Mračna povijest Paname: Lice ananasa rezao glave. Poludio uz AC/DC i Black Sabbath

Manuel Antonio Noriega bio je čovjek s mnogo lica: za Središnju obavještajnu agenciju (CIA) bio je vrijedan suradnik i ključni saveznik u Latinskoj Americi, a za Upravu za suzbijanje narkotika (DEA) činio se kao partner u borbi protiv droge. Istovremeno, za kolumbijske narkokartele bio je nezamjenjiv poslovni partner, a za vlastiti narod u Panami nemilosrdni diktator čija je brutalna vladavina obilježila jedno od najmračnijih poglavlja u povijesti zemlje. Njegova složena i proturječna karijera, koja ga je od siromaštva dovela do apsolutne moći, završila je američkom vojnom invazijom, čime je postao prvi strani čelnik osuđen za kršenje američkih zakona. Panamcima poznat i po pogrdnom nadimku "Cara de Piña" ili "Lice ananasa" zbog ožiljaka od akni iz mladosti, Noriega je desetljećima vješto manipulirao i Washingtonom i svojim neprijateljima, gradeći carstvo na temeljima straha, korupcije i dvostruke igre.

Rođen u Panama Cityju u siromašnoj obitelji, s godinom rođenja koja i danas ostaje predmet spora (navode se 1934., 1936. i 1938.), Noriega je rano ostao bez majke te ga je odgajala kuma. Iako je želio postati liječnik, obitelj mu nije mogla priuštiti studij. Prekretnica u njegovu životu dogodila se kada je dobio stipendiju za prestižnu vojnu školu Chorrillos u Limi, Peru. Upravo je ondje, tijekom školovanja, prvi put stupio u kontakt s američkim obavještajnim službama, počevši pružati informacije o aktivnostima svojih kolega. Time je započela njegova duga i složena veza s američkom obavještajnom zajednicom, veza koja će mu desetljećima donositi novac i zaštitu. Nakon diplome 1962. godine, vratio se u Panamu i pridružio Nacionalnoj gardi. Njegov uspon bio je brz, a ključnu ulogu u tome odigrao je Omar Torrijos, karizmatični časnik koji je postao njegov mentor i zaštitnik.

LIKVIDACIJA U BEOGRADU Crni svijet Kako je ubijen škaljarac 'Prika'. Živio je u Zagrebu nasuprot zgrade SOA-e

Godine 1968. Noriega je sudjelovao u vojnom udaru kojim je pukovnik Torrijos svrgnuo predsjednika Arnulfa Ariasa. Uspješnim pučem započelo je dugo razdoblje vojne vladavine u Panami. Noriega je za svoju odanost nagrađen promaknućem u potpukovnika i imenovanjem za šefa vojne obavještajne službe, zloglasnog G-2. Na toj poziciji uspostavio je čvrste veze s američkim obavještajcima, pohađajući tečajeve iz protuobavještajnog djelovanja, medijske manipulacije i psihološkog ratovanja u američkim bazama, uključujući i zloglasnu Školu Amerika. Njegov G-2 ubrzo je postao sinonim za brutalnost. Priče o mučenjima, ubojstvima, silovanjima i drugim zločinima širile su se Panamom, sijući strah i gušeći svaki oblik otpora Torrijosovom režimu. Do kasnih sedamdesetih, Noriega je smatran najstrašnijim čovjekom u Panami.

Preuzimanje apsolutne moći

Kada je Omar Torrijos 1981. godine poginuo u misterioznoj helikopterskoj nesreći, Noriega je već bio moćan i utjecajan. Uslijedila je borba za vlast iz koje je on izašao kao pobjednik. Do 1983. godine, uspio je nadmudriti sve suparnike, preuzeo zapovjedništvo nad Nacionalnom gardom, reorganizirao je u Panamske obrambene snage (PDF) i promaknuo se u čin generala. Time je postao de facto vladar Paname, iako nikada nije formalno preuzeo predsjedničku funkciju. Radije je vladao iz sjene, postavljajući i smjenjujući marionetske predsjednike po svojoj volji. Svaki pokušaj otpora bio je brutalno ugušen. Kada je predsjednik Nicolás Barletta, kojeg je sam postavio, pokrenuo istragu o jednom od najozloglašenijih zločina režima, ubojstvu Huga Spadafore, Noriega ga je bez oklijevanja smijenio.

