Elita BiH je u Tutinoj kući imala kokainske partyje

Istreniran da ne propituje moralnu dimenziju svojih postupaka ako se njima izvršava volja nadredenih autoriteta, dobar dio posla Veselina Marinova sveo se na egzekucije ljudi što su ih Naletilić - ili njegovi zagrebački nalogodavci - označili kao neprijatelje, izdajnike ili smetnju hrvatskoj "revoluciji". Osim dvojice Srba ubijenih u Rumunjskoj, Marinov je u samoj Hercegovini likvidirao još šestero ljudi čija imena nikada nije doznao. 

"Muža i ženu likvidirao sam na Ciganskom brdu. Osobno mi ih je predao Tuta. Bili su to roditelji jednog od tjelohranitelja Radovana Karadžića. Ubio sam dvojicu muškaraca koji su, navodno, radili za muslimansku stranu. Njihova tijela, na koja je vezano kamenje,Tuta je dao baciti u Neretvu. Dva su muškarca dovedena iz Zagreba. Likvidirao sam ih u jednoj napuštenoj planinskoj kući nedaleko od Šipova, a ubojstvo je režirano kao da su se uzajamno poubijali", ispričat će HIS-ovim djelatnicima 1998.' Prve sumnje u ispravnost odluka i zapovijedi što ih je Marinov dotada bespogovorno slijedio pojavile su se 1994., kada se Naletilić posvadao sa Šuškom zamjerajući mu odluku o raspuštanju Kažnjeničke bojne i potpisivanje hrvatsko-muslimanskog primirja u Washingtonu. 

Doduše, Kažnjenička bojna nastavila je egzistirati pod nazivom diverzantskih jedinica "Gavran 1" i "Gavran 2" kojima je Naletilić i dalje upravljao na osnovi neslužbenog zapovjednog autoriteta. Nakon njihove svade Marinov je shvatio da Naletilić nije predvodnik vojske u funkciji javne državne politike, nego samo jedne političke frakcije koja usto postaje sve manje popularna. I tako je prvi put počeo eskivirati naloge. Kad mu je naredeno da ubije Mostarca kojeg je Markica Rebić optužio za šurovanje s KOS-om, kontraobavještajnom službom Jugoslavenske armije, Marinov je odlučio osobno provjeriti je li to istina. Pokazalo se da čovjek nema nikakve veze s neprijateljskim snagama i Marinov je odbio zapovijed." Definitivni razlaz s "revolucionarcem" dogodio se početkom 1996. 

Povod je bio sasvim osobne prirode: Marinov se zaljubio u Zagrepčanku koju Naletilić nije mogao smisliti, imperativno zahtijevajući od svog tjelohranitelja da izabere neku dobru Hercegovku s kojom de život provesti na Širokom Brijegu. Nakon nekoliko vulgarnih primjedbi na račun njegove buduće supruge, Marinov je pokupio najnužnije stvari i zauvijek napustio svog ratnog i političkog idola." 

U Zagrebu, u novoj sredini, Marinova nisu dočekala jamstva za rješenje egzistencijalnih pitanja. Kao stranac u bivšem HVO-u, za razliku od Žuljevića, nije dobio mirovinu, status ratnog vojnog invalida i vojni stan, nije imao rodbinu, zemljake i pokroviteljstvo HDZ-ove desnice koja je drmala MORH-om, MUP-om, pravosuđem i obavještajnim službama. Marinov se upravo oženio i dobio dijete, našavši se u neprijateljskom okruženju, gdje se s velikom kritičnošću već preispitivao hrvatski ratni eksperiment u susjednoj državi. 

Špijunske likvidacije Top News Slobo Tuđmanu: "Tvoji me žele ubiti, spasi me!"

Ime Veselina Marinova Bugara, Naletilićeva tjelohranitelja, u krugovima građanskog Zagreba, samo po sebi, izazivalo je jezu i asociralo na zločin. Tih nekoliko prvih mjeseci u Zagrebu bilo je njegovo najveće životno iskušenje.Tada je prekršio čak i vlastite, prilično rastezljive granice izmedu dobra i zla. Po narudžbi zagrebačkog biznismena otputovao je u Njemačku da utjera dug od 250.000 DEM, mireći se s činjenicom da se takvi "poslovi" mogu uspješno realizirati samo uz prijetnje, ucjene i primjenu nasilja. Našavši vjerovnika, otkrio je da njegovo ime izaziva snažniji dojam od svih metoda fizičke prisile: čim je doznao da pred njim stoji bivši Naletilićev tjelohranitelj, čovjek je sleden od strave isplatio potraživanje do posljednjeg pfeniga. 

