Mali Vatikan: Nekad epohalni kompleks na rubu propadanja

Danas je to jedna od onih starih zgrada čija je boja izblijedila nakon svih tih godina vjetrova i kiša, no jednom je to bio najveći arhitektonski objekt izgrađen u međuratnom razdoblju. Kompleks je to zgrada danas poznat pod nazivom ''mali Vatikan'', koji se proteže kroz tri ulice Vlašku, Bauerovu, Martićevu i jedan prolaz, onaj Jurja Ratkaja.

Stambeni blok izgrađen je na prostoru ljetnikovca biskupa Maksimilijana Vrhovca i otada, zato što ga je gradila Zagrebačka nadbiskupija, su ga građani jednostavno počeli zvati Vatikan. Početkom 20. stoljeća bilo je to impresivno zdanje, u potpunosti u vlasništvu nadbiskupije, a danas je to stambena zgrada sa 227 klasičnih građanskih stanova.

''Klasični su to zagrebački građanski stanovi izrazito visokih stropova, odvojenog toaleta i djevojačke sobice kraj kuhinje. Spavaće sobe, u pravilu, gledaju na unutarnje vrtove, a dnevne sobe i blagovaone na ulice - Martićevu, Bauerovu ili Vlašku. Na svakom su katu dva stana'', priča nam jedna stanarka.

Poput mnogih drugih stanara ni ona nije u potpunosti upoznata sa tajnovitom poviješću danas zaštićenog kulturnog dobra.

Na tom se području, posebno dijela prema Vlaškoj ulici krajem 18. stoljeća, nalazio privatno kasnobarokno-klasicistički vrt kojeg je dao izgraditi biskup Vrhovec. U to je doba to šire područje bilo je najveća perivojna površina u gradu, kako su napisali Zlatko Karač i Alen Žunić u Arhitektonskom vodiču Zagreba, 100 izabranih zgrada.

''Izvorni vrtni areal se u jednom dijelu protezao do otvorenog toka potoka Medveščak, no njegova redukcija i postupna degradacija počinju već u drugoj polovici 19. stoljeća, krajem kojeg je uspostavljen novi ulični raster presijecanjem današnje Martićeve i Bauerove ulice“, napisali su.

Biskup Vrhovec, u povijesnim knjigama zagrebačke biskupije zabilježen je kao najmlađi ordinarij, ustoličen u dobi od 35 godina, s najdužim "mandatom" od 40 godina. Bio je jedan od najistaknutijih ličnosti pretpreporodne Hrvatske koji se zauzimao se za jedinstveni narodni jezik, i čvrst oslonac hrvatskom ilirizmu. Za njegovo ime veže se i rad na ''kajkavskoj Bibliji''. Osnovao je tiskaru u kojoj su se štampala dijela uglavnom na hrvatskom jeziku.

Uredio je dotada zapuštenu Vlašku ulicu, biskupski vrt i odredio nacrte za vrtnu kuću, staklenike i gospodarske zgrade. Vlaškoj je bila potrebna temeljna rekonstrukcija, posebno nakon požara 1803. godine, pa je tako Vrhovec prije smrti osnovao zakladu s ciljem modernizacije ulice.

Njegov utjecaj u našem društvu i gradu vidljiv je po nizu djelatnosti, posebno edukacije, no i po parku Maksimir. Izgradnja parka koji nosi ime po njemu, prvog javnog parka u jugoistočnoj Europi, ali i jednog od prvih u svijetu je prekinuta. Tako zapravo nikada nije završena u cijelosti po njegovim planovima. Do prekida je došlo nakon optužbi da je Vrhovec bio član masona, tog sumnjivog udruženja čiji su članovi bili tada jako utjecajni ljudi u društvu.

Iako je on to sam opovrgavao, navodno se loži priključio kada je imao samo 21 godinu, vođen idealima. Uhićen je zbog sumnje da je upleten u urotu Ignjata Martinovića 1795. godine, za kojeg se znalo da je pripadnik te lože. Njih dvojica upoznali su se u Pešti, gdje je Vrhovec bio rektor sjemeništa.

Nakon sudske istrage mnogi sudionici urote uglavnom su bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj. No Vrhovec je nakon istrage, u kojoj je tvrdio kako njihovo poznanstvo nije imalo veze s nekom urotom, a ni masonstvom, vraćen na poziciju zagrebačkog biskupa i dalje nastavio svoj rad. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980.- ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima.

Na prvi pogled izgleda posve jednostavno, čak ni visinom ne odskače puno do okolnih zgrada. Njezina povijest izgradnje ponajviše je povezana sa Bauerovom ulicom, jednom od najstarijih gradskih prometnica, kako će reći Krešimir Galović.

''Razvila se iz srednjovjekovnog puta na početku Laške Vesi koji je vodio prema rijeci Savi. Krajem 18. stoljeća između Vlaške ulice i potoka Medveščaka uz put prema Savi uređeni su biskupski vrtovi. Transformacija puta prema Savi u gradsku prometnicu započela je tijekom druge polovine 19. stoljeća izgradnjom Gradske klaonice. Tada je ovaj put nazvan Klaoničkom cestom, koja je u to vrijeme postala istočnom zagrebačkom periferijom'', napisao je u svom tekstu Ulica Antuna Bauera u Zagrebu– urbanističko-arhitektonski razvoj od srednjovjekovnog puta do moderne ulice.

