Bio je to ponedjeljak, 9. srpnja 2001. godine, dan koji nije trebao biti dio teniskog finala. No, kišoviti londonski tjedni pomaknuli su raspored i stvorili pozornicu za jednu od najvećih sportskih priča ikad ispričanih. Na travu je izašao Goran Ivanišević, čovjek otpisan od svih, rangiran kao 125. igrač svijeta, s pozivnicom organizatora u džepu i tri izgubljena finala. S druge strane stajao je Patrick Rafter, omiljeni australski džentlmen i jedan od najboljih igrača na travi. Malo tko je tada znao da će svjedočiti meču koji će nadići sport.
Prije početka turnira, Goranova priča bila je priča o zalasku karijere. Kronična ozljeda ramena i pad forme srozali su ga na rang s kojeg se nije mogao ni kvalificirati za Wimbledon. No, All England Club nije zaboravio svog trostrukog finalista. Dodijelili su mu pozivnicu, više kao gestu poštovanja prema staroj slavi nego s realnim očekivanjima. Čak je i sam Goran bio svjestan svoje situacije, ali nešto se u njemu promijenilo. Vođen bizarnim ritualima, poput svakodnevnog gledanja Teletubbiesa, jedenja u istom restoranu i tuširanja pod istim tušem, krenuo je u pohod koji je prkosio logici.
Prvo je pao Šveđanin Fredrik Jonsson, a onda je uslijedio šok za Carlosa Moyu, tada 22. igrača svijeta. Ivanišević je već tom pobjedom opravdao pozivnicu, no to je bio tek početak. U trećem kolu čekala ga je nadolazeća američka zvijezda, mladi Andy Roddick, tenisač s ubojitim servisom. No, Goranov servis tog je dana bio jači. Nakon što je u osmini finala "počistio" i Grega Rusedskog, na red je došao Marat Safin, treći igrač svijeta i pobjednik US Opena. U još jednom meču punom drame, Goran je slavio 7-6, 7-5, 3-6, 7-6 i protiv svih očekivanja našao se u polufinalu. Svijet je počeo shvaćati da svjedoči nečemu posebnom.
Polufinale je donijelo epski okršaj protiv miljenika domaće publike, Tima Henmana. Bio je to meč koji se zbog kiše protegnuo na tri dana, testirajući živce igrača, navijača i organizatora. Henman je bio na vrhuncu, a cijela Britanija sanjala je o svom prvom pobjedniku Wimbledona nakon dugo vremena. Kada je Britanac osvojio treći set sa 6-0, činilo se da je Goranova bajka gotova. Bio je na rubu poraza, slomljen i bez energije. No, tada se dogodilo nešto što je Ivanišević kasnije opisao kao božansku intervenciju.
- Sam Bog poslao je tu kišu - priznao je Goran.
Prekid mu je dao priliku da se presloži, da pronađe novu snagu. U subotu, meč se nastavio, a na teren je izašao neki drugi Ivanišević. Osvojio je četvrti set u tie-breaku i odveo meč u odlučujući, peti set. Pritisak je sada bio na Henmanu. U ključnim trenucima, Goran je bio mirniji, hrabriji. Oduzeo je servis Britancu i stigao do meč lopte. Prvu je propustio dvostrukom pogreškom, ali drugu nije. As na drugi servis slomio je srca domaćih navijača, ali je i njima prirastao srcu. Engleski mediji pisali su: "Možda je Henman Englez, ali Goran je naš".
Zbog svih odgoda, finale je prebačeno na ponedjeljak, dan koji je ušao u povijest kao "People's Monday" ili "Narodni ponedjeljak". Deset tisuća ulaznica pušteno je u slobodnu prodaju po principu "tko prvi, njegova djevojka". Ljudi su kampirali cijelu noć, a red se protezao kilometrima od All England Cluba. Rezultat je bio atmosfera kakvu Wimbledon nikada prije, a ni poslije, nije vidio. Umjesto uštogljene publike koja pristojno plješće, Središnji teren ključao je od emocija. S jedne strane bučni Australci sa zastavama i napuhanim klokanima, s druge jednako glasni Hrvati u crveno-bijelim kockicama. Pjevalo se i navijalo kao na nogometnoj utakmici.
- Bilo je toliko australskih navijača, Hrvata. Mislim, bilo je kao na nogometnoj utakmici - rekao je ushićeni Ivanišević nakon meča.
Njegov protivnik, Patrick Rafter, bio je jednako impresioniran.
