Top News
34163 prikaza

Hercegovački agent 007: Imao je 250 lažnih putovnica

Prema još jednoj priči, Golubić je u Beogradu osnovao svoju mrežu, kojom je rukovodio iz Beča. Organizira 1921. atentat na kralja Aleksandra

Miroslav Krleža volio je Pavla Bastajića, ali Golubića nije podnosio. U njemu je vidio najgore lice staljinizma, s kojim je raskrstio davno prije Tita, dok je Josip Broz još bio čvrsto uz sovjetskog vođu. Staljina se danas notorno smatra ljevičarom, no on je u Partiji uvijek bio samo na jednom krilu: pobjedničkom.

Jednom ga vidimo u savezu s Kamenjevim i Zinovjevim, lijevim boljševicima iz Petrograda, drugi put on je uz Buharina, koji predstavlja partijsku desnicu. Staljin – primjećuju njegovi biografi – na svakom sastanku uvijek strpljivo šuti i govori, bez iznimke, zadnji: tako on uvijek zna kamo smjera većina, pa joj se stavlja na čelo, više kao sljedbenik nego kao predvodnik.

Za takvu je politiku potrebno mnogo discipline, puno strpljivosti i željezne volje, ali on je ima – konačno, ne zovu ga bez vraga čovjekom od čelika. Staljin dobro zna kakve su sve mijene moguće u kratkom vremenu, pa je bilo kakva načelnost pogibeljna. Treba se prilagođavati. Nitko mu nikad nije dao taj nadimak, ali on je uistinu čovjek od gume, artist na trapezu, žongler, najfleksibilniji od svih. Kao sekretar za manjine, upravo Staljin daje samostalnost Finskoj nakon revolucije. Kao generalni sekretar Partije i vođa Sovjetskog Saveza, on 1939., u poznatom zimskom ratu napada Finsku i izaziva silne podjele u komunističkom svijetu.

 | Author: Miroslav Krleža volio je Pavla Bastajića, ali Golubića nije podnosio. U njemu je vidio najgore lice staljinizma

Negdje početkom 1940. godine Krleža u centru Zagreba susreće Augusta Cesarca, koji se iz Rusije vratio 1937. godine, s jednom jedinom mišlju u vezi sa svojim bivšim suborcem. Na čijoj je on strani kad je riječ o moskovskim procesima? Cesarec je tvrdi boljševik, pravolinijaš, čvrstorukaš koji slijepo slijedi Staljina i misli da su svi osuđeni ujedno krivci, izdajnici koji zaslužuju smrt. –

Strahovao je – napisao je Krleža – da o procesima ne mislim pozitivno, pa kad e to doznao, počelo je naše obostrano, podjednako glupo razilaženje. – Išao bih na finsku frontu samo da sam nešto mlađi – rekao je Krleža Cesarcu. Cesarec ga je ispitivački promatrao, čekao s reakcijom, ostavljao mjesta nadi: – Na čijoj strani? Cesarec se očito nadao da bi Krleža mogao reći: na ruskoj, na Staljinovoj, komunističkoj. Na našoj. Ali Krleža više nije na našoj strani.

– Zar misliš da bih se mogao staviti na stranu brutalnog napadača – pitao je Krleža. Rusija preventivno napada Finsku znajući da će prodor Nijemaca prema Lenjingradu ići preko sjevera. Finci pružaju grčevit, neshvatljivo snažan otpor, bacajući Crvenu armiju na koljena. SSSR biva izbačen iz Lige naroda, ali nakon velikih napora uspijeva okupirati dio finskog teritorija.

– Takve izdajnike treba strijeljati – mrmlja Cesarec i okreće mu leđa. To je, prema Ivanu Očaku, jednom od Krležinih biografa, Krležino konačno razilaženje s Partijom. Na drugoj razini, tom je razlazu prethodio sukob zbog jednog Cesarčeva teksta iz kojeg se naziru konture partijske estetike. Krleža je Očaku ispripovijedao detalje prijašnjeg sukoba s Cesarcem.