Njegova vladavina temeljila se na nekoliko stupova moći: vojsci, koju je pretvorio u svoju privatnu silu; korupciji, kroz koju je bogatio sebe i svoje odane suradnike; te propagandi, kojom je kontrolirao medije i gušio oporbene glasove. Uspostavio je i paravojne "Bataljune dostojanstva", miliciju odanu isključivo njemu, spremnu na nasilje kako bi zaštitila njegov režim. Manipulirao je izbornim procesima, a kada su rezultati predsjedničkih izbora 1984. pokazali pobjedu oporbe, jednostavno je zaustavio prebrojavanje i proglasio svog kandidata pobjednikom s minimalnom razlikom.

Dvostruka igra: Saveznik Washingtona i narkobos

Godinama je Noriega bio jedan od najvažnijih suradnika CIA-e u regiji. Za svoje usluge, koje su uključivale pomoć američkim operacijama protiv sandinističke vlade u Nikaragvi i prikupljanje obavještajnih podataka o Kubi, primao je stotine tisuća dolara godišnje. Arthur H. Davis Jr., američki veleposlanik u Panami od 1986. do 1990., kasnije je opisao podijeljen stav Washingtona prema Noriegi. Dok ga je State Department smatrao problemom, vojska i CIA su ga branili.

- ​Neki od starih operativaca, na sramotu svojih nadređenih, pričali su mi o divnim zabavama koje su imali s Noriegom. Priređivao bi velike tulume sa svim tim prelijepim djevojkama. Govorili su da nikada nije iznevjerio njihovo povjerenje - svjedočio je Davis.

Međutim, dok je surađivao s Amerikancima, Noriega je gradio unosno partnerstvo s kolumbijskim narkokartelima, posebice s kartelom Medellín. Panamu je pretvorio u ključno središte za pranje novca od droge i tranzitnu točku za kokain namijenjen Sjedinjenim Državama. Njegova vojska kontrolirala je zračne luke i carinu, omogućujući nesmetan protok droge i novca, za što je Noriega ubirao ogroman profit. Sumnje u njegovu upletenost postojale su godinama, no Washington je okretao glavu sve dok je Noriega bio koristan. Sam Noriega je na sastancima s američkim dužnosnicima uporno nijekao bilo kakvu povezanost s drogom, istovremeno primajući pohvale od DEA-e za povremene, namještene akcije zapljene.

UDAR NA PUTINA Politika i društvo Tri godine od Prigožinova marša: Što bi bilo da nije stao 300 km od Moskve?

Prekretnica u odnosima sa Sjedinjenim Državama dogodila se 1985. godine brutalnim ubojstvom dr. Huga Spadafore, glasnog Norieginog kritičara koji je prikupio dokaze o njegovoj povezanosti s trgovinom drogom. Spadaforino obezglavljeno tijelo pronađeno je u poštanskoj vreći, sa znakovima stravičnog mučenja. Upletenost Panamskih obrambenih snaga bila je očita, a sumnja je odmah pala na Noriegu. Ubojstvo je šokiralo panamsku i međunarodnu javnost te ozbiljno narušilo Noriegin ugled.

Stvari su se dodatno pogoršale 1987. kada je pukovnik Roberto Díaz Herrera, nekoć dio Norieginog unutarnjeg kruga, javno istupio i optužio ga za namještanje izbora 1984., ubojstvo Spadafore, trgovinu drogom, pa čak i za Torrijosovu smrt. Ove optužbe izazvale su masovne prosvjede diljem Paname. Američki Senat donio je rezoluciju kojom osuđuje Noriegu, što je izazvalo njegov bijes i napad njegovih pristaša na američko veleposlanstvo u Panama Cityju. Odnosi su se strmoglavili, a SAD je uveo ekonomske sankcije koje su teško pogodile panamsko gospodarstvo. Godine 1988. američko tužiteljstvo u Miamiju i Tampi podiglo je optužnice protiv Noriege za reketarenje, krijumčarenje droge i pranje novca.

Invazija i konačni pad

Kap koja je prelila čašu bili su predsjednički izbori u svibnju 1989. godine. Unatoč očitom zastrašivanju i prevari, oporbeni kandidat Guillermo Endara odnio je uvjerljivu pobjedu. Noriega je, suočen s porazom, jednostavno poništio izbore. Slike njegovih paravojnih snaga kako brutalno tuku Endaru i njegovog potpredsjedničkog kandidata Guillerma Forda obišle su svijet. U listopadu 1989. skupina mlađih časnika pokušala je izvesti puč, no on je krvavo ugušen. Pobunjenici su zarobljeni, mučeni i pogubljeni.

