Bio je četvrtak, 26. listopada 1944. godine. Nad Splitom su se nadvili teški, tamni oblaci, a kiša je padala gotovo bez prestanka. No toga jutra nitko nije mario za vrijeme. Grad koji je više od tri godine živio pod okupacijom talijanskih fašista, a potom njemačkih nacista i njihovih ustaških saveznika, dočekivao je slobodu. Još prije 7 sati ujutro ulice su bile pune ljudi. Splićani su izlazili iz kuća, okupljali se na raskrižjima i čekali prve partizanske kolone. Niz Poljičku cestu i tadašnju Tartaglijinu, današnju Zvonimirovu ulicu, te sa sjevera, preko Solina, u grad su ulazili borci 12. i 10. dalmatinske brigade. Oduševljenje se ubrzo prelilo na gradske trgove i ulice. Ljudi su grlili borce, pljeskali i plakali. Neki su među partizanima tražili sinove, braću ili muževe koje nisu vidjeli godinama. Novinari Slobodne Dalmacije, lista koji je nastao u partizanskom pokretu, zabilježili su prizore koji će postati dijelom splitske povijesti. Prema izvještaju sačuvanom u novinskoj arhivi, već oko 6.30 činilo se da je gotovo cijeli grad izišao na ulice, unatoč neprekidnoj kiši. Osloboditelji su dočekani pljeskom i suzama radosnicama. U izvanrednom izdanju lista osvanuo je naslov koji je sažeo raspoloženje toga dana: "Oslobođen je Split, ponos hrvatske Dalmacije".
Bilo je to jutro koje je označilo kraj 1272 dana okupacije. Rat je u Split stigao u travnju 1941. godine. Nakon napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju i raspada jugoslavenske vojske, talijanske okupacijske trupe ušle su u Split 16. travnja. Samo mjesec dana kasnije, Rimskim ugovorima koje je režim Ante Pavelića potpisao s Mussolinijevom Italijom, Split i velik dio Dalmacije formalno su pripali Italiji. Za fašističke vlasti Split je trebao postati Spalato, talijanski grad na istočnoj obali Jadrana. Počela je sustavna talijanizacija javnog života. Talijanski jezik nametao se u upravi i školstvu, hrvatske ustanove i organizacije našle su se pod pritiskom, a stanovništvo se suočavalo s uhićenjima, nadzorom i represijom. Grad koji je imao snažnu hrvatsku nacionalnu svijest i razvijenu radničku i antifašističku tradiciju postao je jedno od važnih središta otpora talijanskoj vlasti. Već tijekom prvih mjeseci okupacije organizirane su ilegalne skupine, sabotaže i akcije otpora. Split je imao brojne mlade aktiviste, radnike i studente uključene u antifašistički pokret. Posebno je poznat pokušaj odlaska prvog splitskog partizanskog odreda u kolovozu 1941. godine. Njegova je akcija završila tragedijom, zarobljavanjem i pogubljenjima dijela boraca, ali nije zaustavila širenje otpora. U idućim godinama sve se više Splićana uključivalo u Narodnooslobodilački pokret. Neki su odlazili u partizanske jedinice, drugi su djelovali ilegalno, prikupljali obavijesti, skrivali progonjene i pomagali opskrbu boraca. Čitave obitelji živjele su između straha od okupacijskih racija i nade da će rat završiti porazom fašizma. U rujnu 1943., nakon kapitulacije Italije, dogodio se prvi veliki preokret. Partizanske snage i lokalni antifašisti preuzeli su kontrolu nad Splitom, ali sloboda je trajala kratko. Njemačka vojska pokrenula je operacije kako bi ponovno uspostavila kontrolu nad dalmatinskom obalom. Split je pao pod njemačku okupaciju, koja je donijela nove represivne mjere, zatvaranja, deportacije i pogubljenja. Grad je usto trpio savezničke zračne napade na vojne i prometne ciljeve, pri čemu su stradavali i civili. Prema podacima Državnog arhiva u Splitu, grad je uoči Drugog svjetskog rata imao oko 42.000 stanovnika. Tijekom ratnih godina život je u borbi izgubilo oko 1500 ljudi, a 266 osoba okupacijske su vlasti strijeljale ili objesile. Približno 12.500 Splićana priključilo se antifašističkoj borbi. To znači da je gotovo svaki treći stanovnik grada na neki način postao pripadnik oružanog pokreta otpora.
