U 15 sati i 45 minuta, 9. rujna 1947. godine, u podrumskom laboratoriju Sveučilišta Harvard, jedan od tada najnaprednijih računskih strojeva na svijetu naišao je na protivnika za kojeg njegovi konstruktori nisu napisali nikakav protokol. Kvar nije bio uzrokovan pogreškom u programiranju, neispravnom jednadžbom ili pregorjelom komponentom. U releju broj 70 na panelu F golemog računala Harvard Mark II, među metalnim kontaktima zaglavio se moljac. Obični, sivi moljac, dug oko dva i pol centimetra, zaustavio je rad stroja od 25 tona i nehotice ušao u povijest.
Operateri su pincetom pažljivo uklonili kukca, čija su krila još uvijek bila netaknuta, i zalijepili ga ljepljivom trakom u službeni dnevnik. Pored njega, urednim inženjerskim rukopisom, zapisali su rečenicu koja se od tada citira u učionicama računalnih znanosti: First actual case of bug being found (Prvi stvarni slučaj pronađenog buga). Taj dnevnik, s moljcem koji je još uvijek zalijepljen na stranici, danas je jedan od najdragocjenijih artefakata u zbirci Smithsonianovog Nacionalnog muzeja američke povijesti.
Harvard Mark II nije bio računalo u modernom smislu. Bio je to divovski elektromehanički kalkulator, sagrađen za Ured za naoružanje američke mornarice s primarnom svrhom izračunavanja balističkih tablica. Smješten u podrumu na Harvardu, njime je upravljao mali tim koji je uključivao matematičarku i pričuvnu mornaričku časnicu Grace Hopper, inženjera Williama Burkea i šačicu tehničara. Njegov rad ovisio je o otprilike 13.000 elektromehaničkih releja, malih elektromagnetskih prekidača koji su se fizički otvarali i zatvarali kako bi predstavljali jedinice i nule.
Svaki relej proizvodio je zvuk klika. Cijela prostorija zvučala je poput tvornice pletenja, ispunjena neprekidnim zveckanjem tisuća metalnih kontakata. Taj je stroj mogao izvesti osam zbrajanja, četiri množenja i dvanaest prijenosa svake sekunde, pohranjujući brojeve u stotinu registara koji su zajedno mogli držati oko 1200 decimalnih znamenki. Upute nisu bile pohranjene u elektroničkoj memoriji; unosile su se putem bušenih papirnatih vrpci, gdje su uzorci rupa govorili stroju koju operaciju treba izvršiti. Svaki izračun, svaka naredba, ovisila je o čistim komadima metala koji su se u točno određenom trenutku morali dodirnuti.
Tog poslijepodneva, 9. rujna, stroj je počeo davati pogrešne rezultate. Posada je započela spor i mukotrpan proces praćenja kvara, idući od panela do panela, od releja do releja, sve dok nisu stigli do panela F. Negdje između kontakata releja broj 70, moljac je bio zgnječen prilikom zatvaranja prekidača, držeći strujni krug otvorenim. Tehničari u smjeni uklonili su ga, zalijepili u dnevnik i vratili se poslu. Stroj je nakon toga radio besprijekorno.
Iako se incident veže uz ime Grace Hopper, ona nije bila ta koja je pronašla moljca, niti je ona napravila zapis u dnevniku. Tada 40-godišnja matematičarka bila je dio tima, promatrala je događaj, zapamtila ga i sljedećih 45 godina prepričavala priču dok priča nije postala njezina. Pričala ju je na konferencijama i u talk show emisijama. U vrijeme njezine smrti 1992. godine, kao umirovljene kontraadmiralke američke mornarice, priča o moljcu postala je osnivačka parabola cijele jedne profesije. Hopper je uvijek ispravljala sugovornike i priznavala da nije osobno pronašla kukca, ali anegdota je bila toliko dobra, a njezina uloga u računarstvu toliko monumentalna, da su se ime i događaj neraskidivo povezali. Njezino nasljeđe ionako leži drugdje: dizajnirala je prvi kompajler, vodila tim koji je razvio FLOW-MATIC, izravnog pretka COBOL-a, poslovnog jezika koji je pokretao svjetske banke i zrakoplovne tvrtke duboko u 21. stoljeće. Mornarica je po njoj nazvala i razarač, USS Hopper (DDG-70), koji je i danas u službi.
