiku. Godine 1795. izabran je za predstavnika Stamforda u zakonodavnom tijelu Connecticuta, a dvije godine poslije postao je mirovni sudac. Umro je 1807. godine, u 48. godini života, i pokopan je u Stamfordu.
Ipak, dok su podizani spomenici Nathanu Haleu, Maltbiejevo ime gotovo je nestalo iz kolektivnog sjećanja. Čak ni njegovi potomci nisu znali kakvu je ulogu odigrao u Američkoj revoluciji. Njegova daleka rođakinja Margo Williams za priču je saznala tek dok je istraživala obiteljsku povijest. Ironiju je u ovom slučaju teško previdjeti. Hale je postao jedan od najvećih simbola američkog patriotizma upravo zato što je njegova špijunska misija završila katastrofom. Maltbie je na gotovo istom zadatku izdržao mnogo dulje, prikupio informacije, preživio smrtnu presudu, pobjegao, ponovno ratovao, ponovno bio optužen za špijunažu i zatim gotovo potpuno nestao iz povijesti. Ipak, dva i pol stoljeća kasnije, ta nepravda bi barem djelomično trebala biti ispravljena.