Hitlerova utvrda na Jadranu
U jesen 1944. njemački vojni položaj na Balkanu postajao je sve teži. Crvena armija napredovala je prema srednjoj Europi, partizanske jedinice oslobađale su sve veća područja Jugoslavije, a njemačke snage bile su prisiljene povlačiti se s dijelova Balkana. Dalmacija je pritom imala veliko strateško značenje. Njezine luke omogućavale su pomorsku opskrbu, a prometnice prema unutrašnjosti povezivale su jadransku obalu s Bosnom i ostalim dijelovima okupiranog teritorija. Split je bio posebno važan. Njegova velika luka, prometne veze i položaj između mora i planinskog zaleđa činili su ga značajnim njemačkim uporištem. Obranu grada Nijemci su povjerili 892. pješačkoj pukovniji 264. pješačke divizije, uz dodatne postrojbe. Zapovjedno mjesto nalazilo se u Klisu, iznad Splita, odakle se mogao nadzirati jedan od glavnih prilaza gradu. Uz njemačke snage djelovale su ustaške postrojbe, domobrani i druge formacije NDH, objedinjene u borbenoj grupi Müller. Njemačka obrana bila je ozbiljno organizirana. Prema podacima koje donosi Antifašistički vjesnik, u Splitu i okolici nalazilo se između 150 i 200 topničkih oružja različitih namjena. Oko 80 protuzračnih topova i mitraljeza bilo je raspoređeno za zaštitu od savezničkih napada iz zraka. Među njima su bili i poznati njemački topovi kalibra 88 milimetara, jedni od najuspješnijih i najsvestranijih topničkih sustava Drugog svjetskog rata. Obalu je branilo jedanaest njemačkih bitnica, uključujući i dalekometne topove kalibra 152 milimetra. No Nijemci nisu razmišljali samo o obrani grada. Pripremali su i njegovo moguće razaranje. Još u travnju 1944. u Split je iz Beograda stigao njemački general Banzig, zapovjednik inženjerijskih snaga Grupe armija F. Njegov je zadatak bio razmotriti mjere za rušenje važnih objekata ako njemačke snage budu prisiljene napustiti grad. Posebno su bili ugroženi lučki objekti, prometne veze, industrijska postrojenja i instalacije. Nijemci su željeli spriječiti da infrastruktura padne u ruke partizana i posluži za nastavak savezničkih operacija.
Partizani su stezali obruč oko grada
Završna operacija za oslobođenje Splita počela je nekoliko dana prije samog ulaska partizana u grad. Jedinice 8. dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije napredovale su iz više pravaca. Njihov je cilj bio slomiti njemačko-ustašku obranu, presjeći komunikacije i natjerati okupacijske snage na povlačenje. Iz smjera Makarske i Omiša približavali su se dijelovi 26. dalmatinske divizije. Iz unutrašnjosti, preko Sinja, Dicma i Klisa, nastupale su jedinice 20. divizije. Dodatnu potporu pružali su Mosorski i Dinarski partizanski odred, topničke postrojbe i tenkovi. Mornarica NOVJ prebacivala je borce i vojni materijal s Visa i Brača na kopno te osiguravala pomorske komunikacije. Između 18. i 22. listopada dijelovi 26. divizije iskrcali su se kod Baške Vode i Krila te počeli oslobađati obalu prema Splitu. Prvi ozbiljniji pokušaj probijanja vanjske obrane grada uslijedio je 21. listopada, kada je 12. dalmatinska brigada napala njemačka i ustaška uporišta između Grljevca i padina Mosora. Napad nije postigao očekivani uspjeh. Partizani su oslobodili Grljevac, ali su na drugim položajima naišli na snažan otpor. Njemačko topništvo iz Klisa, Mravinaca i Solina pružalo je učinkovitu potporu braniteljima, zbog čega su se