Oduvijek sam slušao o Hrvatskoj, o običajima i jeziku. U kući smo imali obješenu hrvatsku zastavu i održavali smo redoviti kontakt s obitelji u Hrvatskoj. Osjetio sam da me nešto tamo zove tako da sam znao da moram otići, kaže za Deutsche Wele Ante, Čileanac koji je zajedno s djevojkom Emiliom koja isto ima hrvatske pretke, kupio jednosmjernu avionsku kartu za Zagreb.
Prošle su dvije godine od kada su došli u Hrvatsku. Emilia ima hrvatsko državljanstvo, dok Ante još čeka rješenje. DW je s parom razgovarao o procesu dobivanja državljanstva na temelju krvnog srodstva te kako je tekla prilagodba na zemlju njihovih predaka.
Nakon dugog leta iz Santiaga de Chile, sletjeli su na hrvatsko tlo – bez ugovora o najmu, bez ugovorenog posla i bez znanja hrvatskog jezika. Došli su s turističkom vizom koja ima je dopuštala boravak do 90 dana. Pronašli su stan preko platformi za kratkoročni najam i nakon mjesec dana, posao u jednom ugostiteljskom objektu.
"Zbog jezične barijere morali smo progutati ponos i razmatrati poslove koji nam nisu u struci. Akademska pozadina izgubila je na vrijednosti, ali pokrenuli smo proces izrade radnih dozvola što nam je dopustilo da radimo i smijemo produljiti boravak“, rekla je Emilia koja ima visoku stručnu spremu.
Mjeseci su prolazili, a ovaj par je upoznavao Hrvatsku, nove ljude i jezik. Ističu kako su ih je oduševila obala, arhitektura i sigurnost.
"Ovdje mogu u tri ujutro hodati sama po ulici, odjenuta kako god i ne bi me bilo strah. Mogu na ulici izvaditi mobitel bez straha i čini mi se da muškarci ne zure toliko. Kada sam došla bih se iz navike okretala ne bih li vidjela nekoga da hoda iza mene, da me slijedi. Ali kada bih se okrenula, ne bi bilo nikoga", kaže Emilia sa zadovoljstvom.
Jedna od demografskih mjera Ministarstva demografije i useljeništva 2020. godine bilo je pojednostavljenje dobivanja hrvatskog državljanstva na temelju krvnog srodstva. Izmijenjen je Zakon o hrvatskom državljanstvu: do tada je stjecanje državljanstva po toj osnovi bilo moguće samo za potomke do treće generacije. Kada je saznala za tu izmjenu, Emilia koja je četvrta generacija, je pokrenula postupak stjecanja državljanstva. Također, izmjenom je ukinuta i obaveza polaganja ispita iz hrvatskog jezika, hrvatske kulture i društvenog uređenja.
Iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske kažu kako se posljednjih godina bilježi značajan porast podnesenih zahtjeva za hrvatsko državljanstvo kao i rast broja novih hrvatskih državljana.
Emilia je pripremila životopis, motivacijsko pismo, potvrdu o nekažnjavanju te istražila obiteljsko stablo kako bi dokazala krvno srodstvo. Iz Čilea je morala platiti jednoj osobi u Hrvatskoj da u ruralnoj sredini prikupi dokumente koji dokazuju srodstvo. Nekoliko puta su se pisma i dopisi slali iz Čilea u Hrvatsku i nazad. Cijeli postupak je, kako ona kaže, trajao oko tri i pol godine.
Ante je pak proces dobivanja državljanstva pokrenuo kada je stigao u Hrvatsku. Prvo je morao dobiti radnu dozvolu, koju je čekao oko pola godine. "Na poslu su mi savjetovali da budem uporan jer mi je dozvola vjerojatno gotova, ali stoji negdje u njihovom uredu. Došao sam na šalter i pitao je li gotova, rekli su mi da ništa ne znaju. Samo nekoliko trenutaka kasnije shvatili su da su mi papiri gotovi", rekao nam je Ante koji je potomak treće generacije Hrvata.
U njegovom slučaju bilo je lakše dokazati krvno srodstvo jer je još imao živuće članove obitelji u Hrvatskoj i znao je gdje potražiti dokumente za dokazivanje srodstva. Dokumenti su poslani, intervju je obavljen i sada čeka. Nada se kako će u sljedećim mjesecima dobiti državljanstvo.
Emilia ima drugo iskustvo: „Kada sam napokon dobila rješenje o državljanstvu, vidjela sam datum i ostala u šoku. Ispada da je ono bilo gotovo i stajalo u MUP-u gotovo godinu dana prije nego što su me zvali da dođem po njega!"
Stjecanjem hrvatskog državljanstva, došao je red i na izradu osobne iskaznice. Emilia se uputila u MUP kako bi podnijela zahtjev. „Došla sam na šalter i djelatnici su odbijali govoriti engleski. Imali su drzak ton i gledali me s visoka. Nije mi bilo jasno, zašto se tako odnose prema meni, pogotovo jer je tamo bilo još Ukrajinaca i Filipinaca. Jedna Ukrajinka mi je pomogla s prevođenjem“, svjedoči Emilia koja je, kako priznaje, tada znala malo hrvatskog, ali nedovoljno za takvu interakciju.
Zapravo ne postoji zakonska obveza poznavanja hrvatskog jezika za osobe koje državljanstvo stječu temeljem hrvatskog podrijetla. S druge strane, prema članku 12. Ustava RH, „u službenoj uporabi je hrvatski jezik“. Uz to piše da se u pojedinim lokalnim jedinicama u službenu uporabu može uvesti i drugi jezik pod uvjetima propisanim zakonom. Dakle kada je riječ o Zagrebu, državni službenici su dužni govoriti samo hrvatski jezik. Komunikacija na drugim jezicima stvar je njihovog znanja i/ili slobodne volje, ne uvjet.
DW je poslao upit MUP-u za komentar u vezi gotovih dokumenata koji mjesecima stoje u uredu i službenika koji odbijaju komunicirati na engleskom jeziku, ali do trenutka objave članka nije dobiven odgovor.
Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Čileu procjenjuje da je broj hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka tamo sad već oko 250.000, a najveća hrvatska iseljenička zajednica u Latinskoj Americi je u Argentini. Prema posljednjem izvješću Veleposlanstva RH u Argentini, ondje živi oko 300.000 ljudi hrvatskog porijekla, a 10-15 tisuća ih ima hrvatsko državljanstvo.
* Imena doseljenika su promijenjena radi zaštite privatnosti
