Aleksej Mordašov, drugi najbogatiji ruski poduzetnik vrijedan gotovo 19 milijardi dolara, vlasnik je “Đure Đakovića TEP-a” iz Slavonskog Broda. Istini za volju, vlasnik je njegova tvrtka Power Machines koja predstavlja tek manji dio njegova bogatstva i pitanje je koliko je on uopće zainteresiran za oporavak ovog nekad važnog proizvođača kotlova i ostalih dijelova za termoenergetiku. Štoviše, Power Machines su vlasnici EM Alliance, koji su vlasnici “Đure Đakovića” i zbog toga je upitno koliko možemo govoriti o ulasku njegova kapitala u hrvatsku industrijsku proizvodnju.
S druge strane, o izravnim ulaganjima Sergeja Gljadelkina u hrvatske građevinske tvrtke možemo govoriti znatno konkretnije. A jednom kad počnemo o Gljadelkinu, razmotat će se čitavo klupko veza koje vodi do najviših sfera vlasti u Hrvatskoj. Pa počnimo od početka. Ruski milijarder Gljadelkin došao je u Hrvatsku davne 2004., premijer je bio Ivo Sanader, svježe okrunjen nakon brojnih prosvjeda protiv vlade Ivice Račana. Gljadelkin je imao tvrtku Titan građenje pa će kasnije polako preuzimati hrvatsku gradnju. Prvo je preuzeo IGH, da bi kasnije preuzeo Hidroelektru niskogradnju. Nakon preuzimanja IGH, posebno je zanimljivo da je ostavio na upravljačkoj poziciji Juru Radića, koji je tek godinama kasnije prešao u upravni odbor. Nakon preuzimanja tih dviju kompanija, Gljadelkin je praktički zavladao hrvatskim građevinskim sektorom. Spomenimo samo da je Hidroelektra glavni podizvođač, barem je tako pisao Poslovni dnevnik prije nešto manje od godinu dana, na rekonstrukciji i dogradnji željezničke pruge Dugo Selo - Križevci.
Jedan je to od najvećih infrastrukturnih projekata u Hrvatskoj, vrijedan više od milijardu kuna. Ali upravo je Hidroelektra bila i kamen spoticanja u gradnji te pruge što je dovelo u ozbiljnu opasnost projekt. Većinu troškova, 85%, pokriva EU te oni zahtijevaju strogo ispunjavanje rokova i zadanih parametara, a Hidroelektra je stalno kasnila s izvođenjem radova. Toliko se kasnilo da su Hrvatske željeznice prije nekoliko mjeseci govorile da bi mogle tražiti i nove izvođače radova kako bi se ispoštovali rokovi koje zahtijeva Europska unija.
Sad je prilika da nekoliko redaka posvetimo i Oksani Dvinski.
Povučena poduzetnica ukrajinskog podrijetla sa zagrebačkom adresom prošla bi mimo svih radara javnosti da njezina bliska prijateljica Ana Šarić nije postala Karamarko, supruga šefa HDZ-a i budućeg zamjenika premijera Tomislava Karamarka. Dvinski je sjedila u upravi Titan građenja, ali i Migrita, što je posebna priča. Počnimo onda s Migritom i njihovim vezama s HDZ-om. Prvo je bračni par Karamarko letio za Helsinki na istom letu kao i Oksana, iako su govorili da je riječ o čistoj slučajnosti. Tadašnji čelnik HDZ-a je govorio da je išao u Finsku kako bi “fino razgovarao”, pa se kasnije ispostavilo da to baš i nije točno. Ispostavilo se da je Karamarkova supruga jedno vrijeme bila i službena osoba za kontakte s javnošću Migritu, a ista kompanija je pregovarala o gradnji finske nuklearke.
Olli Rehn, tadašnji finski ministar gospodarstva i bivši povjerenik za proširenje Europske unije, stopirao je te pregovore zbog ruskog utjecaja u Migritu, što Fincima baš i nije dobro sjelo. Rekao je Rehn da financijska sredstva Migrita dolaze iz Rusije, a uvjet za zeleno svjetlo za gradnju nuklearke bio je da većina kapitala gradnje dolazi iz domaćih izvora, u ovom slučaju iz Europske unije. Pretpostavljalo se da iza Migrita zapravo stoji ruska nacionalna kompanija Rosatom.
Osim svega toga, Titan građenje su bili donatori HDZ-a, a Oksana i Ana su redovito sjedile za istim stolom. Zanimljivo je da se s Titanom povezuje i još nekoliko imena, a to su Oleg Soločanski te Konstantin i Grigorij Edel. Iza čitave mreže kompanija, na čelu s Migritom, krije se Mihael Gucerijev, jedan od najbogatijih Rusa, težak oko šest milijardi dolara. Vlasnik Russnefta, što nije isto kao Rosneft, o kome će biti riječi malo kasnije, u hrvatske je medije dospio tek kad je izišao pred suca Ivana Turudića u suđenju Sanaderu za primanje mita kako bi dopustio preuzimanje Ine.
