Na naslovnici lokalnog lista u Point Pleasantu u Zapadnoj Virginiji u SAD-u 16. studenoga 1966. osvanuo je neobičan naslov. "Parovi vidjeli pticu veličine čovjeka… stvorenje… nešto!", pisalo je. Izgledalo je kao da su urednici odustali od pokušaja da uopće odluče što se prethodne noći dogodilo. Četvero ljudi ispričalo je dovoljno sličnu priču da završi u novinama, ali za ono što su opisali nitko nije imao riječ. Uskoro će je dobiti. Zvat će se Mothman i brzo će ući u gradsku legendu.
Roger i Linda Scarberry te Steve i Mary Mallette vozili su se večer prije toga u blizini starog industrijskog kompleksa sjeverno od grada. Prema rekonstrukciji Smithsonian Magazina, u svjetlu automobilskih farova ugledali su, tako su bar rekli, nešto visoko između metar i osamdeset i dva metra. Najviše su ih prestrašile oči, za koje su rekli da su bile velike i žarko crvene. Roger, koji je bio za volanom, pojurio je prema gradu. Isti događaj 16. studenoga opisala je i Mary Hyre, novinarka lista The Athens Messenger iz susjednog Ohija. Njezin je naslov govorio o krilatoj pojavi crvenih očiju koja je progonila dva para. Tako je ono što je četvero ljudi prijavilo nakon noćne vožnje već idućeg dana postalo vijest s obje strane državne granice. Smithsonian piše da su sljedećih večeri znatiželjnici dolazili u potragu, neki s puškama.
Mjesto na kojem se sve navodno dogodilo imalo je i prije Mothmana povijest koju je vrijedilo ispričati. Prema američkoj Agenciji za zaštitu okoliša (EPA), kompleks West Virginia Ordnance Works proizvodio je TNT od 1942. do 1945. godine. Poslije rata dio zemljišta predan je saveznoj državi i postao je područje za upravljanje divljim životinjama McClintic. Od tvornice su ostale građevine i onečišćenje tla eksplozivom i njegovim nusproizvodima. Za stanovnike Point Pleasanta kraj je ostao jednostavno TNT Area, zona TNT-a. Ondje su se križale dvije vrlo konkretne stvari, ostaci ratne industrije i stanište divljih životinja.
U novinama se moglo pratiti koliko se brzo mijenjao opis onoga za čim su ljudi tragali te kako se legenda širila sa svakom verzijom. U prvom izvještaju pisalo je "nešto", a već 17. studenoga list The Herald-Dispatch iz obližnjeg Huntingtona u naslovu se poigrao s Batmanom i nazvao pojavu "Moth Man". Batman je tada bio popularan na američkim televizijama. Ime je omogućilo da se pod istu oznaku stave prijave ljudi koji su na različitim mjestima, u različitim okolnostima, rekli da su vidjeli nešto veliko i krilato. Arhiv Zapadne Virginije i danas pod tim imenom vodi zbirku novinskih izrezaka.
Samo nekoliko dana nakon prve prijave The Herald-Dispatch objavio je i objašnjenje biologa Roberta L. Smitha sa Sveučilišta Zapadne Virginije. Predložio je da je posrijedi kanadski ždral, velika sjevernoamerička ptica koja je možda zastala na seobi.
- Prema svim opisima koje sam pročitao, to savršeno odgovara kanadskom ždralu - rekao je Smith. Cornellov ornitološki laboratorij opisuje tu vrstu kao visoku pticu dugih nogu i širokih krila, koja u odrasloj dobi ima crvenu kožu na tjemenu. Raspon krila može biti oko dva metra. Smith je pokušao odrediti životinju prema iskazima koje je imao na raspolaganju. Crveno tjeme i velik raspon krila daju toj pretpostavci uporište. Brzina kojom se navodno kretala i način na koji su svjedoci opisali oči ostaju dijelovi njihova iskaza. Ptica te noći nije identificirana. Na naslovnici od 16. studenoga uredništvo je ostavilo otvorene sve mogućnosti, od ptice do nečega čemu nije znalo ime. Kasniji naziv zvučao je puno određenije od onoga što se moglo zaključiti iz prvih izvještaja.
Do kraja 1967. priča je već izašla iz okvira noćnih vožnji kod tvornice. West Virginia Encyclopedia bilježi 26 prijava viđenja u otprilike godinu dana. U istom su razdoblju kružili i iskazi o čudnim svjetlima na nebu te glasine o smetnjama na telefonima, televizorima i policijskim radijskim vezama. John Keel, pisac iz New Yorka zainteresiran za paranormalno, došao je u Point Pleasant i prikupljao priče. Među njima, da je dan prije nego su dva para vidjela stvorenje, Mothman navodno ukrao i jednog psa. Njemački ovčar pobjegao je u šumu "za dva užarena kruga". Mothman je u djelovanju izgleda bio "svestran" jer su ljudi prijavljivali i smetnje na TV-u.
