Sukladno tome Kaczyński je u proteklih 16 godina otkada stranka postoji, skupa sa pokojnim bratom Lechom, kreirao i osobine stranke i "pokreta" s kojima se ti birači mogu identificirati i povezati. Prvi je, i to mnogo prije Trumpa, obračun s elitama koje su bogate, korumpirane i dekadentne. Drugi postulat je identifikacija s nacionalnim bićem čiji uzori više nisu oni koje diktira srednja/viša klasa, i treće je nešto što Gdula naziva "moralnom dominacijom nad najranjivijima".
Post-tranzicijske zemlje, zemlje koje se nisu mahnito obogatile ulaskom u EU, zemlje koje je jako (i još uvijek) potresla kriza često imaju stanovnike koji pate od frustracija radi (stvarnih ili umišljenih) gubitaka prilika, zarade, mogućnosti i načina života koji im je, od strane nekog, "oduzet". PiS vide kao platformu koja će "poravnati račune" i "ispraviti povijesne nepravde", pa se tako nisu previše bunili kada je PiS odlučio sudove više i jače povezati uz politiku jer su oni, u očima mnogih građana, ionako potpuno beskorisni, pa čak i korumpirani.
Trećoj poljskoj republici ili "elitama" ne zamjeraju svi slojevi društva (i PiS-ovih glasača iste stvari). Radnička klasa im zamjera što se oni (a pod "oni" misli se na sve političke prethodnike PiS-a) nikada nisu uspjeli poistovjetiti s radničkom klasom, dok im srednja klasa zamjera korupciju i nedostatak "morala".
PiS je, čini se vrlo uspješno, stvorio "osjećaj" kako je glasati za njih ekvivalent pripadanja "normalnoj većini poljskog naroda". Oni su zajednički kišobran pod koji se mogu stati različiti ljudi koji su, najvažnije je na kraju, Poljaci. Više nije, piše Political Critique, cilj završiti fakultet, putovati, dignuti kredit i imati vlastiti stan, a ponajmanje dijeliti neke teško opipljive "europske vrijednosti" koje im ionako, smatraju mnogi, nisu mnogo donijele, a koje su zagovarale prošle političke elite.
Sada, kaže Gdula, imaju nacionalne simbole, ponos i vjeru u slavnu i svijetlu (kako pokazuje novi zakon o nacističkim zločinima i spominjanju istih u kontekstu poljske odgovornosti) povijest koja ih sve veže. Dobar primjer toga je i uspon te pad Lecha Wałęse.
Prije dvije godine The Atlantic je napisao kako se 'kroz seriju političkih skandala ova herojska nacija koja je skršila komunizam pokazala, ipak, kao običan narod sa svojim manama'. Kroz uspon, a sada i pad, radničkog heroja Wałęse iščitava se i pad jedne nacije, nacije koja je dugo smatrana jednom od onih zemalja, uz Francusku i Njemačku, koja predstavlja sve najbolje što 'ideja' Europe, i svi njezini krajevi, mogu ponuditi, pisao je nedavno Express.
Wałęsino predsjedništvo nije bilo bajno, okružio se nesposobnim i podobnim savjetnicima, teško se nosio s tranzicijom iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo i gubitkom povjerenja, a 1993. je dopustio i da pojedinci iz starog komunističkog režima dođu na vlast.
Novi premijer Mateusz Morawiecki iz stranke desne stranke "Pravo i Pravda" u Parlamentu je početkom godine čitao imena velikana koji su se borili za slobodu Poljske, što od nacizma, što od komunizma. Popis je bio sačinjen od 'običnih' građana također, pa je premijer pročitao i ime svoje tete, no ono što je privuklo pažnju jest ime koje nije bilo spomenuto, ono Lecha Wałęse.
"A gdje je Wałęsa", vikali su zastupnici, ali uzalud. Povijesna je nepravda i opasna manipulacija na taj način izbrisati rad i uspjeh čovjeka koji je, usprkos mnogim svojim manama, Poljsku unaprijedio, a neki bi rekli i - oslobodio.
Nastavak na sljedećoj stranici...
