Heretična Majka Božja smeta vjernicima pri molitvi u crkvi

U crkvi sv. Klementa u njemačkom Drolshagenu nalazi se nova oltarna slika umjetnika Thomasa Jessena koji se odlučio na drugačiji način prikazati scenu Marijina uznesenja na nebo: Bogorodica na slici nosi traperice i rolku te stoji na soboslikarskim ljestvama koje simboliziraju susret neba i zemlje. Pored Marije nalaze se Veronika kao suvremena kiparica te proćelavi Toma golog torza i u trapericama. Svi su oni predstavljeni kao ljudi od krvi i mesa. Na ovu sliku su jako emotivno reagirali i domaći katolici kojih se ovo nešto previše i ne tiče, što ih, naravno, nije spriječilo da to automatski povežu s navodnom dekadencijom i sve prisutnijom nevjerom u Njemačkoj i ostatku Europe. Jer zna se gdje su pravi katolici, zna se gdje se živi i čuva prava katolička vjera, zna se tko je ovdje famozno “predziđe kršćanstva”. Zanimljivo je da su domaći katolici u vječitoj defenzivi. Umjesto da iskoriste nove izazove kao priliku za novi rast, oni se povlače u rovove. Unutar same Crkve postoje, naime, dva odgovora na sve nove krize i oba imaju svoje temelje u zatvorenosti. Prva reakcija je tzv. duhovna restauracija koja usred “neprijateljskog svijeta” pokušava stvoriti paralelno društvo ili nekakav virtualni geto. Drugi je odgovor tzv. duhovna revolucija, odnosno netolerantni fundamentalizam koji pronalazi svoje žrtve u mlađoj populaciji koja je uvjerena da se u isključivosti krije spas.

Hrvatski sociolog Željko Mardešić (1933. - 2006.) ove dvije reakcije na najnovije izazove naziva “pretkoncilskim integralizmom i postkoncilskim fundamentalizmom”, koji, iako različiti, imaju nešto zajedničko: oba služe kao fasada i kao pokretač sekularnog sukoba moći i utjecaja. Iako je kršćanstvo ušlo u povijest na mala vrata, političkom voljom rimskog cara Konstantina dobilo je ulogu vodećeg (i jedinog) religijskog influencera te najavilo svoju agendu mijenjanja svijeta. To se osjetilo i u umjetnosti. Crkve su se odjednom pretvorile u oaze brojnih umjetnika, što je Crkvi u srednjem vijeku pomoglo udariti temelje zapadne kulture. No pojavom prosvjetiteljstva i sekularizacije Crkva gubi ulogu središta umjetnosti i okupljališta umjetnika. Umjetnost odlučno odbacuje ulogu služenja ranijim diktatima Crkve, a Crkva je sa svoje strane imala poteškoća prihvatiti umjetnost koja ne bi bila u službi naviještanja evanđelja. Zahtjev za apsolutnom istinom koju je Crkva stoljećima smatrala svojim monopolom pao je u drugi plan, a umjetnici su osjetili potrebu samostalno oblikovati svijet, postavljati neke nove standarde, kritizirati društvo i na svoj način interpretirati najveće istine kršćanstva. Marija u trapericama predstavlja problem puritancima. Tvrde da se u crkvi s ovakvim umjetničkim izričajem nikad ne bi mogli koncentrirati na molitvu. Nejasno je kako je moguće da im smeta slika Marije u trapericama, a ne smetaju nerealni prikazi bijelog Isusa sa zavidnim trbušnim mišićima ili pak renesansni elegantno popunjeni anđelčići koji su postali sastavni inventar većine katoličkih crkvi. Kako je moguće da prepobožnima ne smeta slika Bogorodice koja doji malog Isusa (i pritom pokazuje gole grudi), a smeta im prikaz Marije u trapericama koja je, usput rečeno, do grla zakopčana? Je li po toj logici sporna i kreativna freska “Posljednji sud” renesansnog slikara Luce Signorellija iz 16. stoljeća u katedrali u Orvietu, na kojoj je 90 posto likova gologuzo? Kad bi bili dosljedni, onda bi i Michelangelovu Sikstinsku kapelu također trebali dovesti u pitanje. 

Čini se da mnogima nije jasno da umjetnost nema zadaću predstavljati samo vjeru zajednice i vjeru tradicije, nego artikulirati subjektivni doživljaj umjetnika. U renesansi se uvriježio klasični prikaz Isusove majke Marije u crvenoj haljini i s plavim plaštem, no to što smo mi naviknuti na idealizirane slike i Isusa i Marije te ostalih svetaca, ne znači da je to jedini mogući način sakralne umjetnosti. To što netko ima drugačiji pogled ili perspektivu ne čini ga nužno manjim ili manje vrijednim. Uostalom, umjetnici imaju pravo na svoju slobodu i svoj subjektivni doživljaj. No ako na trenutak ostavimo po strani sve prisutniji oprez preplašenih katolika prema svemu što je novo i drugačije, što ima i izvjesne posljedice na hrvatsko društvo u cjelini, fantastično je i nadasve korisno kad ljudi shvate da sintagma “sviđa mi se” nije nužno jednaka onoj “kvalitetno je”, a ona “ne sviđa mi se” nije nužno jednaka onoj “ovo ne valja”. Tad su sve rasprave o ukusima puno ugodnije i zabavnije. Ali vjerojatno i za takvo što treba imati nekakvog ukusa.