Priča o tami Life Pavelić, Srbi, komunisti... Serija koja je zapalila Balkan

– Cesarec se vratio iz Pariza i dao u uredništvo Pečata članak o Parizu. Trebao je biti u prvom broju štampan. Ja sam inzistirao na tome da se članak objavi. Ali urednici Vaso Bogdanov i Marko Ristić nisu to htjeli štampati jer su tvrdili da je to kompromitantno po Cesarca. Tu je došlo do sukoba između mene i Bogdanova. Sjećam se tog članka, na početku piše da je Pariz grad velik kao što je kotar Velika Gorica. Kako je mogao tako pisati. Cesarec je pisao razne stvari, ima dobrih stvari i loših. Na koncu, jedan par sjedi na jednoj klupi na Tuškancu, a ta klupa je iz hrastovine. I sad pod guzicama tog ljubavnog para hrast razmišlja o tome kako je eksploatirana šumska industrija po kapitalizmu… To je tako, čovjek mora propovijedati socijalne ideje. I onda se hrast žali na svoju prošlost kako je bilo lijepo kad su na njemu ptice sjedile i pjevale. A onda su došli kapitalisti pa su ga posjekli… Ja sam inzistirao da se štampa. Ali u redakciji nisu htjeli da im netko predbaci, zbog toga nisu htjeli. On se, naravno, uvrijedio… Krleža nakon toga ostaje sasvim sam. Dolazi rat, sukob se već osjeća u zraku.

Miroslav Krleža – surovi realist: već tridesetih svjestan je da su sve tendencije desne, kako u Njemačkoj, tako i u Jugoslaviji, ali on je na ljevici otpadnik. Kler ga mrzi. Desnici je smrtni neprijatelj. On je najusamljeniji čovjek na svijetu. I baš tih dana susreće Bastajića, koji ga učvršćuje u antisovjetskom stavu. A možda i sprečava pri odlasku u partizane?

– Specijalni oblik staljinizma otkrit će Krleži jedan drugi povratnik – Pavle Bastajić – napisao je Stanko Lasić. – Bastajić je radio u specijalnom odjelu sovjetske službe sigurnosti. Bio je profesionalni ubojica, likvidirao je one za koje bi dobivao nalog da nestanu. Stigla ga je sudbina kao i njegove nalogodavce Ježova i Jagodu. Došli su i oni na red. Znao je da ga njemu slični, ali novi profesionalni ubojice, traže da bi ga likvidirali. Ivan Očak smatra da je Pavla Bastajića iz Pariza zapravo spasio Tito.

Tito u Drvaru | Author: Wikipedia Wikipedia

– Zaista, Bastajića su trebali u Parizu likvidirati vlastiti drugovi jer je posustao na poslu koji je dugo godina vršio. Od te likvidacije spasio ga je sekretar CK KPJ Josip Broz Tito – napisao je Očak, no Bastajićev rođak i biograf Rkman smatra da mu Tito nije mnogo pomagao.

Očak tu citira izvadak iz “Kronologije Titova života i rada”: – Tito intervenira da se spriječi namjera grupe jugoslavenskih komunista, koji bi po nalogu NKVD-a trebali likvidirati Pavla Bastajića (starog člana KPJ, koji je dugo živio i radio u SSSR-u). Krleža srlja u sukob sve dublje. U Pečatu objavljuje tekstove intelektualaca koje je Partija osudila, pa prvi put mora obustaviti tiskanje lista bez policijske zabrane jer je svjestan da će prijeći Rubikon.

Jednoga dana u Zvonimirovoj ulici susreće Josipa Kraša, člana Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Kraš prelazi na drugu stranu ulice: “Ostavi me, ne želim zbog tebe u Partiji imati neugodnosti”. Krleža traži preko Otokara Keršovanija, još jednog od partijskih intelektualaca prave linije, vezu s Titom, ali on mu je ne želi dati.