O neobičnom slučaju napisana je knjiga
No gradić je uskoro pogodila prava tragedija. U petak 15. prosinca 1967. oko pet sati poslijepodne urušio se Silver Bridge, most preko rijeke Ohio između Point Pleasanta i Kanauge na drugoj obali. Od 37 vozila koja su se u tom trenutku nalazila na mostu, 24 su pala u rijeku, a sedam na obalu u Ohiju. Poginulo je 46 ljudi, a devet ih je ozlijeđeno. Prema izvješću američkog Nacionalnog odbora za sigurnost prometa (NTSB), središnji raspon, dva bočna raspona i tornjevi srušili su se u otprilike jednoj minuti. Istražitelji su početak urušavanja smjestili na stranu mosta u Ohiou, u ovjesni lanac. Puknuo je kraj jedne od čeličnih šipki, na mjestu gdje je kroz otvor prolazio spojni svornjak. Kad je taj element ispao iz spoja, susjedna je šipka skliznula sa svornjaka i lanac se razdvojio. Pukotina se desetljećima razvijala pod djelovanjem korozije i opterećenja, na mjestu nedostupnom vizualnom pregledu. Prema NTSB-u, metodama poznatima u vrijeme istrage kvar se mogao otkriti tek rastavljanjem spoja. Savezna uprava za autoceste navodi da je katastrofa potaknula uvođenje nacionalnih standarda za pregled mostova.
Ljudi su se odmah sjetili Mothmana. U folkloru je Silver Bridge dobio drugu ulogu, a priča o zlokobnim očima na cesti, ispričana godinu ranije, postala je priča o predznaku. Ljudi koji su u Mothmanu vidjeli upozorenje povezivali su njegovu pojavu s nesrećom, a izvještaji o viđenjima poslije urušavanja prorijedili su se, navodi West Virginia Encyclopedia. Pisac Keel je 1975. objavio knjigu The Mothman Prophecies. U njoj je u isti pripovjedni okvir stavio iskaze o krilatoj pojavi, neobične dojave iz okolice i rušenje mosta. Knjiga je poslužila kao predložak za film iz 2002. s Richardom Gereom.
Iste godine u Point Pleasant stigao je i prvi Mothman Festival, piše lokalni WV News. Godinu poslije u središtu grada otkriven je kip kipara Boba Roacha, sa krilima, metalnim tijelom i crvenim očima. Jeff Wamsley, koji je kao dijete u Point Pleasantu slušao priče o Mothmanu, otvorio je 2006. muzej i u njemu izložio građu koju je prikupljao, uključujući novinske izreske i iskaze svjedoka, navodi Smithsonian.
- Svatko ima svoju teoriju. To je dio povijesti grada - rekao je Wamsley za Smithsonian. Uz novinske izreske i rukom pisane iskaze svjedoka, u muzeju se mogu vidjeti rekviziti i kostimi iz filma The Mothman Prophecies, izložbe posvećene Johnu Keelu i novinarki Mary Hyre te građa o rušenju Silver Bridgea. Muzej ima i dvije velike replike Mothmana za fotografiranje.
Objašnjenje onoga što su svjedoci vidjeli pokušali su pronaći i kasniji istraživači. Joe Nickell, istražitelj tvrdnji o paranormalnom, 2002. proveo je nekoliko dana u Point Pleasantu, razgovarao s lokalnim stanovnicima i upraviteljem područja McClintic te proučavao obilježja tamošnjih sova. U izvještaju za Skeptical Inquirer zaključio je da su različite dojave mogle nastati susretima s više vrsta velikih ptica. Posebno mu se zanimljivom učinila prugasta sova, česta u tom kraju, čije oči snažno reflektiraju svjetlost. Oblik tijela bez jasno vidljivog vrata također je odgovarao nekim od ranih opisa. Benjamin Radford poslije se usredotočio upravo na oči. U analizi objavljenoj 2020. u istom časopisu izdvojio je detalj iz iskaza Linde Scarberry. Prema njezinu opisu, oči su zasjale crveno tek kad ih je obasjalo svjetlo. Radford je kod nekadašnjeg pogona TNT-a izveo neformalne noćne pokuse s biciklističkim reflektorima i malim LED svjetlima, uspoređujući kako iz daljine izgledaju površine koje odbijaju svjetlost i predmeti koji je sami emitiraju. U centru za ptice grabljivice promatrao je i odsjaj očiju različitih sova. Pokusi su pokazivali kako je u mraku mogao nastati zastrašujući dojam dviju crvenih točaka, ali nisu mogli utvrditi koju su životinju četvero mladih vidjeli desetljećima ranije. Radford je uspoređivanjem iskaza pronašao i primjer kako se priča mijenjala tijekom prepričavanja. Jedna je knjiga svjedokinji Marcelli Bennett pripisala opis užarenih crvenih očiju. U razgovoru koji je objavio lokalni istraživač Jeff Wamsley ona je, međutim, rekla da crvene oči nije vidjela niti je ikada tvrdila da ih je vidjela. Detalj koji je s vremenom postao Mothmanovo najprepoznatljivije obilježje tako se pojavio i u verziji susreta u kojoj ga je sama svjedokinja izričito osporila.
Koliko god bilo neizvjesno što su svjedoci vidjeli 1966., lokalni turistički djelatnici danas Mothmanovu vrijednost izražavaju u dolarima. Prema procjeni organizacije Main Street Point Pleasant, koju prenosi WV News, festivalski vikend lokalnom gospodarstvu donosi oko dva milijuna dolara.