Grace Hopper rođena je 1906. godine, a matematiku je doktorirala na Yaleu. Tijekom Drugog svjetskog rata pridružila se američkoj mornaričkoj rezervi, a početkom 1944. stigla je na Harvard, gdje je počela raditi na računalu Mark I, jednom od prvih velikih programabilnih strojeva sposobnih za automatsko izvođenje složenih izračuna.
U usporedbi s današnjim računalima Mark I bio je golema i nezgrapna naprava, ali u svoje vrijeme predstavljao je tehnološki iskorak. Projekt je vodio Howard Aiken, stroj je izradio IBM, a tijekom rata služio je za zahtjevne znanstvene i vojne proračune. Hopper je tako ušla u svijet računalstva u trenutku kada programiranje još nije bilo jasno definirana profesija, a standardizirani programski jezici kakve danas poznajemo praktički nisu postojali.
Nakon Marka I razvijen je Mark II, poznat i kao Aiken Relay Calculator. Američka mornarica naručila ga je od Harvarda 1945., a dovršen je dvije godine poslije. Za rad je koristio velik broj elektromagnetskih releja, odnosno fizičkih prekidača koji su otvaranjem i zatvaranjem kontakata omogućavali izvođenje operacija. Upravo je u jednom od tih releja završio moljac koji će kasnije postati dio računalne povijesti. Danas je teško zamisliti da bi jedan kukac mogao fizički poremetiti rad računala, ali tadašnji strojevi funkcionirali su posve drukčije. Bili su golemi sustavi sastavljeni od tisuća mehaničkih i elektromehaničkih dijelova, pa je kvar samo jednog releja mogao zaustaviti ili poremetiti cijeli proces računanja.
Ni Mark II nije nalikovao računalu kakvo danas imamo na stolu ili u džepu. Nije imao zaslon, miš ni grafičko sučelje. Programiranje je zahtijevalo detaljno razumijevanje rada samog stroja, a traženje kvara često je doslovno značilo fizički pregledavati njegove dijelove i tražiti što je pošlo po zlu.
Najvažniji detalj u zapisu iz dnevnika jest riječ "stvarni". "Prvi stvarni slučaj pronađenog buga." Šala ima smisla samo ako je riječ "bug" (eng. buba, kukac) već imala značenje za ljude koji su čitali stranicu. A imala je. Inženjeri su mehaničke kvarove nazivali "bugovima" najmanje sedamdeset godina prije nego što su ljudi koji su radili na Marku II zalijepili kukca u dnevnik.
Iako je moljac iz 1947. najpoznatiji slučaj, pojam bug u kontekstu tehničke greške javlja se i ranije. U drugoj polovici 19. stoljeća, Thomas Edison koristio je taj izraz dok je radio na svom fonografu, odnosno preteči gramofona. Navodno je dvije noći proveo nespavajući pokušavajući otkriti zašto uređaj ne radi, da bi na kraju pronašao bug, odnosno bubu koja je izazvala kvar. Tako da je do 1947. izraz bug već je bio u upotrebi kao sinonim za tehničku pogrešku. Zanimljivo je da se termin debug pojavio u časopisu Kraljevskog zrakoplovnog društva, što potvrđuje da su se ti izrazi koristili i prije nego što su službeno zabilježeni.
Karijera Grace Hooper, međutim, bila je daleko važnija od poznate priče o moljcu. Nakon Harvarda 1949. pridružila se tvrtki Eckert-Mauchly Computer Corporation, gdje je radila na UNIVAC-u I, jednom od prvih velikih komercijalnih računala u Sjedinjenim Državama. Posebno ju je zanimalo kako programiranje učiniti jednostavnijim i dostupnijim ljudima, što će kasnije postati jedno od ključnih područja njezina rada.
U vremenu kada se velik dio računalne industrije oslanjao na složene numeričke naredbe, Hopper je zagovarala ideju da bi ljudi računalima trebali moći davati naredbe na jeziku bližem svakodnevnom govoru. Njezin rad na kompajlerima i programskom jeziku FLOW-MATIC snažno je utjecao na razvoj programskih jezika, a kasnije je sudjelovala i u radu povezanom s COBOL-om, jednim od najvažnijih poslovnih programskih jezika u povijesti.
Karijeru je paralelno nastavila i u američkoj mornarici. Na kraju je napredovala do čina kontraadmirala, a kada je 1986. konačno otišla u mirovinu imala je 79 godina i bila najstariji aktivni časnik američke mornarice. Umrla je 1. siječnja 1992., a pokopana je na Nacionalnom groblju Arlington. Godine 2016. postumno joj je dodijeljena Predsjednička medalja slobode.
