Jimmy Carter rođen je u gradu Plains u Georgiji kao najstariji od četvero djece. Otac mu se bavio uzgojem kikirikija, dok mu je majka, od koje je naslijedio liberalne stavove, radila kao bolničarka.
Rođen je u baptističkoj obitelji, a to je snažno utjecalo na njegove političke stavove. Nakon završene srednje škole upisao se u Georgia Southwestern College i Georgia Institute of Technology. Školovanje je nastavio u američkoj ratnoj mornarici, gdje je specijalizirao podmorničku službu. Nakon što je diplomirao, služio je na podmornicama u Atlantiku i Pacifiku, gdje se počeo zanimati za tehnologiju nuklearnih reaktora, zbog čega je, kao jedan od najperspektivnijih mladih časnika, odabran u elitnu skupinu američke vojske koja se obučavala za službu na prvim američkim nuklearnim podmornicama.
Nakon smrti oca napustio je mornaricu
Iako je imao namjeru nastaviti karijeru u mornarici, napustio je mornaricu nakon smrti oca, 1953. godine, i posvetio se obiteljskoj farmi, bez obzira na to što mu je admiral Hyman G. Rickover predviđao veliku karijeru. Ankete povjesničara i politologa ocijenile su Carterovo predsjedništvo ispodprosječnim. Međutim, na njegov postpredsjednički mandat, najdulji u povijesti SAD-a, gleda se mnogo povoljnije. Nakon završetka predsjedničkog mandata Carter je osnovao centar za promicanje i širenje ljudskih prava, zbog čega je 2002. godine dobio Nobelovu nagradu za mir. U tom periodu puno je putovao te dao značajan doprinos u suzbijanju nekih rijetkih i zanemarenih tropskih bolesti. Objavio je brojne knjige, uključujući i političke memoare, a pisao je i komentare o izraelsko-palestinskom sukobu i poeziju.
Da bi se stekao pravi uvid u Carterov značaj, treba se vratiti na početak sedamdesetih, u vrijeme Nixonove administracije koju je obilježila takozvana “real politika” čiji je tvorac bio Henry Kissinger, rođen 1923. godine u Weimarskoj Njemačkoj. Kissinger je bio državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i savjetnik za nacionalnu sigurnost u predsjedničkim administracijama Richarda Nixona i Geralda Forda, između 1969. i 1977. godine. Iza svake operacije mora postojati jasno zacrtan cilj, prvo je pravilo Kissingerove “real politike”.
Kissingerova izlazna strategija
Ta politika na najbolji se način može opisati jednim od najkontroverznijih detalja iz Kissingerove biografije, a riječ je o bombardiranju Kambodže koje je uslijedilo u ožujku 1969. godine, kojim su Sjedinjene Američke Države nastojale okončati Vijetnamski rat. Kissingerova izlazna strategija sastojala se u tome da Sjedinjene Američke Države i Sjeverni Vijetnam potpišu primirje, da SAD povuče svoje snage iz Južnog Vijetnama, i to pod uvjetom da Sjeverni i Južni Vijetnam formiraju koalicijsku vladu. Odluku o bombardiranju donio je predsjednik Nixon, s ciljem da se suzbiju prekogranični napadi na Južni Vijetnam.
Ugledni američki ekonomist Jeffrey Sachs nedavno je, prilikom posjeta Europskom parlamentu u Bruxellesu, u svjetlu posljednje sigurnosne konferencije u Münchenu na kojoj je aktualni američki potpredsjednik J. D. Vance europskim čelnicima jasno dao do znanja da Sjedinjene Američke Države ne računaju na Europu kao na ozbiljan geopolitički faktor, podsjetio na jednu od najpoznatijih izjava Henryja Kissingera: “Biti neprijatelj Sjedinjenim Američkim Državama je opasno, a biti prijatelj pogubno”.
