On želi da Europljani tretiraju Tursku onako kako postupaju s Egiptom, zemljom s kojom se može poslovati, a istovremeno zadržavajući svoje unutarnje poslove. Pod Erdoganom je u palači uspostavljen kult moći. U travnju je dnevna novina Cumhuriyet izvijestila da je Albayrak naredio prisluškivanje telefona ministra unutarnjih poslova, važnog suparnika u stranci. Ministar, u međuvremenu, kažu unutarnji entiteti, sastavio je dokument s kompromitantnim materijalom o Albayraku.
Devedesetih godina su Erdoganu dodijelili nadimak "10-postotni Tayyip", jer je kao gradonačelnik Istanbula navodno ubirao 10 posto svih poslovnih dogovora. Studij njegove kćeri u SAD-u platili su poduzetnici, a između 2008. i 2017. Erdoganov klan navodno je zaradio 20 milijuna eura u offshore poslovima.
Erdogan, koji se od djetinjstva probijao iz siromašnog okruga u Istanbulu do čelnika turske države, uvjeren je da je svoje bogatstvo zaradio. Bivši ministar izjavio je da predsjednik smatrao Tursku svojom imovinom. Dugo su te priče o korupciji imale malo odjeka u Turskoj, ali čini se da je Erdoganov sustav dosegao svoje granice.
Predsjednik se prijateljima voli hvaliti da je modernizirao gospodarstvo. Rano u njegovu mandatu, rast BDP-a u Turskoj bio je doista 10 posto godišnje. Nadalje, od 2002. do 2016. godine, strani investitori uložili su u tursku ekonomiju 180 milijardi dolara. Međutim, u novije vrijeme, stopa rasta je usporena, ulagači su napustili zemlju, tvrtke odlaze u stečaj a sada se i nacionalna valuta počinje urušavati.
Krajem svibnja premijer Yildirim i njegov zamjenik Simsek održali su krizni sastanak u Ankari, tražeći način zaustavljanja pada lire. Složili su se da bi samo povećanje ključne kamatne stope moglo stabilizirati valutu, mjera koju je Erdogan odbio. Yildirim je naknadno uspio nagovoriti predsjednika, ali prekasno i lira se oporavila tek malo.
Ulagači više nisu spremni prihvaćati stil vladavine predsjednika, njegovu represiju kritičara, kronizam, suzbijanje središnje banke. "To je poput lavine koja se ne može zaustaviti", rekao je jedan turski političar koji se specijalizirao za gospodarsku politiku. Ovo je pravi razlog za prijevremene izbore, rekao je jedan insajder. Predsjednik želi da ga ponovno izaberu prije nego što se krene recesija. Prethodna vlada izgubila je vlast zbog gospodarske krize 2001., a danas u predsjedničkoj palači raste zabrinutost da se povijest ponavlja.
Erdogan je poduzimao sve mjere predostrožnosti kako bi pobijedio 24. lipnja: sklopio je savez s ultranacionalističkim MHP-om; po sedmi put produžio je izvanredno stanje proglašeno nakon pokušaja puča kako bi otežao kampanju opozicijskim strankama i održao pritisak na medije. Ipak, rezultati izbora ne čine se onako jasnima kako je to Erdogan očekivao u travnju. Nakon 15 godina na vlasti, predsjednik izgleda umorno, na njegovim skupovima ostalo je malo od one euforije iz ranijih godina.
Jedan AKP političar kaže da AKP više nema onu snagu mobiliziranja masa. Na referendumu o predsjedničkim ovlastima iz prošle godine, napadi na Njemačku donijeli su mu dodatnih četiri ili pet posto. "Tu strategiju više ne možemo ponoviti." Šteta po gospodarstvo bila bi prevelika, rekao je.
Istodobno, opozicija se okuplja: Republikanska narodna stranka (CHP, odnosno socijaldemokrati), nova nacionalistička stranka IYI i islamska stranka Saadet sklopili su savez. Samo prokurdski HDP ide sam s glavnim kandidatom Selahattinom Demirtasom koji je još u zatvoru. Čini se da postoje dva moguća ishoda izbora, oba dramatična.
Prvi je da Erdogan pobijedi i da dovrši transformaciju Turske iz demokracije u državu jednoumlja. Erdogan bi bio i šef države i vlada, mogao bi odlučivati o većini ustavnih sudaca, imenovati i opozivati ministre. Civilno društvo, koje se unatoč represiji žilavo opire, bilo bi potpuno demoralizirano. Njegovi bi se protivnici vjerojatno povukli u privatni život ili emigrirali.
Čini se da neki u Europi misle da će, ako bi Erdogan pobijedio, olabavio stisak i pokušao se dogovoriti sa svojim protivnicima. Ali Erdoganovi savjetnici ne misle tako. "Ako Erdogan pobijedi 24. lipnja", predviđaju, "onda će apsolutno zavladati". U vanjskoj politici Erdogan će ostati težak, nepouzdan partner. Pobjeda bi mogla dovesti do njegove još veće samouvjerenosti i do jednostranih vojnih akcija u Siriji i Iraku.
Drugi mogući ishod je da Erdogan izgubi. To bi bio trijumf za tursku demokraciju, ali bi to moglo gurnuti zemlju u kaos. Erdogan je svojim ljudima od povjerenja jednom već rekao da se boji da bi ga vojska objesila, kao što se nekoć dogodilo bivšem premijeru Adnanu Menderesu nakon svrgavanja.
U palači već vlada osjećaj da se bliži kraj. Naravno, nitko u neposrednom krugu oko Erdogana ne usudi se čak ni spomenuti mogući poraz. No, neki članovi osoblja počeli su se pripremati za bijeg. Jedan visoki državni političar otkrio je da se za sebe ne nada nikakvom dobru, ali bar bi želio pobrinuti se da mu supruga i djeca na vrijeme pobjegnu u inozemstvu. Stoga se može očekivati da bi, čak i ako izgubi izbore, Erdogan pokušao sve što može kako bi se održao na vlasti.
Oporbeni se političari pripremaju za niz različitih scenarija: od manipulacije rezultatima izbora, preko raspisivanja novih izbora do zanemarivanja izbora i nastavljanja vladanja unatoč rezultatima izbora primjenom izvanrednih zakona. To bi neizbježno dovelo do masovnih prosvjeda i sukoba između vladajućih i protivnika. "Nitko ne zna što će se točno dogoditi 24. lipnja", rekao je jedan oporbeni političar. "Samo je jedna stvar sigurna; nakon ovih izbora Turska će biti drugačija zemlja".
