1981. godine napustio je Ostrovski mornaricu, nakon što se već osjećao početak libanonskog rata. S obzirom da je bio izučeni grafičar, odlučio se osamostaliti izrađujući obojena prozorska stakla. Izradio ih je nekoliko i pokušao ih prodati, no vrlo brzo je shvatio da oslikana prozorska stakla nisu osobito tražena u Izraelu, djelomično i zbog toga jer to ljude podsjeća na crkve. No, neke je ljude zanimalo kako se izrađuju, pa je trgovinu pretvorio u školu.
U listopadu 1982. godine stigao mu je telegram s telefonskim brojem koji je trebao nazvati sljedećeg četvrtka između 9 i 19 sati. Trebao je tražiti Deborah. Nazvao je. Dali su mu adresu u prizemlju Hadar Dafna Centra, jednog uredskog tornja na bulevaru Kralja Saula u Tel Avivu - kasnije je saznao da je to Glavni stožer Mossada, jedna od onih sivih, neuređenih, bezličnih, ružnih betonskih zgrada, koje su tako omiljene u Izraelu.
Ušao je u predvorje. Desno je bila banka, a lijevo na zidu je visio mali znak koji nije izazivao nikakvu sumnju: Služba sigurnosti - regrutacija. Dosadašnje iskustvo još ga je pratilo, imao je Ostrovski zaista osjećaj kao da je nešto propustio.
"Došao sam sat vremena ranije, jer sam bio tako uzbuđen. Otišao sam u kafeteriju na drugom katu te zgrade, gdje je i posjetiteljima bio dopušten pristup.Na bočnoj strani zgrade postoje neke privatne trgovine, što čitavom kompleksu daje izgled centra za kupovinu. Mossadov Glavni stožer i je koncipiran kao zgrada u okviru jedne zgrade. Naručio sam tost-sendvič - to neću nikad zaboraviti. Dok sam jeo, osvrnuo sam se oko sebe, pitajući se - je li itko oko mene išta naručio", napisao je Ostrovski u svojoj knjizi.
Nakon pomalo uobičajenog obroka, pozvali su ga duboko u podrume zgrade. Tamo ga je čekao početak novih testova.
"Tražimo ljude. Naš glavni zadatak je spašavanje i zaštita Židova diljem svijeta. To je naporan posao, a može biti i - opasan. Više ti ne mogu reći prije nego te podvrgnemo određenim testovima". Zatim mi je objasnio da će me nazvati nakon svake serije testova. Ne položim li jedan jedini test, mogu zaboraviti posao. Prođem li, dobit ću upute za sljedeći test. "Zakažeš li, ili odustaneš, ne smiješ nas više kontaktirati. Ne postoje instance za žalbe. Mi odlučujemo i s time se sve rješava. Je li jasno?"
"Da".
"Krasno. Za dva tjedna želim te ovdje vidjeti u 9 sati, da možemo otpočeti s testovima".
"Znači li to da ću od tada rijetko viđati svoju obitelj?"
"Ne".
"Dobro. Bit ću tu za 2 tjedna".
Tim razgovorom zapravo je počelo pravo testiranje za Mossad. Mjesecima su provjeravali kako dobro govori engleski, koliko je upoznat s tada aktualnim događanjima, ali su provjeravali i njegovu suprugu. Ne smiju si dopustiti i najmanji negativan utjecaj na nekog agenta.
"Čovjek koji me intervjuirao zvao se Uzi. Kasnije sam ga bolje upoznao. Bio je to Uzi Nakdimon, šef Odjela za regrutaciju. Prije posljednjeg testa htjeli su se sresti i s Bellom. Susret s njim trajao je 6 sati. Uzi ju je pitao sve moguće, ne samo o meni, nego i o njenoj političkoj prošlosti, njenim roditeljima, njenim vrlinama i manama, te vrlo podrobno o njenom stavu i držanju prema izraelskoj državi i njenom položaju u svijetu. Nazočan je bio i jedan psihijatar - u svojstvu tihog promatrača."
Tek nakon svega toga je Ostrovski počeo sa stvarnom obukom. Pomalo humoristično je opisao kako je bio uvjeren da je on najbolji na svijetu kad je prošao sve te silne testove i kada su mu obećali višu plaću i bolje uvjete rada. "Imao sam osjećaj - da sam nešto posebno, no, kasnije sam saznao da je na tisuće ljudi bilo intervjuirano. Otprilike svake 3 godine održavaju tečaj, kad skupe dovoljno ljudi. Na kraju ih ostane 15. Ponekad prođu svi, a ponekad nitko. Ne postoji prethodno utvrđeni rezultat. Kažu da za svakog od 15 na tečaj propuštenih ljudi, ispituju 5000 ljudi. Oni biraju PRAVE ljude, a ne pošto-poto i najbolje. To je bitna razlika", naglašava Ostrovski u knjizi.
U idućem nastavku feljtona pročitajte kako se dalje odvija obuka najsposobnijih agenata najtajnije obavještajne službe na svijetu.
