Malo kojem vozaču koji ima običaj rjeđe ili češće jurcati, primjerice, po Dalmatini, baš nikada nije palo na pamet da bi za promjenu mogao izbjeći autocestu i do mora voziti po Ličkoj magistrali. Pa makar trajalo duže, vrlo moguće i zamornije, ali neusporedivo jeftinije. Europski gospodarski i socijalni forum napravio je listu najskupljih autocesta u EU, i to po paritetu kupovne moći (PPP).
Ispalo je da je Hrvatska po cestarini za prijeđeni kilometar autoputa apsolutno najskuplja članica EU-a, bilo da je riječ o zemljama koje imaju vinjete ili onima koje ih nemaju. Nebitno čak je li riječ o automobilima, kombijima, teretnim vozilima nosivosti do 12 tona ili preko toga, odnosno je li riječ o autobusima, Hrvatska je uvijek i isključivo najskuplja zemlja za vožnju autocestom u odnosu na platežnu sposobnost prosječnog građanina za kakve se pretpostavlja da su se autoceste ove zemlje i gradile u prvom redu.
Prvo, što se tiče vinjeta, sve zemlje koje ih imaju uvedene redom su jeftinije. Od onih koje ih nemaju, u Hrvatskoj za kilometar automobilom po PPP-u mora se platiti nešto više od 11 i pol eurocenta. Prva sljedeća najskuplja je Španjolska u kojoj to stoji nešto manje od 11 eurocenta, pa Portugal sa 9,6 eurocenta, a onda slijedi niz zemalja u kojima su autoceste neusporedivo jeftinije od Hrvatske. U Sloveniji je to 2,2 centa, u Češkoj samo oko 1 centa, u Austriji 1,7 centa...
U svim ostalim kategorijama Hrvatska također izrazito vodi kao apsolutno najskuplja članica EU-a. Logično je pitati se zašto je tome tako. Već u sljedećem koraku svaki građanin Hrvatske koji je vijesti pratio makar i letimično, prisjetit će se suludih afera koje su dugi niz godina potresale Hrvatske autoceste i koje ih još uvijek potresaju.
Ukrali su čak i jedno brdo
Prije nekoliko godina izbila je afera "tuneli" kada su procurile brojke da je tvrtka Skladgradnja tunele Mala kapela i Sveti Rok bojala po cijeni od 220 kuna po četvornom metru, dok je isti posao prethodna tvrtka naplaćivala 34,80 kuna. Razlika je osam puta skuplji posao, riječ je o sumnji da je pokradeno pravo brdo milijuna kuna. Otada je prošlo osam godina i ne nazire se da će slučaj ikada biti pravosudno rasvijetljen. Afera je izbila i sa zahodima na odmorištu Mosor koji su uspjeli koštati tri milijuna kuna.
Radovi na dionici A1 Dugopolje-Ravča spominjali su se kao sumnjivi zbog navodne preplaćenosti od 740 milijuna kuna. Pa onda signalni stupići koji su se navodno umjesto 30 kuna naplaćivali i do 580 kuna. Pa i "ukradeno brdo" koje je iskopano i prevezeno u obliku kamena za Luku Ploče, što bi bilo još 58 milijuna kuna... Čovjek koji je godinama bio na čelu HAC-a, Božidar Kalmeta, uvijek je tvrdio da ništa o tome nije znao.
Poslije je tražio unutarnju istragu u tvrtki vezanu uz problematične ugovore o gradnji autoceste Rijeka-Zagreb te je pod pritiskom medija napravio smjene u vrhu HAC-a. U aferi Remorker, koja je na svjetlo dana izbila 2013. godine, sumnjalo se na pranje oko 38 milijuna kuna iz HAC-a.
Tad je pritvoren bivši član Uprave HAC-a za financije Josip Sapunar, ali i Kalmetin bliski suradnik Zdravko Livaković. Već se tad sumnjalo da će Kalmeta biti sljedeći uhićeni, ali se to nije dogodilo. HAC ONC 2015. je završio izvješće u kojem se na zapisima videokamera s naplatnih kućica vidi da neki njihovi radnici sudjeluju u krađi.
Riječ je bila o 200 radnika na naplatnim kućicama. Prema anonimnim pismima nekih djelatnika, oni su navodno bili prisiljeni sudjelovati u krađi, i to u zamjenu za sigurnost svojih radnih mjesta, što bi značilo da je u svemu sudjelovao cijeli lanac zaposlenika - od blagajnika do srednjeg menadžmenta. Uz to, nerijetko se u javnost izlazi s procjenama o prezaposlenosti u HAC-u po babi i stričevima, po biranju korporativnog vodstva po stranačkoj i inoj klanovskoj podobnosti...
Konačne štete koje u takvom sustavu Hrvatska trpi procjenjuju se na milijarde kuna. Kako u takvim odnosima HAC teško da može biti profitabilan, tadašnja vlada je 2014. najavila monetizaciju, točnije davanje autocesta u najam. Na to se podigla skoro cijela hrvatska javnost; sindikati, udruge, mnoge političke stranke iz opozicije, što je kulminiralo prikupljanjem potpisa o referendumu kojim bi se to spriječilo.
Kriminal, referendum, Ustav, monetizacija...
Argument je bio da se na taj način Hrvatskoj uskraćuje procijenjena zarada od čak 80 milijardi kuna koja bi bila moguća kad bi se raskrčio sav kriminal u sustavu, a da iskustva iz inozemstva pokazuju da davanje autocesta u zakup dovodi do slabijeg tehničkog održavanja autocesta, propadanja i poskupljenja cestarina
Prikupljeno je u kratkom vremenu više od pola milijuna potpisa, da bi Ustavni sud referendum zabranio jer bi se time, obrazlaže se, onemogućila tržišna utakmica u zemlji u kojoj od 2009. ceste mogu biti i privatne. Ipak, vlada je, očito u strahu od političke štete, prijedlog tada povukla. Od kontroverzne monetizacije nije bilo ništa. Ako se time i moglo reći da se poštivala volja građana, nije se poštivala u dijelu u kojem se u sljedeće tri godine nije raskrčio sustav koji očito guta novac kroz nevjerojatne razmjere kriminala.
Tako su 1. srpnja ove godine cestarine u Hrvatskoj poskupjele za još 10 posto, a da nitko iz struktura vlasti nije ni spomenuo da bi krenuo u raščišćavanje politički zaposlenih kadrova. Ili da bi pravosuđe stalo raspletati vrlo sumnjivi gospodarski kriminal. Rumunjska danas ima vinjete za cijelu godinu od 28 eura, Švicarska od 37,42 eura, Bugarska i Slovačka od 50 eura, Češka 55,51 euro, Austrija 86,40 eura...
U Hrvatskoj, istodobno, Zagreb-Split osobnim automobilom košta 26,81 eura, pa ako se uzme da se čovjek mora i vratiti, to znači da samo izlet između dva najveća grada u Hrvatskoj stoji čak 53,62 eura ili više nego što košta godišnja vinjeta u skoro svom navedenim članicama EU-a.
