Kastracija Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa

Šest godina je polako, ali sigurno išlo rastakanje Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Borba je bila duga i teška, ali institucija od koje su strepili političari, institucija koja je jedina mogla nezavisno zaključiti da neki političar nije postupao časno, vjerodostojno ili da je narušio povjerenje građana, konačno je poklekla. 
Ne svojom voljom, trenutačna predsjednica Nataša Novaković borila se u svojim ovlastima zajedno s ostalim članovima. Dobili su i podršku 47 zemalja koje čine GRECO (skupina zemalja protiv korupcije), instituciju pri Vijeću Europe. Ali nisu uspjeli. 
Sudbina povjerenstva je sad skoro u potpunosti u rukama Vlade Andreja Plenkovića, koji je više puta jasno davao do znanja da im treba smanjiti ovlasti. I to čuvajući vlastitu kožu, ali i kožu svojih stranačkih kolega. Ironična je činjenica da nije bilo Povjerenstva i odluke u slučaju Tomislava Karamarka, koji je zatim srušio i vladu, Andrej Plenković nikad ne bi bio premijer i šef HDZ-a. Ali kad je došao na vlast, on i njegovi ljudi su se brzo okrenuli protiv Povjerenstva koje im je bilo trn u peti. 
- Povjerenstvo je instrumentalizirano od strane oporbe. Ovakvom odlukom si je zabilo diskvalificirajući autogol - poručio je, među ostalim, Plenković prije godinu i pol, kad je Povjerenstvo reklo da je povrijedio načela djelovanja imenovanjem svojega kuma Igora Pokaza za veleposlanika.

- Cijela ova priča je jedna konstrukcija koja ima jedini razlog i jedini cilj da učini političku i medijsku štetu meni ili drugim dužnosnicima protiv kojih je otvorena - poručio je pak kad ih je Povjerenstvo prozvalo jer ne dostavljaju dokumentaciju o svojem putu u Helsinki na stranački skup državnim zrakoplovom.
Ovu su samo dva citata iz kojih je jasno da je Plenković jednu nezavisnu instituciju smatrao političkim, instrumentaliziranim tijelom. I to je došlo od čovjeka koji se kune u nezavisnost institucija i opravdano brani nezavisnost DORH-a ili Uskoka kada ga prozivaju da su pod njegovim utjecajem. Bilo je još niz dužnosnika koji su govorili slično, a ovdje treba izdvojiti i predsjednika Zorana Milanovića koji je bio nezadovoljan što su ga pitali o putovanjima vojnim helikopterima i ostalim prijevoznim sredstvima te je li to činio u privatne svrhe. 
- Povjerenstvo se ne može baviti kao moralna policija trošenjem javnih sredstava, to nije njihov posao - grmio je prije tri mjeseca i Milanović. 

Ova javna kanonada od vrha izvršne vlasti samo je uvertira za ono što se događalo u pozadini, gdje su se krila Povjerenstvu pokušala podrezati pravno. S jedne strane, novim zakonom, s druge strane, borbom na sudovima. Danas već bivši ministar uprave Lovro Kuščević, protiv kojeg je Uskok pokrenuo istragu zbog osobnog bogaćenja prenamjenom zemljišta i prilagodbe prostornih planova, trebao je napraviti “bolji” zakon i da se Povjerenstvo za sukob interesa više ne bavi “trivijalnostima”. Novi zakon je trebala krojiti i Josipa Rimac, koja je kasnije uhićena i već je imala odluku Povjerenstva za sukob interesa. I to mnogo govori o namjerama koje su pale samo zbog pritiska javnosti. Otišli su i Kuščević i Rimac, ali ideja borbe protiv Povjerenstva je ostala. Novog zakona nema već četvrtu godinu, a vjerojatno ga i neće biti. 
Povjerenstvu je presudom Visokog upravnog suda izbijen iz ruku jedan od glavnih alata. U Hrvatskoj više nema tijela koje bi moglo odlučiti da je neki političar prekršio osnove svojeg djelovanja poput toga da bude častan, ne stavi se u poziciju da mu je privatno ispred javnog, čuva povjerenje građana koje je dobio, ima integritet, poštenje i vjerodostojnost. Ta načela će nakon presude Visokog upravnog suda biti mrtvo slovo na papiru. O njima će se moći raspravljati u javnom prostoru kroz politička pripetavanja, novinarske komentare, na sveučilišnoj razini. Ali sve će to ostati samo baš na tome: raspravi. Nema sankcija, nema nekog nezavisnog koji bi proučio argumente svih strana i donio odluku. Nema institucije koja bi službeno zatražila dostavu svih relevantnih dokumenata i prozvala one koji ih odbiju dati.

Dalekosežna je to posljedica presude Visokog upravnog suda nakon što su zadnje dvije-tri godine suci Upravnog suda počeli značajno drugačije tumačiti isti zakon nego ranije. U konkretnom slučaju se radilo o Milanu Bandiću i jamčevini od 15 milijuna kuna koje mu je dao za izlazak iz zatvora pokojni Marijan Hanžeković. Ali konkretan slučaj je manje važan. Povjerenstvo je zaključilo da se Bandić doveo u potencijalni ovisni položaj i time prekršio spomenuta, zakonom propisana načela za dužnosnike. Sud je zaključio da Povjerenstvo ne može donositi odluke je li netko samo prekršio ta načela ili ne, nego sve mora biti povezano i s nekim oblikom sukoba interesa koji propisuje zakon. Čini se logično, ali nije. U zakonu se sukob interesa gleda usko, a ne poznaje niz nijansi. 
Tako recimo i Tomislav Karamarko ne bi bio u sukobu interesa, iako mu je suprugu plaćao lobist MOL-a, a on se kao potpredsjednik Vlade zalagao za prekid arbitraže s MOL-om te je zastupao i hrvatsku stranu u sporu s MOL-om. A to je samo jedan od primjera. Sasvim je jasno da će nakon ovakve presude i Karamarko u ponovljenom postupku biti oslobođen, odnosno odluka Povjerenstva iz 2015. godine poništena. 
Tako recimo, Martina Dalić koja je govorila da ne zna tko je pisao zakon o Agrokoru, a istovremeno se dopisivala s autorima koji će kasnije preuzeti savjetničke funkcije i zaraditi milijune temeljem tog zakona, ne bi bila kažnjena za ništa. Ista stvar vrijedi i za Andreja Plenkovića u slučaju Agrokor. Ili Davora Bernardića koji je kao šef SDP-a bio kandidat za premijera, a uzeo je stipendiju od privatne škole višu od 200.000 kuna. I on će moći srušiti odluku Povjerenstva te i dalje tvrditi da se uopće nije doveo u položaj da vraća tu uslugu. Da spomenemo samo neke.