– Tito se više nije htio sastati sa mnom. Bilo mu je dosta moje tvrdoglavosti. Bio sam zaista glupo tvrdoglav. A njemu je trebao Zogović, koji je imao beogradske studente za sobom, njemu su trebali drugi koji su odlučili da se bore bez sumnje. Osim toga, vrijeme je bilo suviše ozbiljno, suviše vruće, za razgovore neprikladno. Trebalo je djelovati.

Tito je bio praktičar, operativac, strateg, taktičar. Što će njemu sada tvrdoglavi Krleža, kojega muči je li Tuhačevski nevin likvidiran, je li Buharin imao pravo ili nije imao pravo. Rat je bio tu, nije bilo više vremena za razgovore i uvjeravanja, za povijesne analize i vraćanje unatrag. Trebao je gledati naprijed i djelovati. A Krleža je stajao i meditirao… ,

Onda doznaje da je dr. Pavle Gregorić, njegov stari prijatelj, član CK, iz Lepoglave doveden u bolnicu Sestara milosrdnica. Odlazi k njemu. Gregorić mu daje jednostavnu formulu: “Miroslave, piši pokajnicu! Kaji se, Fric! Znaš da Partija bez tebe može, ali ti bez Partije ne možeš. Kaji se!” Krleža mu je odgovorio: “Hvala ti, Pajo. To je najpametniji savjet koji sam ikada dobio od tebe.”

Krleža će se, doista, kajati. To će potrajati: pisac se kaje sljedećih 40 godina! Pavla Gregorića susrest će još jednom, sredinom travnja, u novoproglašenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Krleža i Gregorić šetali su oko pola sata oko Meštrovićeve džamije. – Razgovarali su – piše Očak – i o situaciji o zemlji, ali još više o zajedničkim drugovima koji su 1937. pali kao Staljinove žrtve.

Kaže da se od onih vremena nije mogao osloboditi razmišljanja o sudbini komunista. Od tada počinju njegove političke sumnje. Od tada počinju njegova razmišljanja o slabosti Staljinova socijalizma. Zatim, na toj je političkoj bazi nastala i njegova partijska izolacija. Njega je Partija osudila, faktički izbacila.

Krleža je napisao: – Oboren kobnim događajima oko Tuhačevskog, obreo sam se u najtežim prostorijama svog vlastitog intelektualno-moralnog podzemlja, nagrizen neizlječivim sumnjama, kada se rušila jedna bazilika za drugom takozvanih nazoviuvjerenja i iluzija.

Miroslav Krleža, Franjo Tuđman | Author: Leksikografski zavod Leksikografski zavod

Krležu ustaše uskoro zatvaraju. – Vode me u zatvor u Petrinjskoj ulici. Dugačak hodnik. Polusvjetlo, jedna lampa na plafonu. Prema meni ide jedna grupa omladinaca, vode ih. Jedan me je prepoznao. Viknuo: ‘Trockista!’ Pljunuo mi u lice. A kad su to vidjeli drugi, pljuvali su i oni. Bio sam sav popljuvan.

Došao sam u ćeliju, sjeo na pod, uhvatio me grč, bol, sram, poniženje. Zaplakao sam kao gorka godina. Došao netko, misleći da plačem zbog hapšenja, pa me tješi, lice mi peru do suza. A meni dojadilo. Otjerao sam ih, nisu razumjeli. Rekao sam da me ne shvaćaju. Što da radim? Bilo mi je jasno sve, samo ne što će sutra biti.

Sigurno će pozvati ustaše i reći: evo, tvoji su te odbacili, s njima ne surađuješ. Napiši nam o Titu, Rankoviću, Moši, Hebrangu. Ti si radio s njima, ti ih znaš. Ništa više. Ako ne napišeš, mi imamo i druge metode da te prisilimo. Neću. Tako sam riješio. Tražeći opravdanje i za Krležino disidentstvo, i za Titovu volju da ga spasi za Pokret, Ivan Očak napisao je ključnu formulu poslijeratne koegzistencije Pisca i Partije.