Nakon što je panamska skupština proglasila Noriegu "vrhovnim vođom" i objavila da postoji "stanje rata" sa Sjedinjenim Državama, te nakon što su njegove snage 16. prosinca 1989. ubile nenaoružanog američkog marinca, strpljenju Washingtona došao je kraj. Predsjednik George H. W. Bush naredio je vojnu invaziju. Operacija pod nazivom Pravedna Svrha "Just Cause" započela je 20. prosinca 1989. s više od 25.000 američkih vojnika. Noriega se dao u bijeg i na kraju potražio utočište u veleposlanstvu Vatikana. Američke snage opkolile su zgradu i deset dana koristile psihološki pritisak, uključujući zaglušujuće glasno puštanje rock glazbe, kako bi ga natjerale na predaju.

Na sam Badnjak, Manuel Noriega zakucao je na vrata Apostolske nuncijature, diplomatskog predstavništva Svete Stolice. Time je započela desetodnevna opsada koja će u povijest ući pod kodnim imenom Operacija "Nifty Package". Budući da direktan upad na suvereni teritorij Vatikana nije dolazio u obzir, general Maxwell "Mad Max" Thurman, zapovjednik američkih snaga, naredio je primjenu psihološkog ratovanja. Nevjerojatno bizarna scena. Oko veleposlanstva raspoređena vojna vozila Humvee opremljena golemim zvučnicima stvarala su superglasnu "glazbenu barijeru". Cilj je bio jasan: izvršiti pritisak na Noriegu, poznatog ljubitelja opere, i natjerati ga na predaju neprestanim bombardiranjem glazbom koju nije mogao podnijeti.

Pukao je uz AC/DC i Van Halenov hit - Panama!

Prvi dan opsade, na sam Božić, Amerikanci su pokazali suzdržanost puštajući prigodne božićne pjesme. No, blagdanski mir bio je kratkog vijeka. Već sljedećeg dana krenuo je glazbeni juriš. Vojna radio postaja Southern Command Network počela je zaprimati i puštati glazbene želje vojnika s terena, a playlista je postala oružje ispunjeno ironijom i agresijom. Zvučnici su danonoćno, zaglušujućom jačinom, emitirali mješavinu hard rocka i heavy metala. Među odabranim pjesmama našle su se "Welcome to the Jungle" od Guns N' Roses, "You Shook Me All Night Long" grupe AC/DC, "Paranoid" Black Sabbatha i "We're Not Gonna Take It" sastava Twisted Sister.

Popis pjesama bio je pomno, gotovo cinično, kuriran kako bi slao poruke opkoljenom diktatoru. Čule su se "I Fought the Law" od The Clasha, "Refugee" Toma Pettyja i "No More Mr. Nice Guy" Alicea Coopera. Posebno provokativna bila je pjesma "Panama" rock grupe Van Halen. U zvučnoj torturi sudjelovali su i The Doors s pjesmom "The End", Bon Jovi s "Wanted Dead or Alive" te čak i Rick Astley s hitom "Never Gonna Give You Up" na koju se dalo i zaplesati. Da je samo Noriega volio pop rock. Cilj nije bio samo buka, već i kulturološki i psihološki slomiti čovjeka čiji se glazbeni ukus svodio na klasične arije.

Ova nekonvencionalna taktika izazvala je oštru reakciju Vatikana. Glasnogovornik Joaquin Navarro-Valls nazvao je Sjedinjene Države "okupacijskom silom" i osudio glazbenu opsadu kao "vrlo ozbiljnu stvar" koja krši Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima. Zbog diplomatskog pritiska, glazba je utišana nakon tri dana neprekidnog emitiranja. Ipak, pritisak na Noriegu se nastavio. Unutar zidina, apostolski nuncij, monsinjor José Sebastián Laboa, vodio je vlastitu, suptilniju psihološku kampanju, uvjeravajući Noriegu da mu je predaja jedina opcija. Konačno, 3. siječnja 1990., Manuel Noriega se predao.

Odveden je u Miami, gdje mu je suđeno. Godine 1992. osuđen je na 40 godina zatvora, a kazna mu je kasnije smanjena. Nakon odsluženja 17 godina u američkom zatvoru, 2010. je izručen Francuskoj zbog pranja novca, gdje je osuđen na sedam godina. Godinu dana kasnije, 2011., izručen je Panami kako bi odslužio kazne za ubojstva i kršenja ljudskih prava za koja je osuđen u odsutnosti. Godine 2017. dijagnosticiran mu je tumor na mozgu. Preminuo je 29. svibnja 2017. nakon komplikacija tijekom operacije, zatvarajući jedno od najburnijih poglavlja u povijesti svoje zemlje.

* uz korištenje AI-ja