Prije snimanja definitivne verzije “Bojne Čavoglave”, Marko Perković Thompson imao je čak četiri demo verzije. U jednoj varijanti pjesma je počinjala pozdravom “Za dom spremni” i u njoj su bili stihovi: “Čujte Baljci, Mirlovići, bando četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji”. Baljci i Mirlovići su srpska sela u susjedstvu Čavoglava. Druga verzija pjesme bila je bez pozdrava i srpskih sela. Treća je zadržala “Za dom spremni”, ali su izostavljena sela, dok aranžman četvrte verzije nije poznat - jedina logička mogućnost bila bi da je izostavljen pozdrav, a zadržana sela...
Kako je, zapravo, izgledao rat u drniškom kraju, gdje su Hrvati i Srbi bili pomiješani poput leopardove kože? Posve drukčije od svih službenih verzija, ali drukčije i od Thompsonovih uspješnica u kojima kotiraju kao anđeli nebeski.
“Pomoli se, onda dalje kreni, na ovom su mjestu pali golubovi bijeli, s ognjem pakla tu su se sreli, ostala su polomljena krila, a bili su za dom spremni.”
“Ustaška rabota: seljaci iz Čavoglava i Kljaka tuže se na ustašku pljačku, kradu im sirotinju, blago, a grožđe i kukuruze trgaju bez milosrđa. Tužili se, ali uzalud im”, piše u izvanrednom ratnom dnevniku Nikola Nine Adžija, drniški gradonačelnik (1933.), brat Božidara Adžije. “Nekunoć ustaše iz Zagore otjerale 30 volova i sitnog blaga, i to ustaškim obiteljima. Kome i za koga? Seljaci govore: - Partizani nas progone jer štitimo ustaše i odlazimo u nji’ove redove, a ustaše, umjesto da nas štite, pljačkaju nas gore od partizana. Što nas partizani kažnjavaju, znamo i zašto, ali čemu naši? Zato što smo USTAŠE!?”
Prve mjesece NDH drniški su Hrvati dočekali s euforijom, netko većom, netko manjom. No uskoro je započeo teror koji je mnoge zaprepastio. Prvih dana njemačkog napada na Rusiju u drniškom je kraju situacija uzavrela.
“Pronio se glas da će noćas ustaše ponovo hapsiti i ubijati. Svi muškarci pravoslavne vjere pobjegli u šumu, a u zaštitu njihovih žena i djece talijanski vojnici organizirali stražu. Majke u mom komšiluku drže nejaku djecu u krilu i bdiju cijelu noć. Stariju djecu posakrivali kud-kamo. Irudovo doba. Na Stanici mi pričaju da je ono o Kninu i o jami u Promini istina, da su ubijena dva Bjedova, tri Radića, pop Popović, njih 36 na broju. Samo se dva ranjena Srbina, zatrpana lješinama, izvukla iz jame i pobjegla u Italiju (Kitanje). Jedan da je prerezao mrtvacu, s kojim je bio vezan, donji dio ruke i donio kao dokaz Talijanima. Talijani u nedjelju držali misu na Poljani Miović jer nisu htjeli u katoličku crkvu kao znak protesta protiv svega što se dešava sa znanjem katoličkih misnika i svećenika. Otvoreno se govori da su one iz prve ture poubijali, a među njima i popa Andrića, Joviće i one iz Baljaka. Pitali ih šta su. Kaluđer Jović da je molio neka ga puste živa, pa će se pokatoličiti. Pop baljački, naprotiv, da je rekao: Ja sam pop pravoslavni, Srbin i ostajem Srbin, a sad ubijajte! Andrić nije rekao ništa jer je bio u nesvijesti kad je ubijen na zemlji, nožem.
Šoferi pričaju da su ustaše u selima Baljci i Mirlović Polje istražili koliko pojedini pravoslavci imaju blaga i to sve međusobno podijelili. Jednoj siroti odnijeli jedini pršut, a kad su je pitali šta još ima, odgovorila:
- Imam samo dva kila gra’.
Pružila im i to, a oni ga, ljuti, prosuli. Sve to gore, sve to više razočaranja.”
Nikola Adžija posvjedočio je u nizu dnevničkih zapisa o tradicionalnoj rimskoj politici, “divide et impera”...
U ljeto 1941. Nikola Adžija dobije vijest da mu je brat Božidar strijeljan u Zagrebu.
“Jutros oko devet sati dojurila je k meni u avliju mala Asja Grubišić i sva usplahirena viknula: Striče, zar niste čuli da je stric Božo ubijen? Ovo me presenetilo...”
Božidar Adžija strijeljan je u znak odmazde zbog ubojstva ustaškog agenta Ljudevita Tiljka u Zagrebu.
“Noćas u selu Grabovac Kraljevica poubijani šef stanice i obitelj mu, kao i blagajnik Općine. Zločin odmah pripisan četnicima i komunistima. Stigla kaznena ekspedicija iz Zagreba. Krivci nisu pronađeni jer nitko neće da ih oda. Za odmazdu pobijeno oko 700 Srba. Među njima zalutao i jedan Talijan. U nekoj kući našli talijansku karabinku. Otkud - nitko neće da oda. E, tad nastaje veliko klanje. U kojoj god se pravoslavnoj kući nađe bilo kakvo oružje, uključujući i dobro naoštreni kuhinjski nož, sve biva ubijeno, muško, žensko, staro, mlado.”
Nakon prvih velikih pokolja u drniškom kraju, Srbi su se dali u otpor, neki u partizanima, a neki u bradonjama.
“Četnici niču na sve strane. Talijani uckaju Hrvate protiv Srba, Srbe ohrabruju na obranu protiv Hrvata, a sami strijeljaju koga uhvate. Mi se koljemo, a oni kolju nas. Sve ovo ne gledaju mirno organizirani komunisti. Oni stupaju na čelo nezadovoljnih i ugroženih, pa stvaraju posebne odrede u Dalmaciji, u Primorju, Splitu, na Velebitu...”
Hrvati iz Čavoglava nisu, zapravo, bili previše ratoborni. Rat je u tom kraju izgledao kao u Vrdoljakovu filmu “Kad čuješ zvona”. Hrvati jedne večeri upadnu u srpsko selo pa ubiju iks Srba, ukradu sto ovaca i pet bačava vina. Druge noći Srbi upadnu u hrvatsko selo, pa naprave nešto slično...