Šef Russnefta i jedan od najvećih dužnika Sberbanka, prema pisanju Business Insidera, rekao je da Sanader nije dobijao novac za preuzimanje Ine, nego je Robert Ježić dobio pet milijuna dolara kao honorar za lobiranje u korist Družbe Adrije, sad već zaboravljene inicijative o bližoj energetskoj suradnji Rusije i Hrvatske. Sud Gucerijevu nije povjerovao, a i danas je uvriježeno mišljenje da je Ježić isporučio deset milijuna dolara Sanaderu kako bi se olakšalo MOL-ovo preuzimanje Ine. Titan Gradnja je, kako je to Express već ranije pisao, pokazao interes za brojne turističke objekte. Bilo je riječi da će uzeti raskošno vojno odmaralište Kupare kraj Dubrovnika, pa dubrovački hotel Maestral, vojne nekretnine na Lošinju, Vilu Lovor u Lovranu, vojno odmaralište Duilovo, zadarske Šepurine, pulski Muzil, pa nekretnine u šipanskoj luci...
Kupare je, preko koncesija, preuzeo Gljadelkin uz pomopozna obećanja o ulaganjima od 100 milijuna eura i dovođenja međunarodnih hotelskih lanaca, kao što je Carlton. Veljača ove godine donijela je to da ministar državne imovine Goran Marić najavljuje raskidanje ugovora zato što Gljadelkinova Avenua grupa ne ispunjava svoj dio pogodbe. “Naš plan je u Kuparima u četiri godine uložiti nešto malo manje od 100 milijuna eura, sagraditi dva hotela s pet zvjezdica s oko 400 smještajnih jedinica i jednu vilu, sve vrlo luksuzne razine. Iako su prema uvjetima natječaja rokovi za dovršetak gradnje i primanje prvih gostiju najdulje u idućih sedam godina, ipak vjerujemo da ćemo to moći obaviti znatno ranije i da će Ritz Carlton prve goste imati već u sezoni 2020.”, govorili su iz Avenue grupe na potpisu ugovora 2015. godine.
Tek smo se dotakli naftnog dijela poslovanja, a moramo priznati da je tu klupko još zamršenije. Tu je Pavle Vujnovac, šef Prvog plinarskog društva, najvećeg trgovca plinom u Hrvatskoj, kojemu ruže cvjetaju otkako je potpisan ugovor s Gazpromom, a na vrhu Gazproma sjedi sam Vladimir Putin zato što je to državna kompanija. Moramo tu spomenuti i Rosneft u vlasništvu Igora Sečina koji je iskazao interes za ulaganje u hrvatsku energetiku. U prvom redu je tu riječ o Ini, naravno, a Sečin je o tome govorio još dok je premijer bio Zoran Milanović i pretpostavka je da se do sada nije ništa promijenilo. Kad smo se dotakli energetike, moramo spomenuti Jozu Petrovića, lobista koji je odlično surađivao s Karamarkom, najviše preko Ane Karamarko, koja je dobila pozamašan novac za savjetovanje. Prema nekim izvorima, bilo je riječi o čak 60.000 eura za dvije godine.
Kad sve tako stavimo na kup, vidimo koliko je ljudi ruskog državljanstva, manje ili više povezano sa samim ruskim vrhom, upleteno u hrvatsko gospodarstvo kroz ključne grane. Energetika, bolje rečeno energetska ovisnost neke države, u pravilu diktira i tko povlači konce u nekoj državi. Poljoprivreda, čitaj prehrana države, drugi je važni čimbenik geopolitičke neovisnosti, a o važnosti turizma u Hrvatskoj stvarno ne treba previše govoriti.
Ovdje moramo napomenuti kako činjenica da je toliko Rusa ušlo u tako važne dijelove hrvatske ekonomije nije nužno i negativna. Možda su samo vidjeli dobru priliku za zaradom, ali ne smijemo zaboraviti da je riječ o Hrvatskoj. Jedna stvar iziđe na površinu, a još tri su duboko sakrivene.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Kud sreće da je u htvatskoj i Ruski plin, a ne kao što su hrvatski mudraci i mozgovi iz vlade počeli gradnju LNG-i terminala za ukapljeni sedam puta skuplji američki plin,i ovo sve što je pod Ruskom kontrolom će raditi ... prikaži još! i prihodovati sredstva a ne kao američki strvinarski fondovi sav kapital opljačkati i odnjeti u ameriku.
Dobrodošli na najbolju stranicu sex dating ==>> Sexydrom.com