– Istina je da Krleža za vrijeme narodnooslobodilačke borbe nije učinio ono što je učinio njegov drug po peru Vladimir Nazor – nije došao u redove onih kojima je uvijek pripadao. Razlozi ovome su svakako subjektivni. Ali je istina i to da on nije bio s našim neprijateljima ni riječju, ni perom, ni djelom… Krleža nikad ništa nije napisao protiv Partije, Tita, Lenjina. To ga je spasilo. Vratimo se Golubiću.

– Mustafa je, bez sumnje, bio Staljinov povjerljiv čovjek – tvrdi Saed Trhulj, autor jedne knjige o Golubiću.

Staljin | Author: Wikipedia Wikipedia

– U Kominterni se ništa važno nije moglo dogoditi bez Staljinova znanja i odobrenja. U to vrijeme u Četvrtom odjeljenju Kominterne, dakle u obavještajnom, bila su trojica generala – dvojica Rusa, a treći Mustafa Golubić. On je 1941. poslan u Beograd da formira balkanski obavještajni centar NKVD-a i da njime rukovodi.

Mislim da tu o nekom zadatku da diže ustanak nema ni govora. Ali ima indicija da je surađivao s Titom, čak se dosta govori o tome da je radio na nabavljanju oružja za ustaničke jedinice po Jugoslaviji. Kad je jednom bosanskohercegovačko partijsko i državno rukovodstvo bilo na sastanku s Titom u Beogradu, poslije sastanka Josip Broz izdvojio je Ratu Dugonjića i rekao mu da bi u Sarajevu trebalo poraditi na tome da se obnove sjećanja na Mustafu Golubića jer “on je nama učinio značajne usluge”.

Poslije toga je jedna od značajnih ulica u Sarajevu, danas je to Ulica Tina Ujevića, dobila Mustafino ime, podignuta mu je bista u Stocu, snimane su o njemu emisije na radiju i televiziji. Ali postoje pretpostavke o tome da se takva Golubićeva djelatnost nije svidjela centrali u Moskvi pa su ga zato predali Gestapou. Prema još jednoj priči, bilo je ovako:

– Sovjetski obavještajac Mustafa Golubić (1889.–1941.) osnovao je svoju mrežu u Beogradu, kojom je rukovodio iz Beča. Organizira 1921. atentat na kralja Aleksandra. Kasnije uspješno organizira ubojstvo Lava Trockog u Meksiku. Govorio je 14 svjetskih jezika, imao 250 lažnih putovnica…Staljin ga šalje (veljača 1941.) u Beograd sa zadatkom da ubije Tita i podigne ustanak kad Moskva dâ signal. Njegove planove Titu je otkrio Rodoljub Čolaković.

Poslije dizanja u zrak smederevske tvrđave (5. lipnja 1941.) biva prokazan Gestapou i uhapšen. Ispitivao ga je i mučio potpukovnik Gestapoa Hans Helm. Mustafa je strijeljan u Pionirskom parku.

Obavještajac i agent Life Život i smrt Mustafe Golubića, noćne more Josipa Broza Tita

Poslije ulaska Crvene armije u Beograd (listopad 1944.), prva Staljinova naredba bila je da se nađe njegov leš. Ekshumiran je i prenesen u Moskvu. Većina ovih priča nema potvrde. Nije Staljin bio tako sentimentalan ni prema živim ljudima, a kamoli prema leševima. Mustafa Golubić nije bio general NKVD-a niti je imao generalski, a čini se, ni bilo koji drugi ruski vojni čin.

Njegova uloga u otmici generala Aleksandra Kutepova, bjelogardijskog časnika koji je u Parizu vodio antisovjetsku kampanju pa je otet u lažnoj policijskoj akciji nasred ceste 26. siječnja 1930., nije nigdje dokumentirana – kao ni većina njegovih drugih avantura.