"Dobio sam, kako mi je obećano, 25.000 DEM, bila je to laka i brza zarada. Ne mogu reći da mi se nije svidjelo. Bio sam za-dovoljan što je sve ispalo tako u rukavicama i pristojno.Ali bio sam i postiden, samo su kriminalci utjerivali privatne dugove. Još je bilo strašnije kad sam otkrio da me ljudi traže isključivo kao plaćenog ubojicu", reći će pet godina nakon utjerivačke ekspedicije. I doista, bilo je potrebno mnogo takta i vrdanja da Marinov odbi-je naručenu likvidaciju poslovnog konkurenta vrlo moćnog i utjecajnog tajkuna iz Dubrave. Na isti način, trebalo je naći dobar razlog da odbije izvršiti ubojstvo liječnika s Rebra, što ga je naručio bivši polifički emigrant. 

"Ubijao sam po narudžbi države i politike. Bio je rat, u ratu se tako radilo, bilo je neophodno. Ali ja nisam kriminalac i plaćeni ubojica", tako će objašnjavati svoje principe." Ali presudnije od svega, Marinov se u Zagrebu opet sreo s Josipom Perkovićem, bivšim djelatnikom jugoslavenske tajne policije, kojeg su mnogi smatrali i najsposobnijim, ali i najopasnijim hrvatskim obavještajcem. Ocjena se temeljila na jednostavnoj činjenici: ne samo da je uspješno prebrodio smrt Jugoslavije, nego ga je Šušak 1991. imenovao svojim pomoćnikom i povjerio mu delikatnu zadaću da osnuje vojnu protuobavještajnu službu SIS. 

Taj odnos povjerenja izmedu bivšeg političkog emigranta iz Kanade i političkog špijuna u službi komunističkog režima činio se utoliko zagonetnijim što je Perković posljednje godine SFRJ u republičkoj ispostavi Državne sigumosti proveo kao šef njenog odjela za protuemigrantske aktivnosti. Prema interpretacijama Šuškovih protivnika, njihova javna suradnja u samostalnoj Hrvatskoj bila je dokaz da je u doba Jugoslavije Šušak bio jedan od "udbaških" konfidenata, pa se više nikada nije mogao osloboditi ovisnosti o čovjeku kojem je bio poznat tijegđajni život. 

Šuškovi sljedbenici tvrdili su, naprotiv, kako je svojim obročudnim odnosom prema Perkoviću ministar obrane pokazaolosobnu dosljednost u provedbi HDZ-ova programa nacionalnog pomirenja, ali i katoličkog oprosta svim svojim neprijateljima i progoniteljima. Cinici, koji su vjerojatno bili najbliži istini, zaključili su da je Šušak shvatio kako su Perkovićeve špijunske vještine, iskustvo, znanje, inteligencija i osobito uvid u mračne strane ljudskih biografija, vrlo korisne za HDZ-ov rejting. S druge strane, služenje Šušku bilo je jedini način da Perković sebi možda čak sačuva život. 

Pošto je godinu dana obavljao dužnost Šuškova pomoćnika za SIS, Perkovid je, pod pritiskom manje pomitijivih emigrantskih krugova, 1992. umirovljen i uklonjen iz hrvatske obavještajne zajednice. No, uskoro se utvrdilo da su njegovi špijunski potencijali neprocjenjivi. Nakon potihe rehabilitacije 1995., u drugoj tajnoj službi, HIS-u, dobio je mjesto specijalnog savjetnika za protuobavještajne aktivnosti. Trenutak je bio vrio pogodan, jer je Šuškova svada s Naletilićem rezultirala njegovim privremenlin primirjem s "tudmanovcima". 

Time su obje frakcije bile zainteresirane da se Naletilić što bezbolnije uldoni s hercegovačke scene. Izbjegavajući ga nazvati ratnim zločincem, obavještajne službe dale su se u potragu za pogodnim Naletiličevim zločinima protiv samih Hrvata. Kao iskusniji, pametniji i vještiji od svih mladih špijuna bez komunističke prošlosti, Perković je, naravno, postao jedan od ključnih nositelja akcije. Na drugoj strani, postojao je bivši Naletilićev tjelohranitelj, izgubljen usred Zagreba, bez posla, prijatelja i prvi put bez zaštitnika koji u njegovim očima otjelovljuje Državu. 