Sredinom 19.stoljeća Vlaška ulica je postala staklenik za uzgoj južnog bilja, kako kaže Galović, a iza tih zgrada nalazili su se povrtnjaci, voćnjaci i oranice. Početkom 20. stoljeća taj se širi dio grada povezivao i sa Sajmištem, posebno aktivnostima i radom Zagrebačkog zbora, osnovanog 1909. godine. Prve izložbe, sajmove, organizirali su na prostoru Sajmišta, danas prostora između Martićeve i Heinzelove ulice.

''Sajam je bio ključan za privredu Zagreba, koji je u to vrijeme, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, bio vodeći trgovački i industrijski centar. Poznati su bili i po velikim skladištima, u koja se dopremalo robu i distribuiralo ju dalje'', rekla nam je Tamara Bjažić Klarin, iz Instituta za povijest umjetnosti.

Veliki stambeni kompleks Nadarbine zagrebačke nadbiskupije, izrastao je na prostoru nekadašnjih nadbiskupskih vrtova i sastoji se od tri povezana stambena trakta sa stanovima i poslovnim prostorima, a građen je u tri faze tijekom četiri godine.

''Ta tri dijela Nadarbine međusobno se razlikuju ne samo po obradi pročelja, nego još više po tlocrtnom rasporedu'', piše Žarko Domljan u tekstu o arhitektu Hugu Ehrlichu.

Kompleks je djelo zagrebačkog arhitekta Huga Ehrlicha, iz obitelji imućnog židovskog graditelja i poduzetnika Hermana Ehrlicha. Arhitekta koji je svoj pečat ostavio na nizu građevina, a nastavio izgradnju zgrade HNB-a nakon smrti Viktora Kovačića. On je kompleks projektirao kao zgradu s pomalo neutraliziranim zidnim platnom, glatkim pročeljima s nizom prozora.

''U posljednjoj fazi središnji dio izgrađen je kao stambeni, iako je inicijalno planiran kao koncertne dvorana s ulazom i šest jonskih stupova prema Martićevoj, s uredima za Nadarbinu i raznim katoličkim društvima prema Vlaškoj'', pišu Karač i Žunić.

Sam kompleks djeluje konzervativno i konvencionalno, sobe su otvorene prema ulici, a pomoćne prostorije prema dvorištu. Ima 15 svjetlarnika koji su služili za ozračivanje i osvjetljenje prostora. Posebno je zanimljiva izdvojena vrtna, 'biskupska' kućica u Vlaškoj ulici, koja je posljednjih dvadesetak godina mijenjala funkcije, od dječjeg vrtića do galerije.

No danas stanare ovog nekada monumentalnog zdanja danas brinu one klasične brige održavanja prostora, njegove iskoristivosti i naravno prijeko potrebne obnove.

''Žao mi je što nema više sloge među stanarima pa se prostori unutarnjih vrtova (koji su krasni) ali i ravnih krovova bolje i solidarnije ne iskoristi. Ako pogledamo London, Amsterdam ili Nicu ti se zajednički prostori dodatno "ozelenjavaju", instaliraju se klupice i stolovi, suncobrani, roštilji, brine se o stablima'', priča nam stanarka.

To sad nije tako, objašnjava, a na ravnim terasama, na raspolaganju svim stanarima, moglo bi se također provoditi vrijeme, smatra.

''To je danas relativno neiskorišten prostor, na kojem se netko nekada zna sunčati ili vježbati jogu'', objašnjava.

Ovaj kompleks koji izgleda poput nekog dvorca ili utvrde bez staklenika je ostao početkom izgradnje stambenog bloka Nadarbine. No danas, gotovo 90 godina nakon izgradnje, ova zgrada samo je djelić onoga što je bila u svojim slavnim danima. Njezine godine posebno se mogu vidjeti na fasadi, tom omotaču koji nagrđuje izgled kompleksa.

''U jednom se trenutku odlomio komad jedne terase, veliki blok kamena. Problem su i krovovi koji na nekim mjestima prokišnjavaju. Trebali bi o tome voditi računa, posebno ako uzmemo u obzir da to nije "obična" stambena zgrada već zaštićena stambena zgrada'', govori nam stanarka.

Obnova je klasična muka svih zdanja iz prošlih vremena koji su danas trajni podsjetnik na prošlost ovog grada ali i slika njegove budućnosti. U blizini ovog kompleksa stan ima i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Fasada njezine zgrade u Bauerovoj obnovljena je prije dvije godine, a tko zna, možda se cjelovita obnova smiješi i 'malom Vatikanu'.

''Šteta je što grad koji se okreće turizmu nije u stanju, posebno uz pomoć EU fondova, osigurati obnovu fasade. Turiste ćemo prije privući urednim i održavanim zgradama koje odaju ambijent grada nego još jednom svjetlećom fontanom'', poručuje.