Otmicu je izveo Jakov Serebrjanski. Golubić se očito vrzmao oko Trockoga, ali je teško procijeniti njegovu stvarnu ulogu u atentatu.

Vilu u kojoj je u Meksiku živio Trocki štitilo je nekoliko desetaka ljudi, operacija likvidacije bila je pripremana jako dugo, nekoliko puta atentat nije uspio, a u konačnoj akciji sudjelovalo je mnoštvo agenata GPU-a.

 | Author: wikimedia Lav Trocki wikimedia

Akcijom, doduše, jest rukovođeno iz New Yorka, u kojemu je, kao i u Meksiku, tih godina boravio Golubić, no nitko ozbiljan ne tvrdi da je on bio”šef orkestra”, premda neki autori vjeruju da je Golubić bio glavni čovjek GPU-a u Americi. Stevan Dedijer takvog je mišljenja: u intervjuu koji je dao Arisu Angelisu tvrdi da je Golubić u Americi skupljao američke putovnice koje je onda slao u Rusiju kako bi s njima ruski agenti odlazili u SAD. Ne postoji ni jedna slika Staljina i Golubića. Glavni Staljinovi biografi ga ne spominju.

Nema ni govora o tome da je u Kremlj ulazio bez legitimiranja, to je tipično ovdašnje pretjerivanje, kao i tvrdnja da mu je nosio hercegovačku škiju. Pa valjda je Staljin pušio nešto bolje. Evo kako je Rodoljub Čolaković ispričao priču o ulasku u Kremlj:

– Na rastanku Feđa je pozvao Mustafu i mene u posjet kod svoje majke. Prekorio je pritom Mustafu što joj se nikad ne javlja, a ona se stalno za njega raspituje i želi da ga vidi.Tek poslije rastanka s Feđom, Mustafa mi reče da je Feđa sin poznatog ruskog revolucionara Sergeja Alilujeva, čijom se kćeri, Nadeždom, oženio Staljin. Ona je umrla prošle godine, a po Moskvi se šaputalo da je izvršila samoubojstvo. Njezina majka živi s Feđom u Kremlju, u skromnom dvosobnom stanu. Mustafa se s njom upoznao u Kislovodsku kad je jednog ljeta bio tamo na liječenju. Bio je pažljiv prema starici, šetao s njom, činio joj sitne usluge i ne znajući da je ona Staljinova punica. Doznao je to tek u Moskvi kad ga je, po nalogu majke, prvi put posjetio Feđa i pozvao ga da dođe k njima.

On o tome nije pričao – stari konspirator nije volio govoriti o svojim poznanstvima uopće, a o ovome pogotovu jer bi moglo sličiti razmetanju. Meni nikad nije spomenuo Feđino prezime ni njegove rodbinske veze do tog dana. Bio sam uzbuđen kad sam ugovorenog dana s Mustafom ušao u zidine Kremlja. A kako i ne bih bio! Mnogo što u historiji Rusije vezano je za ove bedeme od potamnjele opeke nad kojima se dižu kule, tornjevi, pozlaćena kubeta crkava i na njima blještavi križevi. A pogotovu je s tom drevnom tvrđavom vezano mnogo krupnih događaja ne samo ruske nego i svjetske historije kad se u nju, 1920. godine, uselio Lenjin, kad je nad kubetom Georgijevske palače zalepršala crvena zastava, a svaki dan u ponoć s kule počela odjekivati ‘Internacionala’. Ušli smo u Kremlj s bočne strane, u njegovo lijevo krilo, u kojem se nalazio stan Alilujevih. Na ulazu smo pokazali dokumente oficiru sigurnosti, koji ih je pažljivo pregledao i onda telefonirao. I Golubić i Čolaković pokazali su, dakle, dokumente, časnik je telefonirao i tek nakon provjere mogli su ući.