pojedine partizanske jedinice morale povući. Postalo je jasno da obranu Splita nije moguće probiti bez jače koordinacije, topničke podrške i napada iz više smjerova. Odlučujuća ofenziva počela je 25. listopada. Savezničko zrakoplovstvo NOVJ toga je dana napalo njemačke položaje oko Klisa, posebno topničke položaje u tvrđavi i zapovjedništvo 892. pješačke pukovnije. Istodobno je 12. dalmatinska brigada krenula u napad na potezu od Strožanca do Žrnovnice. Borbe su bile žestoke. Kod Strožanca partizani su razbili njemačko-ustaške položaje, ali ih je kod rijeke Žrnovnice zaustavio srušeni most. Njemački vojnici pružali su otpor iz podzemnih tunela istočno od prijelaza. Partizanske jedinice ipak su uspjele prijeći rijeku i nastaviti napredovanje prema Kili i Firulama. Druge postrojbe probijale su se između Korešnice i Mravinaca. U Žrnovnici su njemačke i ustaške snage branile i školsku zgradu, u kojoj se zadržala preostala posada. Otpor je slomljen oko 23 sata, 25. listopada. Prema vojnim podacima koje prenose povijesni izvori, poginulo je dvadeset pripadnika neprijateljskih snaga, petnaest ih je zarobljeno, a dvadeset ranjeno.
U isto vrijeme, sjeverno od Splita, odvijale su se borbe koje su presudno utjecale na ishod operacije. Partizanske snage oslobodile su Sinj i potisnule ustašku borbenu grupu Cetina prema Dicmu. Ondje su jedinice 8., 9. i 10. dalmatinske brigade, s Mosorskim partizanskim odredom, zatvorile pravce povlačenja. Ustaške postrojbe našle su se u okruženju i pretrpjele težak poraz. Njihova organizirana borbena skupina praktički je prestala postojati. Nakon pobjede kod Dicma, 10. dalmatinska brigada nastavila je napredovanje prema Klisu. Njemačke snage povukle su se iz Grla, a zatim i iz samog Klisa. Partizani su tijekom noći između 25. i 26. listopada ušli u napušteno uporište. Daljnje napredovanje otežavala su brojna minska polja. Njemačka obrana Splita time je izgubila ključne položaje. Grad je ostao gotovo opkoljen, a okupacijskim snagama preostalo je povlačenje prema zapadu. Prema njemačkim vojnim zapisima iz toga razdoblja, zapovjedništvo 264. pješačke divizije priznalo je da su njegove postrojbe na istočnom dijelu obrambenog rasporeda bile privremeno okružene. Njemačke i ustaške snage povukle su se iz Splita u noći između 25. i 26. listopada.
Oko šest sati ujutro prvi borci 12. dalmatinske brigade ušli su u Split s istočne strane. Nešto kasnije, oko sedam sati, u grad su stigli i pripadnici 10. dalmatinske brigade koji su napredovali preko Klisa i Solina. U jednom od izvještaja, sačuvanih u Ratnoj kronici Splita, spominje se kako su građani počeli izlaziti na ulice čim se proširila vijest da partizanske jedinice dolaze iz smjera Sinja. Nekoliko sati poslije zvona splitskih crkava počela su odjekivati gradom. U 8.30 zazvonila su sva zvona, a tijekom dana zvonjava se ponavljala pri dolasku novih vojnih kolona. Posebno su upečatljivi opisi mladih partizana i partizanki koji su zajedno marširali ulicama. Mnoge su žene nosile vojne odore i oružje, ravnopravno sudjelujući u pobjedničkim kolonama. U gradu je zarobljen velik broj preostalih pripadnika snaga NDH, policije i oružništva. Prema podacima iz vojnih izvještaja, jedinice 12. dalmatinske brigade zarobile su oko 700 domobrana, oružnika i policajaca, dok je 4. bataljun 10. brigade zarobio približno 200 neprijateljskih vojnika.