"Biti neprijatelj SAD.a je opasno, a biti prijatelj pogubno”
Sachs smatra da svaka država, ako misli na vlastitu budućnost, mora zadržati određenu distancu prema SAD-u. Ova Kissingerova izjava dosad je više puta otjelotvorena u praksi, gdje se američko “prijateljstvo” pokazalo pogubnim za partnersku stranu. Prvi put se to dogodilo 1973. godine, tijekom mirovnih pregovora o okončanju rata u Vijetnamu, koji su održani u Parizu, zbog čega je Kissinger nagrađen Nobelovom nagradom za mir 1973. godine. Nakon što južnovijetnamski predsjednik Nguyen Van Thieu nije htio pristati na pariški mirovni sporazum sa Sjevernim Vijetnamom, koji je uključivao i povlačenje američkih vojnih snaga iz zemlje, Kissinger je, bijesan, nakon je Thieu napustio Pariz, navodno rekao zaprepaštenom Nixonu, misleći na Vijetnamce, dojučerašnje američke saveznike: “Oni su samo hrpa govana. Bezobrazna, prljava govna”.
Nešto slično se događa danas s Ukrajinom, američkim “prijateljem” iz vremena administracije Joea Bidena, od koje Trumpov SAD pilatovski pere ruke. Kissinger je, navodno, devedesetih zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine u kojoj je je na većem djelu teritorija živjelo izmiješano stanovništvo. Takvo rješenje, što se i dogodilo, uključivalo je i etničko čišćenje, čega je Kissinger bio duboko svjestan. Stanje u ratnoj Bosni i Hercegovini, čiji je multietnički karakter u potpunosti prebrisan na terenu, i to serijom etničkih čišćenja koja su provodile sve tri strane, na najbolji način je pokazao što u praksi predstavlja Kissingerova politička doktrina. Kissingerovo naslijeđe, koje je nakratko dokinuo Jimmy Carter, duboko je podijelilo američku javnost. Dok su ga jedni vidjeli kao “ultrarealista” koji je preoblikovao američku vanjsku politiku, za druge je bio čovjek koji je “napustio američke vrijednosti” i koji je svojom “real politikom” na neki način “ozakonio” kršenje ljudskih prava i masovne zločine pod uvjetom da su u interesu američke vanjske politike.
Altruizam je “neprijatelj slobode”
Howard Roark je neka vrsta “nadčovjeka” i utjelovljenje “etičkog egoizma”, što je pojam koji je duboko ukorijenjen u filozofiju Ayn Rand. Roarkov stav prema životu ponajviše određuju dvije stvari: vlastita nadmoć i uvid da je svijet potpuno bezvrijedan. Po njemu, altruizam je “neprijatelj slobode”, “učenje koje traži da živimo za druge i druge postavimo iznad sebe”, jer altruist vidi sebe isključivo kroz prizmu drugoga te tako gubi vlastito “ja”, odnosno neovisnost kao jedino mjerilo ljudske vrijednosti.
Najvažnije djelo Ayn Rand predstavlja roman “Atlas Shrugged”, koji je objavljen 1957. godine, a koji predstavlja demonstraciju nove moralne filozofije u kojoj je etika podređena racionalnim osobnim interesima. Rand je u ovom romanu promovirala slobodno tržište kao najpoželjniji ekonomski model. Radnja se odvija u distopijskim Sjedinjenim Američkim Državama u kojima najkreativniji dio stanovništva, koji se suprotstavlja prevladavajućem kolektivizmu, započinje štrajk i potom odlazi u skrivenu dolinu gdje grade neovisnu i slobodnu ekonomiju.
Glavni junak romana je John Galt, vođa novoga svijeta, koji štrajk opisuje kao zaustavljanje “motora svijeta” pasivizacijom umova pojedinaca koji najviše pridonose nacionalnom bogatstvu i postignućima.
Ayn Rand, sve do šezdesetih, kad je svoju filozofiju počela razrađivati u formi eseja i publicističkih djela, stvarajući cjeloviti filozofski sustav koji je nazivala objektivizmom. Umrla je 1982. godine. Nekoliko godina uoči smrti stekla je kultni status i svojom filozofijom izvršila veliki utjecaj na američko društvo, prije svega na konzervativce koji su zagovarali tržišni model liberalizma te među libertarijancima.