Tvorci legende o Mustafi i ulasku bez propusnice očito nisu čitali Čolakovićeva “Kazivanja”. Uostalom; to je glupost: Staljin je bio notorni paranoik i oko sebe je imao nekoliko redova osiguranja. Potreba naših ljudi za slavom s one je strane dobra i zla: oni će posvojiti svakog zlikovca ako je u svom zlu bio dovoljno velik; štoviše, ako mu je malo nedostajalo, oni će dodati. Svaka stvar, kaže njemački pisac Erich Kästner, uključujući i glupost, postaje zadivljujuća – ako poprimi zadivljujuće razmjere! Tu bismo mogli dodati: i zlo. Sve zadivljuje ako je monumentalno, takva je ljudska vrsta. Obožava veličinu. Iz te se potrebe, da se preko slavnih rođaka sudjeluje u slavi svijeta, objašnjava i mit – logika naše pučke legende: Iza mitologizacije krije se najobičniji nacionalizam.

Ako je netko naš velik, veliki smo i mi, velik sam i ja. – Mustafa Golubić – piše u još jednoj od bezbrojnih bajki – bio je najbliži i najpouzdaniji Staljinov operativac, general – lajtnant sovjetske obavještajne službe, najvjerojatnije organizator Sarajevskog atentata 1914. godine, otmičar generala Kutepova, organizator ubojstva Lava Trockog u Meksiku, čovjek kojem je malo falilo da likvidira i Josipa Broza Tita….

Mi smo, dakle, narod genija ili barbarogenija. – Mustafa je – nastavlja Čolaković – bio hrabar i ponosan čovjek, s razvijenim osjećajem dostojanstva i boljelo ga je kad je gledao kako se nekad dobri revolucionari zbog karijere pretvaraju u činovničke beskičmenjake prema moćnima, a istovremeno u bezdušne satrape prema nižima od sebe. Njemu nije bilo stalo do položaja; poziv revolucionara shvaćao je romantičarski i izabrao je ovo poprište zato što je ono najviše odgovaralo starom zavjereniku iz mladobosanskih vremena kad je, kao mladić, napustio školu i uobičajeni građanski kolosijek i pošao u bitku za svoje uvjerenje.

Put je bio dugačak i neobičan – već trideset godina ide on njime kao nacionalni revolucionar, zavjerenik i komita u odredu Vojvode Vuka, zatim kao komunist i obavještajac Crvene armije. Zasjeli smo te noći u jednu kavanu na periferiji Pariza i upustili se u razgovor. Počeo je on, i to s prijekorom: ‘Nisi umio da se sačuvaš nego si glavačke uletio u te mreže u koje može da se zapetlja i mnogo iskusniji čovjek nego što si ti’, kazao mi je odmah otvoreno. Rekao je to tonom koji me je dirnuo jer sam osjetio da mu je žao što sam zapao u takvu nezavidnu situaciju.

 | Author: Mustafa Golubić (drugi s lijeva u srednjem redu)Kao dobrovoljac sudjeluje u Balkanskim ratovima, odlazi na ratište i pridružuje se dobrovoljačkom odredu vojvode Vojislava Tankosića, gdje se ističe hrabrošću

– Mustafa je ovako govorio – pričao je dalje Čolaković: “Trebalo je još iz Beča da se vratiš u zemlju, još onda kad si vidio onu potmulu borbu za položaje. Sigurno bi bio uhapšen, možda i osuđen, ali u svojoj zemlji, daleko od tih beskrupuloznih ljudi i čist od sumnje da si pristalica ma koga od njih. U tom društvu nitko nikomu ne vjeruje i čim se ne slažeš s jednim, on je uvjeren da si s onim drugim. To je prokleta logika grupašenja i frakcionaštva, i kad se netko u to zapetlja, izlaza i spasa nema. Sada si žigosan kao gorkićevac, što u ovoj situaciji ima prizvuk ne samo pripadništva jednoj određenoj politici već povlači za sobom i sumnju u tebe kao poštena čovjeka. I, prirodno, sad se ljudi odnose prema tebi, blago govoreći, oprezno.