- Ne znam je li Wimbledon ikada vidio nešto slično. Ne znam hoće li ikada više... Ali bilo je jednostavno električno.
Ta jedinstvena energija s tribina prelila se na teren. Svaki poen, svaka break lopta, tjerali su publiku na noge. Bio je to savršen dekor za triler u pet setova koji će uslijediti.
- I danas me strah gledati snimku tog finala. Bojim se da bih mogao izgubiti - rekao je Goran prisjetivši se velikog finala.
Meč je bio preslika Goranove karijere: pun uspona i padova. Poveo je 6-3, da bi Rafter uzvratio istom mjerom. Osvojio je treći set 6-3 i bio nikad bliže snu. A onda, pritisak je postao prevelik. Nakon jedne sudačke odluke, "Loš Goran", kako je nazivao svoju mračnu stranu, ponovno je izbio na površinu. Udaranje mreže nogom i bacanje reketa donijeli su mu gubitak četvrtog seta 6-2. Odluka je morala pasti u petom.
Atmosfera je postala toliko napeta da su neki navijači morali napustiti tribine kako bi došli do zraka. Kod rezultata 7-7, Goran je s nekoliko čudesnih reterna slomio Rafterov servis. Pobjedonosno je podigao šaku i sjeo na klupu. Servirao je za meč. Servirao je za Wimbledon. Servirao je za besmrtnost. No, tada je počela drama koju je sam Ivanišević kasnije opisao kao najgori gem u povijesti tenisa. Na 15-30 ispalio je as iz drugog servisa. Na 30-30 još jedan. Prva meč lopta. Oči su mu bile pune suza. Dvostruka pogreška. Druga meč lopta. Opet dvostruka pogreška. Rafter je zatim spasio i treću meč loptu genijalnim lobom. Činilo se da su demoni prošlosti prejaki. Ipak, Goran je izborio četvrtu priliku. Prvi servis promašio je za milimetar. Drugi je sletio u polje. Rafterov retern završio je u mreži. Goran Ivanišević se srušio na travu. San je postao stvarnost.
U jednom od najemotivnijih pobjedničkih govora, jedva je dolazio do riječi.
- Ne znam je li ovo san. Ako me netko probudi i kaže da opet nisam osvojio, nemojte me buditi - govorio je kroz suze, dok se Središnjim terenom prolomio aplauz. Svoju pobjedu posvetio je tragično preminulom prijatelju, košarkaškom velikanu Draženu Petroviću. Nakon ceremonije, popeo se u ložu i zagrlio oca Srđana, u sceni koja je obišla svijet. Poraz je teško pao Rafteru.
Vijest je odjeknula sportskim svijetom. Legendarni Andre Agassi, koji ga je porazio u finalu 1992., poslao mu je poruku faksom:
- Znam kako se osjećaš. Suosjećao sam sa svakom suzom. I ja sam zaplakao. Sretan sam jer si svima pokazao da si pravi.
Nakon što je dobio Raftera slavio je cijelu noć. Ali nije mogao niti zamisliti kakva ludnica će biti u njegovu rodnom Splitu, u zračnoj luci, na Rivi... Tisuće ljudi dočekalo ga je u rodnom gradu. Nosio je Zec dres New Jerseya u čast Draženu, popeo se na binu ispred crkve sv. Frane, a u tom trenutku oglasila su se svečana zvona.
- Prije mjesec dana ovdje je bila ludnica nakon što je Hajduk osvojio prvenstvo. Bio sam ovdje s vama i sanjao da ovako proslavim ako osvojim Wimbledon. Molio sam Boga da se to ostvari pa makar više ne zaigrao tenis nakon toga. Hvala vam, bio sam svugdje, ali ovdje je najluđe. Ovo nikad neću zaboraviti - rekao je Goran i ispisao legendu.
- Da nisam rođen u Splitu bio bi ku*** od ovce - rekao je Goran po povratku u rodni grad, a onda pred okupljenom masom poentirao.
- Ovo može samo Split. Ma kakav Brazil. Brazil je ku*** za ovo.
Ta pobjeda najvećeg hrvatskog tenisača ostala je zapamćena kao jedan od najvećih sportskih uspjeha u svijetu svih vremena. Nitko nije vjerovao da Ivanišević nakon tri izgubljena finala (1992., 1994. i 1998.) ima glavu da se plasira u još jedno finale, a kamoli da ga osvoji!
