Mala, nosi ovaj kruh, toliko žena i ja pojedemo u dva tjedna”, dovikuje sredovječni muškarac bez majice s jakim hercegovačkim naglaskom. Sjedi udobno zavaljen u hladu restorana u Komarni, malenome mjestu preko puta Pelješca koje je praktički preko noći postalo multikulturalni resort.
U pozadini, iza golog torza Hercegovca s averzijom prema ugljikohidratima, na moru se naziru obrisi kineskih dizalica. Strašno je vruće, meteorolozi na radiju govore nešto o upaljenom alarmu i toplinskom valu. Kroz treperavi zrak, kao fatamorgana, kranovi radnika s Dalekog istoka monotono se spuštaju, ne vodeći računa o Vakulinim upozorenjima.
Iz plavetnila polako ali sigurno podižu Pelješki most, građevinu koja je svojim konfuznim planiranjem, odgađanjem i izvođenjem poprimila gotovo mitske razmjere.
"Evo, posljednje vijesti kažu kako su Austrijanci uložili žalbu zbog izbora Grka za gradnju pristupnih cesta, pa je sve izglednije kako će se most napraviti, i to možda i prije roka, a neće biti puta do njega. Za razliku od uzdizanja stotina tona čelika i betona iz mora, mi smo morali samo srediti asfaltiranje nekoliko kilometara ceste. Kinezi će obaviti svoj posao, naplatiti ga, spakirati stvari i nazad doma. A mi? Mi ćemo na kraju vjerojatno imati krasan kineski most i uz njega krasan hrvatski makadam. Ma muči, budale su trebale jednostavno sve dati Kinezima da naprave i mirna Bosna", kazuje nam jedan mještanin, uspješno u jednoj rečenici pomirivši Kinu, Bosnu i hrvatsku politiku.
I nije jedini uvjeren u istočnjačku efikasnost. Udomaćili su se Kinezi ovdje u Komarni, u mjestašcu koje je imalo geografsku sreću da ga pogodi lutrija od strateškog državnog značenja. Mjesto samo po sebi izgleda kao svaka primorska minijaturna varoš, kakvih ima na desetke na cijelom potezu od Makarske do Dubrovnika.
Kafići, restorančići, poneki mural sa simbolima Torcide ili likom Slobodana Praljka te hrpa poljskih i njemačkih turista koji ovamo dolaze valjda zadnjih 50 godina. Samo što Komarna već više od godinu dana nije ista, zahvaljujući svojim neobičnim gastarbajterima.
"Znaš kako smo se upoznali? Svi, kad čuju da su tu došli kod mene, misle da mi je to neki rođak ili političar sredio. Ma kakvi. Pazi sad, to ti je bilo ovako. Sezona, sedmi mjesec. Ne, čekaj, kraj šestog, početak sedmog je bio. Meni žena govori, potpuno neekskluzivno, lagano: ‘Eno prošli su ti neki Kinezi gore. Njih sedam-osam. Mislim da su to oni što grade most’.
I govori mi to smireno onako. Ja je gledam je l’ me zajebava. ‘Pa nisi mi ništa rekla’, govorim joj. A ona kaže da su tražili smještaj, ali im nije htjela ništa govoriti jer smo puni. A bili smo tad stvarno puni kao šipak. Nema nijedne sobe. Ali ja odmah izlazim gore pred njih i počinjem priču. Treba im odmah za 15 ljudi smještaj. Ja nemam za šibicu staviti. Ja odmah krenuo prebacivati ove druge ljude, dajem im u pola cijene, ako je za tjedan dana bilo 1000 eura, dajem im za 500, selim ih u okolna mjesta i častim ih svime, samo da mi oslobode pet ili šest apartmana da mogu smjestiti Kineze. I uspio sam. Od tada, što im je god trebalo, ja sam im na raspolaganju" - zadovoljno nam prepričava Ivo dok sjedimo u restoranu u sklopu vile Bili.
"Htjeli smo im ubaciti malo njihove hrane, ubacili smo im tri-četiri kineska jela, ali oni ti pretežno jedu ribu i morske plodove. Čini mi se kao da im više pašu naša jela. I pizzu vole, iako im je malo slanija od onoga na što su navikli", priča nam mladi poduzetnik. Dragi su mu gosti, ne samo kao stalan izvor prihoda nego i kao sjajna prilika za učenje.