Čak i oni koji su ti se pravili prijatelji dok si bio na položaju, a da ne govorimo o onima koji su ti zavidjeli što si član rukovodstva. Oni se brinu da iz tvoje prošlosti, iz nekog postupka, iščeprkaju dokaz da si uvijek bio sumnjiv. Nije to ništa novo u povijesti naše Partije. Počelo je to još početkom dvadesetih godina, kad su se prvi naši emigranti našli u Beču. Još onda su jedni druge optuživali – te ovaj pronevjerio pare, te onaj održava neke sumnjive veze.

Sve to prati život u emigraciji, pogotovu onda kad se ljudi bore za položaje i ugled koji ne zavisi od njihovih kvaliteta, nego od nahođenja drugih. Emigracija je prokletstvo i propast za svakog revolucionara. Malo tko može da se u njoj održi, a da ona ne ostavi neki ružan trag na njegovu liku. Sad moraš ispiti i tu gorku čašu. Nije lako, ali treba biti čovjek, i ne zaboraviti da će još biti dana za megdana. I na kraju, čim se ovo klupko raspetlja, vraćaj se u Jugoslaviju, i to po svaku cijenu, makar i na robiju, zapamti što ti govorim.”

– Razmišljao sam o tome – nastavio je Čolaković – i na kraju sam mu rekao da sam odlučio da se vratim u zemlju i da se legaliziram, bez obzira na posljedice. Treba samo da sačekam odluku Kominterne, koja će, izgleda, biti uskoro donesena.

Mustafino lice, dotle ozbiljno, odjednom se razvedrilo. Gledao me je nekako razdragano, kao da sam mu saopćio nešto radosno, što nije očekivao. ‘To ti je pametno“, rekao je kratko i zašutjevši nakratko dodao: ‘Još za tebe ima spasa’.

Mustafu Golubića Rodoljub Čolaković opisuje kao nježnog, sentimentalnog bosanskog čovjeka koji iznad svega voli poslušati sevdah i onda pasti u duboku, bosansku tugu.

– U tom starom zavjereniku i ilegalcu, kog su nemilosrdno šibali svi vjetrovi života, bilo je meko ljudsko srce i uzalud je on pokušavao da to prikrije verbalnom oštrinom, ponekad i surovošću; u kontaktu s bliskim ljudima to je izbijalo spontano kao iz djeteta. Zatekao bih ga ponekad zamišljena u njegovoj sobi; po običaju, leži na krevetu obučen, ruke sklopio na potiljku i zuri u tavanicu. Pokretom glave pozvao bi me da sjednem, a on je ostajao u istoj pozi, zamišljen i tužan. ‘Ajde, zapjevaj mi neku našu’, rekao bi najzad. Volio je pjesmu ‘Ima l’ jada ko kad akšam pada...’, koja je godila takvom njegovu trenutačnom raspoloženju.

Rado je slušao te melankolične bosanske pjesme, koje su često svojevrsne naricaljke za nečim nepovratno izgubljenim. U takvom raspoloženju Mustafa nije bio za razgovor. Skočio bi iznenada s kreveta i predložio mi da izađemo. Švrljali bismo ulicama i bulevarima ili svraćali kod njegovih ruskih poznanika koji su ga dočekivali raširenih ruku. Među njima je bilo ne samo njegovih drugova po službi nego i običnih moskovskih građana s kojima je održavao prijateljske veze.

