U uredu parobrodarske kompanije u Hong Kongu Nellie Bly pokušavala je doznati kada polazi sljedeći brod za Japan. Na svome putovanju već je ''pregazila'' Atlantik, europske željeznice, Sueski kanal, za njom su bili tjedni plovidbe, a računica joj je napokon ponovno izgledala dobro. Nadoknadila je kašnjenje i stigla u Hong Kong ranije nego što je predviđala. A onda joj je čovjek s druge strane stola rekao da će izgubiti utrku. Nellie ga isprva nije razumjela. Pokušavala mu je objasniti da se utrkuje s vremenom.
''Vrijeme? Mislim da se ona tako ne zove'', odgovorio je službenik.
Ona? Tek je tada, tisućama kilometara od redakcije koja ju je poslala oko svijeta, Nellia Bly doznala da istim obujmom Zemlje, samo u suprotnom smjeru, putuje još jedna američka novinarka. Elizabeth Bisland prošla je kroz Hong Kong tri dana prije nje. Prema službeniku koji je razgovarao s Bly, imala je vrlo dobre izglede da se prva vrati kući. Nellie je pokušavala zadržati osmijeh, ali, zapisat će poslije u knjizi Around the World in 72 Days, taj je osmijeh ostao samo na usnama.
Obje novinarke, i Bly i Bisland, krenule su na put 14. studenoga 1889., svaka s druge strane iste novinske priče. Dvadesetpetogodišnja Bly željela je dokazati da može obići Zemlju brže od Phileasa Fogga, junaka romana Julesa Vernea. Tri godine stariju Bisland njezin je izdavač pak poslao da prestigne Bly. Dok je jedna iza sebe već imala reputaciju novinarke koja ulazi tamo kamo druge ne puštaju, druga je uređivala književne stranice i okupljala pisce na razgovorima u svojem stanu. Za samo nekoliko sati odluka dvojice izdavača pretvorila ih je u junakinje natjecanja koje će pratiti čitatelji diljem Amerike, piše Smithsonian Magazine.
Nellie je ideja sinula jedne besane noći, dok je pokušavala smisliti temu za sljedeći radni tjedan. Kako je sama opisala, frustrirana i s glavoboljom poželjela je biti na drugom kraju svijeta. Zatim se zapitala zašto doista ne bi otišla onamo. Ako je Verne svojega junaka proveo oko Zemlje za osamdeset dana, ona bi mogla pogledati vozne redove i vidjeti može li se to učiniti još brže.
Urednik nije dijelio njezino oduševljenje. Smatrao je da bi joj trebala muška pratnja, da će nositi previše prtljage i da je za takav pothvat prikladniji muškarac. Nellie mu je, prema vlastitom sjećanju, uzvratila neka pošalje muškarca, a ona će istoga dana krenuti za druge novine i pobijediti ga. Prijedlog je neko vrijeme ostao po strani, sve dok u studenome 1889. nije dobila poziv da se pripremi za put.
Nellie se na parobrod Augusta Victoria ukrcala u Hobokenu, preko puta New Yorka. U svojoj je knjizi zabilježila i sekunde polaska, 14. studenoga u 9 sati, 40 minuta i 30 sekundi. No veliko putovanje počelo je sasvim ljudskom željom da još malo ostane u krevetu. Tog joj se jutra činilo da bi izumitelji čovječanstvu najviše pomogli kada bi pronašli način da brodovi i vlakovi uvijek kreću poslije podneva.
Istoga jutra John Brisben Walker, izdavač Cosmopolitana, pročitao je najavu njezina putovanja. Odmah je prepoznao priliku za vlastiti časopis, pozvao Elizabeth Bisland i izložio joj prijedlog bez dugih priprema. Trebala bi još te večeri krenuti prema San Franciscu, ukrcati se za Aziju i zatim se preko Europe vratiti u New York. Za razmišljanje je imala svega nekoliko sati.
Isprva je odbila. Sljedećeg dana je očekivala goste sljedećega dana nije imala pripremljenu odjeću, navela je neke od razloga protiv puta. Više od toga smetala ju je pomisao da će postati javna atrakcija. Bisland je živjela od pisanja, voljela je književnost i cijenila samostalnost koju joj je donosio vlastiti prihod, ali nije žudjela za time da nepoznati ljudi raspravljaju o njoj. Ipak, iste je večeri sjela u vlak. Autor knjige o njihovoj utrci Matthew Goodman taj nagli preokret opisuje u eseju Elizabeth Bisland's Race Around the World.
Bly je putovala s malom ručnom torbom, odlučna da je prtljaga ne usporava. Bisland je ponijela putni kovčeg i torbe, prihvaćajući sasvim drukčiju računicu između udobnosti i brzine. Njezin je prvi prijevozni pothvat bio prelazak američkog kontinenta poštanskim vlakom, nakon čega je iz San Francisca isplovila prema Japanu. U istome su trenutku, dakle, obje odmicale od kuće, dok se između njih širila cijela karta svijeta.
Nellie je u Francuskoj napravila obilazak koji bi se nekome usred utrke mogao učiniti nerazumnim. Otišla je u Amiens upoznati Julesa Vernea. Pisac i njegova supruga dočekali su je na kolodvoru, a ona se, ugledavši ih, prvo zabrinula kako izgleda nakon putovanja. U kući ju je dočekao i veliki crni pas, toliko oduševljen gošćom da se pobojala kako će je već na pragu srušiti na koljena.
S gospođom Verne teško se sporazumijevala. Njezino znanje francuskog gotovo se svodilo na ''da'', a ono domaćice engleskog na ''ne''. Razgovor su nadomještale osmijesima i stiscima ruke. U toploj sobi, uz kamin koji je domaćica zapalila, Nellie je nakratko mogla predahnuti u domu čovjeka čija ju je književna pustolovina dovela preko oceana. Verne joj je poželio uspjeh i obećao pljesak ako put završi za 79 dana.