Majka je među partizanima tražila dvojicu sinova
No iza općeg slavlja skrivale su se i osobne tragedije. Tisuće ljudi čekale su vijesti o članovima obitelji koji su otišli u rat. Za neke je oslobođenje značilo dugo očekivani susret, a za druge početak bolnog suočavanja s gubitkom. Jednu od najpotresnijih priča sačuvao je zapis o majci koja je toga dana među partizanskim kolonama tražila svoja dva sina, Marijana i Branka. Dok su ulicama prolazili vojnici, zaustavljala je borce i raspitivala se jesu li ih vidjeli. Nitko joj nije znao reći gdje su. Njezini sinovi već su bili poginuli u ratu. Marijan je imao 27 godina. Godine 1943. ilegalno je dolazio u Split po lijekove za partizane. Jednom je prilikom prenoćio kod poznanika, a roditelji su sljedećeg jutra pokušali doći do njega. Bilo je prekasno. Već je napustio grad. Branko je posljednji put viđen na Biokovu u jesen 1943. Imao je samo 23 godine. Jednoj ženi koja je putovala prema Splitu povjerio je pozdrave za roditelje. Ubrzo nakon toga nestao je tijekom borbi. Ni njegov grob se ne zna.
Sličnih sudbina bilo je mnogo. Neki partizani vratili su se samo na nekoliko sati, zagrlili obitelji i nastavili prema novim bojištima. Miljenko Smoje kasnije je zapisao priču o Fabjanku Siriščeviću, mladiću koji se nakratko vratio na Matejušku, dozvao majku i ubrzo ponovno otišao u rat. Nikada se nije vratio.
Samo dva dana poslije oslobođenja Splita partizanske jedinice oslobodile su Imotski. Krajem listopada oslobođeni su i drugi dijelovi Dalmacije, uključujući Zadar, a početkom studenoga Šibenik i Drniš. Njemačke snage povlačile su se prema Kninu, koji će nakon teških borbi biti oslobođen 3. prosinca 1944. godine. Za stanovnike Splita, međutim, oslobođenje nije značilo trenutni povratak normalnom životu. Grad je bio iscrpljen. Rat je uništio velik dio stambenog prostora, prometne infrastrukture, industrije i komunalnih sustava. Stanovnici su se suočavali s nestašicama hrane, lijekova i ogrjeva. Trebalo je obnoviti škole, bolnice, opskrbu i javne službe.
Vladimir Nazor u Splitu krajem listopada 1944.
Prema Ratnoj kronici Splita, samo tijekom 1944. godine, do dana oslobođenja, grad je doživio čak 674 zračne uzbune i sedamnaest napada iz zraka. U dijelovima grada posljedice bombardiranja bile su vidljive godinama. Procjene ratne štete pokazivale su da je uništeno ili oštećeno približno 20 posto stambenog fonda. Unatoč tome, javni život počeo se ubrzano obnavljati. U Split su se vraćali umjetnici, kulturni djelatnici, profesori i drugi građani koji su tijekom rata sudjelovali u Narodnooslobodilačkom pokretu. Među njima je bio i skladatelj Ivo Tijardović. Za njega je 26. listopada bio jedan od najvažnijih dana u životu. U ratnom dnevniku zabilježio je da je to najsretniji dan njegove obitelji. Nakon povratka preuzeo je upravljanje splitskim kazalištem i uključio se u obnovu kulturnog života.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nije to bila nikakva sloboda, nego okupacija, koja je odnijela tisuće života, opljačkana privatna imovina, poubijani mnogi Splićani, na kamone su dovodili dječake iz Zagore u tvrđavu Gripe i noćima te mlade momke poubijali, pričao mi je jedan stari već ... prikaži još! sada pokojni čovjek i Drniškog kraja, dva njegova brata su ubili u Splitu jednom je bilo 16 godina drugom 18 godina, ubili bi i njega, 1945. imao je svega 6 godina i ostao živ. Tko je ono 1991., pucao na Split , kao i na cijelu Hrvatsku 1991.