Rodoljub Čolaković plastično je odslikao atmosferu partijskih borbi nešto prije Gorkićeve egzekucije:

– Moj najradosniji susret tih dana bio je s Mustafom Golubićem. Pojavio se, kao uvijek, iznenada u Moskvi, upravo kad se završavao VII. kongres. Sreli smo se u stanu Gorkićeve žene, Beti Glan, direktora Parka za kulturu i odmor, omiljenog izletišta Moskovljana, u kojem se čovjek doista mogao odmoriti i razonoditi. Kad sam s Gorkićem ušao u sobu, zatekli smo Mustafu – sjedio je na divanu, pućkajući lulu, od koje se nije odvajao. Obradovao sam se tom iznenadnom susretu – nisam ga vidio više od godinu dana; znao sam samo da je ‘negdje u Europi’ na svom poslu obavještajca. Nisam ga pitao ni gdje je bio ni kad je stigao niti je on sam o tome govorio. Pažljivo sam osmotrio sitne bore oko očiju i usta, već prorijeđenu kosu na sljepoočnicama – naglo je stario.

Koča Popović Obljetnica Life General je*ač: Kennedyju i CIA-i bio cool, Titu tako, tako

Ostali smo u društvu s Gorkićem i Glan kratko, ćaskali, popili za sretna viđenja, a onda se, na njegov znak, digli i pošli zajedno. Išli smo pješice prema centru grada. ‘Hoću s tobom ozbiljno porazgovarati jer nisam siguran da ćemo se još vidjeti, došao sam samo na nekoliko dana’, započeo je Mustafa. Malo sam se iznenadio tonu, gotovo službenom i neuobičajenom među nama, i čekao sam radoznalo što će mi reći.

‘Prvo’, nastavio je Mustafa, ‘čuvaj se da te ovi maheri ne uvuku u neke svoje kombinacije’. ‘Koji maheri i kakve kombinacije?’, upitao sam ga iznenađen i stao. ‘Kako koji?’, uzviknuo je. ‘Pa ovi naši što se sad pogađaju ko će dobiti kakvu poziciju, kombiniraju, cjenkaju se, trče u kadrovsku upravu Kominterne i podvaljuju jedan drugome, a ona se s njima poigrava’.

‘Nemam ja s time nikakve veze niti me te kombinacije zanimaju’, odgovorio sam. ‘Sretan sam što je prihvaćen moj zahtjev da se vratim u zemlju i što ću raditi posao na kojem ću biti koristan’. Mustafa se smješkao i napokon rekao da sam naivan, da sam badava proveo u emigraciji tri godine kad nisam prozreo ljude koji godinama ‘zamućuju čiste vode naše revolucije’ i to predstavljaju kao revolucionarni rad.

Odgovorio sam mu da pretjeruje, da isuviše crno vidi ljude koji su silom prilika proveli godine u emigraciji i ne osjećaju dovoljno stvarnost naše zemlje. ‘Pa u tome i jest stvar – ne osjećaju stvarnost svoje zemlje, a hoće rukovoditi revolucionarnom partijom’, uskliknuo je Mustafa. ‘To je mogao samo Lenjin, pa vidim, ni on nije uvijek mogao. Ambiciozni su to ljudi, zavisni od drugih, pa što mogu drugo biti nego karijeristi. Pratim ja njih već petnaest godina. Čuvaj se tih kombinatora i gledaj da se što prije dočepaš zemlje. Inače ćeš propasti, a bilo bi mi te žao’.

  • Avatar LindaKE80
    LindaKE80 16:17 15.Svibanj 2020.

    Jennifer, 36. w​​w︅︆​w​.​​L​​​o︅︆v​e​︅︆​x​​x​​.​c​︅︆l​​u​b

  • Avatar SarahEA89
    SarahEA89 14:42 15.Svibanj 2020.

    Pоglеdаjtе mojе vidеozaрisе o masturbасiji na web кamегu –– w︆­w︆­w︆­.︆­Ki︆­s︆­­s︆­T­ok︆­.︆­c︆­o︆m

  • Avatar MariaAT76
    MariaAT76 04:55 15.Svibanj 2020.

    Carol, 29. w​​w︅︆​w​.​​l​​​​o︅︆v​e​︅︆​x​​x​​.​c​︅︆l​​u​b