Elizabeth je u međuvremenu prelazila Pacifik. Iz njezina se putopisa vidi koliko je pozornosti, usred zadatka u kojemu je važna bila brzina, posvećivala onome što se sporo mijenja pred očima. Pokušavala je opisati plavetnilo mora, pjenu uz pramac i svjetlo koje kroz nju prolazi. Poslije je u Japanu zapisivala dojmove s ulica, zvuk drvenih potplata i prizor zaljeva pod mjesečinom.
Obje su putovale svijetom povezanijim nego ikada prije, ali još ovisnim o ugljenu, lukama, prugama i vremenu. Poštanski parobrodi i podmorski telegrafski kabeli omogućavali su da vijesti o putnici stignu prije same putnice. Istodobno je propušten brod mogao značiti višednevno čekanje. U Elizabethinoj knjizi, In Seven Stages, ispod opisa krajolika stalno se osjeća potreba da se stigne na sljedeću vezu.
Novinarke su obišle svijet brže od junaka Julesa Vernea
U Hong Kongu ta je računica Nellie donijela i neočekivanu suparnicu. Službenik joj je objašnjavao da je druga žena već otišla i da će ona morati čekati. Bly je odgovarala kako uredniku nije obećala pobijediti neku novinarku, nego dovršiti put za 75 dana. Tvrdila je da se ni s kim ne utrkuje. U njezinu se zapisu, međutim, vidi koliko ju je vijest pogodila. Pitala je ima li poruka iz New Yorka, pokušavajući razumjeti kako svi drugi mogu znati za nešto što je njoj prešućeno.
U Americi se njezino putovanje već pretvaralo u zabavu za publiku. World je objavljivao kratke brzojavne vijesti i održavao interes dok su opširniji tekstovi tek putovali prema redakciji. Čitatelji su pogađali kada će se vratiti, a ishod se pratio i kroz oklade. Novine su dobile priču koja se obnavljala svakim pristajanjem broda. Žena za koju je urednik nekoć mislio da ne može putovati bez pratnje postala je osoba čije su presjedanje pratili nepoznati ljudi na drugoj strani svijeta.
Završnica je za obje donijela oceanske oluje. Na Pacifiku je Nellie iz dana u dan provjeravala koliko je brod prešao, gledajući kako vjetar i valovi oduzimaju vrijeme koje je dotad stekla. Posada ju je pokušavala ohrabriti, a strojar joj je govorio da motore tjera koliko može. Kad je postala malodušna, uvjeravao ju je da bi učinio sve što je u njegovoj moći da je dovede na vrijeme. U njezinu je putopisu, među ostalim, ostao i njegov opis molitve da oluja napokon prođe.
Bisland je s druge strane jurila kroz Europu prema Atlantiku. Veza za povratak pretvorila se u niz promjena planova, a nakon nesporazuma oko ukrcaja završila je na sporijoj Bothniji, koja je prema Americi krenula iz Queenstowna u Irskoj. Brod je do New Yorka plovio jedanaest olujnih dana. Dok je Elizabeth još bila na oceanu, Nellie je već prolazila kroz američke gradove koji su izlazili pred njezin vlak.
Za Bly je na zapadnoj obali bio pripremljen poseban vlak. Činili su ga lokomotiva i vagon za spavanje, a službenici su čekali kako bi se iskrcaj i nastavak putovanja obavili što brže. Na jednoj je postaji ugledala mnoštvo u svečanoj odjeći i pomislila da su se ljudi okupili zbog izleta. Rekli su joj da čekaju nju. Kad je izišla na platformu vagona, dočekali su je povici, glazba i darovi.
U rukama je imala voće i slatkiše koje joj je poslao dječak koji je radio kao prodavač novina. Vagon se punio cvijećem i čestitkama, a ona je, nakon tolikih tjedana provjeravanja brodskih polazaka, konačno mogla samo sjediti. U vlastitoj je knjizi zapisala da više ništa ne može ubrzati ni promijeniti. Preostalo joj je čekati da je vlak doveze do kraja puta.
U Jersey City stigla je 25. siječnja 1890., nakon 72 dana, šest sati i jedanaest minuta. Elizabeth Bisland završila je putovanje nekoliko dana poslije, obišavši svijet za približno 76 dana. Obje su nadmašile književnih osamdeset, ali novinski spektakl imao je jednu pobjednicu. Bly je dočekalo mnoštvo, a njezino se ime našlo i na proizvodima povezanima s putovanjem. Prema Heinz History Centeru, novine joj za pothvat ipak nisu dale povišicu ni bonus.
Bisland se vratila upravo onome od čega je zazirala pri polasku, javnoj pozornosti. Već tijekom putovanja smetali su joj ljudi koji su je željeli samo vidjeti, kao neobičan izložak. Poslije povratka nije krenula na turneju niti je slavu pokušala pretvoriti u reklamni posao. Otputovala je u Veliku Britaniju, gdje je provela sljedeću godinu. Nastavila je pisati, a u njezinu se životu putovanje sveo samo na iskustvo iz kojega je nastala knjiga.
Danas se u britanskoj muzejskoj zbirci čuva mali globus s ucrtanom Elizabethinom rutom, uz pomorske veze i telegrafske kabele koji su tada povezivali kontinente. Na njemu se još može pratiti put žene koja je na polasku mislila da nema odgovarajuću odjeću i da mora dočekati goste, a nekoliko mjeseci poslije znala kako izgleda svijet kad ga prijeđete u jednom dahu.