Sporazum iz Camp Davida
Mandat Jimmyja Cartera i danas se smatra zlatnim dobom američke diplomacije. Carter je 1978. godine dobio odobrenje Senata za sporazum kojim je Panamski kanal došao pod ingerenciju Paname, unatoč brojnim kritičarima koji su tvrdili kako je riječ o katastrofalnom potezu i kako je Panamski kanal ključan za američku sigurnost. Iste godine Sjedinjene Američke Države uspostavile su diplomatske odnose s Kinom. Ipak, najvećim postignućem Carterove diplomacije smatra se Sporazum iz Camp Davida koji su u Bijeloj kući, pod pokroviteljstvom Jimmyja Cartera, potpisali egipatski predsjednik Anwar el-Sadat i izraelski premijer Menahem Begin, nakon 12 dana tajnih pregovora u Camp Davidu.
Sporazum se sastojao iz dva osnovna dijela, i to Okvira za mir na Bliskom istoku i Okvira za zaključivanje mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela. Ovim sporazumom, među ostalim, dogovoreno je postupno povlačenja Izraela sa Zapadne obale.
Carter je stvorio nacionalnu energetsku politiku koja je uključivala očuvanje, kontrolu cijena i novu tehnologiju. Osnovao je dva nova ministarstva, energetike i obrazovanja. Posljednje godine njegova predsjedničkog mandata obilježilo je nekoliko vanjskopolitičkih kriza, uključujući sovjetsku invaziju na Afganistan koja je dovela do kraja detanta i bojkota Olimpijskih igara 1980. Ipak, kobna kriza, zbog koje je Carter vjerojatno i izgubio izglede za osvajanje drugog predsjedničkog mandata, bila je iranska talačka kriza.
Iranski revolucionari, koje je predvodio ajatolah Homeini, upali su u američko veleposlanstvo u Teheranu, zatočili prisutne Amerikance i zatražili izručenje šaha Mohammada Reze Pahlavija koji se liječio u američkoj bolnici. Američka javnost najprije je podržala Cartera. No potpora mu je splasnula u travnju 1980., nakon neuspješnog pokušaja oslobađanja talaca. Desetak godina kasnije, u jednom dokumentarnom filmu, Carter je izjavio kako je njegov najveći neuspjeh to što nije u svom predsjedničkome mandatu uspio uvjeriti Amerikance da je “moćan i snažan čelnik”. Unatoč svemu, Carter je do kraja života ostao vjeran svojim visokim etičkim načelima. Godine 2005., nakon što je George W. Bush pokrenuo rat protiv Iraka, izjavio je kako je taj čin “najodvratnija i najštetnija pogreška koju je učinila naša nacija”. Nazvao je administraciju Georgea W. Busha “najgorom u povijesti” i izjavio da je potpredsjednik Dick Chaney “katastrofa za našu zemlju”. A 2019. godine, nakon što je Donald Trump pobijedio na predsjedničkim izborima, izjavio je kako je njegov izbor upitan zbog umiješanosti Rusa u izbore.
Predsjednički mandat Jimmyja Cartera u velikoj je mjeri obilježio Zbigniew Brzezinski, poljsko-američki diplomat i politolog koji je obnašao dužnost savjetnika za nacionalnu sigurnost u administracijama dvojice američkih predsjednika, Lyndona B. Johnsona, od 1966. do 1968., i Jimmyja Cartera, od 1977. do 1981. godine. Brzezinski je pripadao takozvanoj realističkoj školi međunarodnih odnosa koja se naslanjala na geopolitičku tradiciju britanskog prirodoslovca Halforda Mackindera, koji je 1904. godine Kraljevskom geografskom društvu poslao članak “The Geographical Pivot of History”, u kojem je formulirao “teoriju Heartlanda”.
Ovaj događaj je jedan od temeljnih trenutaka geopolitike kao predmeta istraživanja. Iako je u početku “teorija Heartlanda”, po kojoj je područje istočne Europe ključni geopolitički prostor, zadobila malenu pažnju izvan geografije, ona je u kasnijem periodu postala prevladavajući model vanjskih politika obiju strana u vrijeme hladnog rata. Brzezinski je zaslužan što su se Sjedinjene Američke Države čvrsto zalagale za ljudska prava i podržavale disidente u istočnoj Europi, kako bi se potkopao utjecaj Sovjetskog Saveza. Brzezinskijevi osobni stavovi opisivani su kao “progresivni”, politički liberalni i snažno antikomunistički. Kritičari su ga opisali kao jastreba ili “vanjskopolitičkog tvrdolinijaša” po nekim pitanjima, poput odnosa Poljske i Rusije.