"Ne mogu reći da su bolji od nas, ali po nekim stvarima su iznad nas, sigurno. Strašno su ljubazni, nema šanse da sretneš nekoga, a da ti se neće javiti. Jako cijene kad im pomogneš, fenomenalni ljudi. Ako se radi, radi se. Ako se uživa, uživa se. Nećeš nikad nikoga vidjeti prije šest sati. Nema ti onoga da će otići prije vremena s posla, ma kakvi", kaže nam Ivo.
"Kod njih ti nema sakrivanja PDV-a, nema varanja, ne dolaze takve stvari u obzir. Njima je to sve nelogično, ne dolaze im takve stvari u obzir. Oni su tri mjeseca listali naše zakone kako ne bi bilo nikakve greške. Rekli su mi da sve rade tako striktno jer im je cilj ostati na europskom tržištu. Ne žele se igrati s glupostima, žele raditi", dodaje.
Pa čekaj, kako se ti ljudi odmaraju? Kako se rješavaju stresa?
Zanima nas kako se slažu tvrda kineska radna etika i nesretna balkanska navika za neprincipijelnim poslovanjem.
"Ma bilo je svega, bilo je čak nekih ružnih pokušaja potkupljivanja. Bio je jedan, stiskao je preko veza, preko političara. Trebali su doći na bauštelu u deset sati, a došli su u podne. Šef ih je odmah otpustio. Rok je svet, nema zajebancije. A tim ljudima je korupcija stran pojam. Da im dajete deset milijuna eura u kešu, ne interesira ih to uopće. Direktori su im samo rekli da ih takve stvari ne zanimaju i da je njihov jedini cilj rad za interes kompanije. I to ti je to. Ja kao mlada osoba sam fasciniran njima jer tek sad vidim koliko toga imam za naučiti", iskren je Ivo. Ilustrirao nam je primjerom na što misli.
"Ma evo, kad je bio premijer tu. Ja imam profesionalni fotoaparat i oni, Kinezi, su me tad pitali mogu li fotografirati za njih. A pljušti kiša. Bio sam u odijelu, nisam ponio ni kabanicu ni kišobran, nisam znao da će padati. I sad, silazimo mi s broda, a šef Kinez mi govori da pada kiša i pruža mi kabanicu. Čovjek od pedeset godina skida svoju kabanicu i stavlja je meni na glavu", kazuje nam Jerković.
"Alo, ej, daj mi pivu, al da bude ledena", čuje se opet onaj simpatični hercegovački naglasak. Neobično je teško povezati ova dva svijeta. Ovaj o kojemu govori Ivo i ovaj koji vidimo i čujemo pred sobom, i na koji smo navikli u svim gradićima uz more, od Istre do Dubrovnika. Primjerice, prije nekoliko dana u Komarni je bila osebujna alka, koja funkcionira na sljedeći način: U karioli sjedi osoba koja mora imati više od 90 kilograma. Gura je druga osoba, koja mora imati manje od 90 kilograma. I onda se oboje kopljem zalijeću u alku. Došli su Kinezi, priča nam Ivo, i zablenuli se. Začuđeno su gledali što se to zbiva.
Eto, to nas je najviše zanimalo. Kako su se u jednoj Komarni uspjeli pomiriti megagrađevinari i malomišćani? Kako surađuju kineska disciplina i južnjački temperament? Kako ti ljudi gledaju na nas?
Ugovor ih obvezuje da šute, a ako smo išta dosad naučili od Kineza, to je da se drže ugovora. Nakon detaljne sigurnosne provjere, propustili su nas unutra. Jednostavno sjedište ogromne tvrtke nalazi se na punti iznad Komarne. Naslagani kontejneri koji im predstavljaju urede orijentirani su prema moru, točno u smjeru onih pilota koji sačinjavaju kostur budućeg Pelješkog mosta. Tu je i ograđeno košarkaško igralište, odmah uz mnoge oznake zabrane prilaska.
Na raspolaganje nam se stavio Zhang Fei, predstavivši se kao “quality manager”. Kineskinja koja vodi administraciju tvrtke kratko nam je pojasnila da je skromni Zhang “leader of quality control”, što hoće reći da Fei kontrolira razinu kvalitete kojom se posao na mostu obavlja.
"Ovdje sam više od godinu dana. Stigao sam u srpnju prošle godine, a na projektu ostajem neodređeno, bar još sljedeće dvije godine", kazuje nam na engleskom Fei. Zanima nas je li se naviknuo na novi život na drugom kraju svijeta.
