Ovako je izgledalo seljenje 1000 tona teškog svjetionika

S ponistre se vidi... Švedska! Kad su 1899. počeli graditi svjetionik Rubjerg Knude na samom sjeveru Danske, od ruba obale sačinjene od pješčanih dina bio je udaljen oko 200 metara. Dovršen je oko Božića 1900. i dosezao je 23 metara iznad 60 metara nadmorske visine okolnog pješčanog tla. Narednih 68 godina slao je signale svakih pola minute; jedan dugi, a zatim dva kratka treptaja, što se moglo vidjeti s udaljenosti od 42 kilometra.

Već do tog trenutka Rubjerg Knude došao je na glas kao kulturni spomenik, te je postojati nastavio kao muzej s gostionicom. Međutim, udari mora, erozija i protok vremena učinili su svoje i 2017. danske vlasti krenule su u projekt spašavanja svjetionika koji je sada od ruba pješčane litice stajao samo još osam metara.

Do 22. listopada ove godine rub se svjetioniku približio na pukih šest metara, ali tog dana, u utorak, krenulo je premještanje svjetionika. Inženjeri su dobili zadatak smisliti i organizirati premještanje kompletnog tornja svjetionika za najmanje 60 metara od litice, a ako je moguće i 80 metara dalje kako se svjetionik ne bi strovalio u provaliju koja mu se tijekom desetljeća primicala prosječnom brzinom od 1,7 metara godišnje.

Danska vlada nije žalila platiti 600.000 eura, oko 4,5 milijuna kuna, kako bi se 1000 tona teška vremešna zgradurina premjestila u cijelosti i originalu, tako da se izbjegne devastirajuća i mukotrpna razgradnja na blokove i ponovno sastavljanje. Televizija TV 2 Nord premještanje svjetionika pratila je uživo, na svojoj internetskoj stranici organizirala je stalni prijenos u realnom vremenu.

Eilean Mor Life Nikad nađeni: Nestali svi svjetioničari ovog svjetionika

Dvije betonske miješalice, veliki kamioni za prijevoz strojeva, konstrukcija od debelih čeličnih greda oko postolja svjetionika i mnoštvo radnika s inženjerima imalo je plan, ako je ikako moguće, odvući ga 80 metara dalje tijekom 10 sati.

Stvari se od početka nisu razvijale baš najbolje i u prvih pola sata uspjeli su prevaliti samo 1,4 metara umjesto planiranih četiri, ali jednom kad su krenuli punim gasom, više nisu usporavali i uspjeli su ga odvući 70 metara dalje. Preostalo im je još samo još malo podići zgradurinu i postaviti je na pripremljene temelje kako ne bi opet počeo tonuti u pješčano tlo, što mu se na staroj lokaciji u manjoj mjeri također događalo.

Koliko je svjetioniku prijetilo da se obruši u provaliju pokazuje i sudbina crkve Mårup koja je 116 godina stajala uz svjetionik. Sagradili su je još 1250. godine kao jednostavnu ciglenu zgradu, udaljenu od litice jedan kilometar, što znači da je more do 1900., kada je nešto južnije od nje podignut svjetionik, odnijelo oko 800 metara tla. Erozija je krajem 20. i početkom 21. stoljeća još i ubrzala, uslijed sve snažnijih valova i oluja u eri klimatskih promjena.

Do studenog 2012. crkvi se rub obale približio na samo devet metara, tako da je višegodišnja demontaža i ponovno sklapanje daleko u unutrašnjost završeno praktično u posljednji trenutak, do svibnja 2016. Stručnjaci su pokušali na nekoliko načina učvrstiti tlo, između ostalog i sadnjom žilave trave koja uspijeva u takvom tlu u tim područjima, ali ništa nije djelovalo. 

Grad u gradu Kultura ZG Manhattan: Megaprojekt o kojem ne znamo ništa

Svjetionik je imao puno kraću, ali i puno burniju povijest. Ideja da bi na tom mjestu svjetionik bio jako potreban, ako već ne ranije, definitivno se morala roditi 6. prosinca 1808. kada je britanska fregata HMS Crescent u blizini doživjela brodolom na putu za Gothenburg u Švedskoj. Kod crkve je sahranjeno 200 mornara, a preživjelo je 7 časnika i 55 mornara.

Bilo je to usred Napoleonskih ratova i brod je prevozio namirnice za Kraljevsku mornaricu što je brodolomom sve izgubljeno. Naknadno su u tim vodama uz zapadnu obalu Danske potonula još dva britanska broda i bilo je jasno da se nešto mora učiniti. Od 1900. do 1906. svjetionik je kao izvor svjetla koristio plin iz vlastitog pogona na ugljen.

Svjetlo je noćima prodiralo daleko u mrak kroz sustav od 134 Fresnelove leće koje su vlasti po tadašnjoj cijeni od 42.000 krune naručili čak iz Pariza. Naredne godine plin je zamijenio petrolej, a od 1948. u upotrebi je električno osvjetljenje. Prvih godina posadu svjetionika činila su tri čovjeka; čuvar, njegov pomoćnik i službenik za osvjetljenje.

Problemi su počeli već u drugom desetljeću od otvaranja. Kako je riječ o izrazito pjeskovitom području, vjetar je oko svjetionika počeo graditi dine, i to za nevolju najviše baš između svjetionika i mora. Pijesak je počeo prodirati u čuvarevu kućicu, zatrpao je bunar, čuvarev povrtnjak postao je neplodan.

Do 1968. pijesak se nagomilao već tako visoko da se svjetlarnik više nije vidio s mora. I kako je do tada tehnologija omogućila puno učinkovitije načine signalizacije na moru, svjetionik su zatvorili. Slijedilo je otvaranje muzeja, koji je vremenom prerastao u povijesni muzej i mali kompleks pretvorio se u omiljeni izletište koje je godišnje posjećivalo 250.000 ljudi.