Zlatno doba američke diplomacije
Sedamdesete i osamdesete iz današnje perspektive predstavljaju zlatno doba američke diplomacije, bez obzira na to što su se u tom periodu sučeljavala dva potpuno suprotstavljena modela, onaj Kissingerov i onaj Brzezinskijev. Ipak, oba modela su se vodila temeljnim načelom Kissingerove “real politike”, jer su u svojim postavkama imali jasno naznačen dugoročni cilj. Cass Sunstein, američki pravni znanstvenik poznat po svom radu na području ustavnog prava, prava okoliša i bihevioralne ekonomije, koji je bio šef Ureda za informiranje i regulatorna pitanja Bijele kuće u administraciji Baracka Obame, od 2009. do 2012., izjavio je 2021. godine kako se politička filozofija Ayn Rand ogleda u poreznoj i regulatornoj politici Trumpove administracije, što je pripisao “trajnom utjecaju” fikcije Ayn Rand na djelovanje Alana Greenspana, američkog ekonomista, koji je bio 13. predsjednik Federalnih rezervi od 1987. do 2006. godine, a koji je u mladosti održavao bliske veze s Ayn Rand.
Adam Weiner, autor knjige “How Bad Writing Destroyed the World: Ayn Rand and the Literary Origins of the Financial Crisis”, koja je objavljena 2017. godine, izjavio je kako je Ayn Rand preko Greenspana “učinkovito bacila tempiranu bombu u kotlovnicu američke ekonomije”. Gdje je u ovom kontekstu aktualni američki predsjednik Donald Trump?
Dok su iza Nixona i Cartera stajali Henry Kissinger i Zbigniew Brzezinski, dvije intelektualne figure koje su svoje strategije projicirali dugoročno i aktivno utjecali na njih, dotle se Donald Trump oslanja na notornog Elona Muska koji svojim novijim izjavama i javnim performansima neodoljivo podsjeća na karikaturu filmskog Jokera. Imamo, da pojednostavimo do kraja, Trumpa kao korumpiranog političara i Muska kao svemoćnog Jokera koji se ilegalno ubacio u sustav američkih Federalnih rezervi. Čini se kako ova dvojka pretvara svijet u globalni Gotham City, fiktivni megapolis u kojemu caruju kriminal i korupcija, u kojemu, za razliku od onog filmskog, ne postoji nikakav Batman. Zahtjev Donalda Trumpa, po kojemu Ukrajina treba prepustiti Sjedinjenim Američkim Državama strateške sirovine, i njegova najava aneksije Grenlanda toliko su apsurdni da više nitko nije siguran je li riječ o stvarnim namjerama ili je tek riječ o samo još jednoj jokerovskoj gesti Trumpove administracije.
Ideje Putinova ideologa
Posebno je zanimljiv model kvadripolarnosti koji Dugin predlaže kao idealan. Riječ je o svijetu podijeljenom na četiri bloka. Prvi je angloamerička zona, koja obuhvaća Sjevernu i Južnu Ameriku te Australiju i Novi Zeland. Druga, euroafrička zona, obuhvaća Afriku i Zapadnu Europu, uključujući i Veliku Britaniju, Izrael, Jordan i zemlje Arapskog poluotoka, a treća, pacifičko-istočna zona, Kinu, Japan i područje Pacifika. Duginova euroazijska zona, u kojoj se nalazi i Rusija, obuhvaća postsovjetske republike, uključujući i Ukrajinu, Tursku, Siriju, Irak, Iran, Pakistan, Indiju i Kazahstan.
Po tome modelu, o čemu na isti način razmišljaju Aleksandar Dugin i J. D. Vance, Zapadna Europa se mora emancipirati od Sjedinjenih Američkih Država i tako postati relevantan geopolitički faktor, što u ovom trenutku predstavlja tek puku utopiju. Iz ove današnje, mračne perspektive, predsjednički mandat Jimmyja Cartera doima se kao labuđi pjev parlamentarne demokracije koja je ugrađena u temelje moderne civilizacije. Od ere Kissingera i Brzezinskija došli smo, u samo pola stoljeća, do motorne pile u rukama Trumpova karikaturalnog Jokera.