"Komarna, ova zemlja, ovo je prekrasno. Klima i vrijeme ovdje su nevjerojatni, posebno ljeti. Imate toliko puno sunčanih dana, uživamo u njima. Najteže nam je bilo naviknuti se na kulturu. Te kulturalne razlike. Potpuno je drukčije nego u Kini. Morali smo se prilagoditi svemu. I onda se još i upoznavati sa svim sitnicama, posebno s hrvatskim navikama i običajima", kaže nam mostograditelj.
Pitamo ga kako funkcionira komunikacija s Hrvatima. Kako se, uz tolike razlike, uspije obaviti posao?
"Znate, ovdje imamo i mnogo hrvatskog osoblja. Tijekom rada imamo drukčija mišljenja o načinu na koji se neki posao treba obaviti. To je normalno, takve stvari se događaju i među nama. Znamo što želimo postići, ali morali smo naučiti i otkriti način na koji to ostvariti. Morali smo pronaći i postaviti konačni cilj kojemu želimo stremiti, bez obzira na razlike. I dalje postoje različita mišljenja, ali težimo zajedničkom cilju pa nema problema", kaže nam Zhang.
Je li teško komunicirati s Hrvatima?
"Hrvati koji s nama rade su marljivi radnici. U nekim stvarima su i bolji od nas. Imaju jako dobar stav prema poslu. A što se tiče učinkovitosti, mislim da je to stvar kulture. Kad nas ima više iz različitih zemalja, onda učimo jedni od drugih", pojašnjava nam ovaj jednostavni čovjek.
Zanima nas kako to da je Kina tako uspješna? Koji je recept?
"Imamo puno ljudi. Ali stvarno puno", smije se Zhang.
"U posljednjih desetak godina Kina je enormno razvila ekonomiju i sad se naš život stalno poboljšava. Marljivi smo, puno radimo. Stalno se razvijamo. Od cesta i željezničkih pruga do tehnologije. Nastojimo puno ulagati u tehnologiju. Evo, Huawei, recimo", kazuje nam i pokazuje svoj mobitel.
"Ali, bez šale, naša najveća prednost su naši ljudi. Stalno radimo, i tijekom odmora i tijekom praznika", dodaje i osvrće se na gorući problem Hrvata koji ne mogu pronaći posao u matičnoj zemlji.
"Slušam o toliko puno Hrvata koji su napustili zemlju i otišli u Njemačku, Irsku, Švicarsku... I u Kini je bila slična situacija. Izvrsni ljudi su godinama napuštali zemlju, a sad se vraćaju. Moj savjet je ulaganje u ljude. I to u ljude koji će graditi zemlju, kao što smo je mi gradili", ozbiljan je Fei.
"Ovdje sam već više od godinu dana i većinu vremena sam koncentriran na gradilište te komuniciram najviše s ljudima na gradilištu. Ali zaista, od Hrvata smo dobili više od onoga što smo očekivali. Uistinu nemam prigovora. A gdje su onda još i košarkaši, tenisači, rukometaši... Toliko uspješnih ljudi iz tako malene zemlje", priča nam Fei. Teško je procijeniti radi li se o kurtoaziji ili o iskrenim riječima.
Prelazimo na opušteniju temu. Kako se radišni Kinezi opuštaju? Što rade kad ništa ne rade?
"Igramo košarku i nogomet svaki tjedan. Stalno igramo. Imamo i teretanu ovdje, dižemo utege, treniramo veslanje. A tu je i stolni tenis", kaže nasmijani Zhang. A što rade kad se moraju ispucati, kad im dođe da sve pošalju u tri krasne, pitamo očekujući nekakav spektakularni scenarij kontrole bijesa.
"Odemo na plažu, naručimo čašu piva i uživamo u suncu", sliježe ramenima ovaj jednostavni čovjek. Mobitel mu stalno zvoni, a on ga stalno stišava.
"Mi, Kinezi i Hrvati, mi smo geografski jako udaljen narod. Ali ovaj most će nas barem malo približiti. Želim pozvati Hrvate da dođu i da nas posjete u našoj zemlji. Nadam se da će i više Kineza doći u Hrvatsku. Želim da više komuniciramo, da više naučimo jedni od drugih", poručuje Zhang Fei i čini se kao da stvarno tako misli.
Dao nam je odgovore o receptu dobre suradnje Komarne i Kine. Komunikacija, strpljivost i otvorenost prema učenju o drugoj, novoj kulturi. S jedne i druge strane. I cilj, svi uvijek imaju oči uperene prema cilju. Zbog toga se i naš svijet uklopio na njihovu bauštelu. A znate kako pouzdano znamo da se Zhang uklopio? Najdraža domaća hrana su mu ćevapi.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Živio voljeni vođa Mao Ce Tung!