Bilo je logično da Marinov u Perkovidu pronađe novi oslonac i uzor. Bez obzira na veliku generacijsku razliku, dijelili su iste strahove političkih konvertita, sentimente i špijunsko iskustvo iz propalih komunističkih režima. Postojali su i stari zajednički prijatelji još iz onog vremena kada su Jugoslavija i Bugarska razmjenjivale informacije o neprijateljskoj emigraciji dviju država. Prema tvrdnjama Marinova, za Perkovića, kao SDS-ova eksperta za hrvatsku emigraciju, prvi je put čuo 1989., od jednog od svojih šefova u bugarskojj Službi državne sigurnosti." 

Pronašavši novu personalizaciju državnog interesa, u HIS-ovu kartoteku zaveden je kao Perkovićev osobni suradnik i tajni agent "Mornar" koji je obavještajnoj instituciji, fragment po fragment, rekonstruirao cijelu mrežu političko-ziočinačke organizacije bivših "specijalaca" iz HVO-a. Većinu njih osobno je po-znavao, sudjelovao je na njihovim sastancima i slušao kako smišljaju svoje zločinačke "kombinacije". I nadalje glumeći lojalnost autoritetima bivše Herceg Bosne, Marinov je sve te situacije potajno snimio na audio ili video kazete, kao ilustraciju za svoja pisana agenturna izvješča. 

Materijal je 1998. dobio naziv Operativna akcija "Barakuda"." Tajno snimljena grada o političko-kriminalnim urotama Mladena Naletilića Tute, Vinka Žuljevića Klice i njihove sljedbe postala je najvažniji izvor informacija za Naletilićevo sudenje koje je uslijedilo nakon spektakularnog uhićenja na hrvatsko-hercegovačkoj granici u veljači 1997. Na osnovi Marinovljevih izvješća HIS-u sastavljena je optužnica koja je Naletilida teretila za likvidaciju Roberta Nosića, pripadnika HVO-a iz Ljubuškog. U HIS-ovu dosjeu "Barakuda" ostalo je zabilježeno da je "Mornar" spasio živote dvojice svjedoka optužbe koje je Žuljević planirao ubiti. Deklartrajudi se kao vrio "državotvorni" Hrvat, Žuljević je shvaćao državu podjednako fetišistički i naivno, ali je to shvaćanje imalo druge sadržaje. Po njemu, Hrvatska koja se odrekla tzv. hrvatskih povijesnih prostora u BiH i Šuškove ideologije, postala je neprijateljska i izdajnička sila prema kojoj ne treba imati nikakvih obzira. 

Takav odnos potiho je stimuliran u redovima HDZ-ove desnice koja je bosanskim Hrvatima nakon propasti Herceg Bosne, raznim signalima, slala otprilike ovakvu poruku: nakon što vas je Tuđman izigrao u Bosni i Hercegovini, sami naplatite sve ono što vam je ostao dužan. A Zuljević je poruku razumio. Od dijela svojih "Garavih" stvorio je paravojnu formaciju koja je, po uzoru na širokobriješki recept, prikupljala harač od novorodenih hrvatskih kapitalista, a na bosanskohercegovačkom teritoriju, atentatima i diverzijama, održavala "revoluciju" protiv daytonskog poretka. Kad je tajni agent "Mornar" 1998. izvijestio HIS da žuljevičevi ljudi vrlo ozbiljno razmišljaju gdje i kako naručiti oružje za likvidaciju Mirostavallidmana, dvojica bivših političkih istomišljenika u svakom su pogledu bili na suprotnim stranama. 

Žuljević je toga postao svjestan kad je iz "prijateljskog" SIS-ova kanala do njega stigla informaciju da je Marinov "druker" konkurentske špijunske institucije. lzmedu HIS-a i SIS-a postojao je, naime, tradicionalni su-kob koji se manifestirao, medu ostalim, u uzajamnom prokazivanju, "provaljivanju" doušnika i suradnika. Tako je prikriveni front obavještajnog podzemlja poprimio oblik osobnog rata izmedu dvojice bivših Naletilidevih sljedbenika koji će trajati pune četiri godine. S obzirom na njegovu genezu i razIoge, u njemu će sudjelovati cijelo zagrebačko podzemlje, cijeli represivni aparat Republike Hrvatske i dobar dio medija.