'Kolindini domoljubi' koji su u Argentini tražili spas

"Mirko Eterović nije nepoznata ličnost u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, no nije bio nikakav zapovjednik logora, pogotovu ne u Supetru na Braču, s obzirom da logora tamo nije ni bilo", demantirao je optužbe u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju Zdravko Dizdar s Hrvatskog instituta za povijest. Nekoliko godina proveo je  Eterović kao dužnosnik u Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu, najvišim organom vlasti u NDH.

Ivan Korsky

Ustaški dužnosnik te jedan od dužnosnika Ustaške mladeži, radio je kao sudac i odvjetnik u Osijeku i Stocu, a zanimljivo je da ga je Tuđman odlikovao Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Zanimljivo je da je u razgovoru s Tomislavom Jonjićem citirao Ivana Oršanića koji je kazao: "Povijest ne pozna periode velikih sloboda iza perioda velikih diktatura, jer se iz velikih diktatura do velikih sloboda mora ići postepeno, a samo zato, što organizacija slobode nije mehanička stvar, nego rezultanta živih sila, izraženih i organiziranih u idejama slobode, dakle upravo onih komponenata, koje zločinačke diktature redovno uništavaju, ali uništiti ne mogu, jer pripadaju naravi života."

Sam Korsky je dodao: "Ovo ne opravdava ni sabirne logore, ni zločine, ni rasno zakonodavstvo, ni progone protivnika, nego samo socioložki tumači zašto Nezavisna Država Hrvatska nije bila bolja u onom času, usred tri rata, koja su se istodobno vodila i ispreplitala na njezinu području".

Eugen Dido Kvaternik

Drugi najvažniji čovjek NDH i zapovjednik Ustaške narodne službe do listopada 1942. godine. Nastojao je ograničiti Pavelićev ekstremizam, ali u tome nije imao osobitog uspjeha. Naprotiv, time si je onemogućio opstanak u NDH, državi koju je "porodio". Već 1943. cijela je obitelj Kvaternik morala napustiti Hrvatsku. Otišli su u Slovačku, no ni tamo nisu našli utočište jer su zemlju nakon dvije godine osvojili Sovjeti. Obitelj je potom opet morala u bijeg, preko Italije, da bi na kraju završili u Argentini.

U emigraciji Dido Kvaternik se prometnuo u možda najjačeg Pavelićeva kritičara na desnici uopće. Njegovi memoari, koji su u Hrvatskoj objavljeni samo jednom, u nakladi Ivana Starčevića, imali bi danas katarzično djelovanje na mnoge zanesenjake s desnice.

"U ime hrvatstva odbacili smo" pisao je Dido Kvaternik u Memoarima, "sve naše moralne, vjerske, pravne, političke i kulturne tradicije, koje su naši pređi ljubomorno sačuvali kroz tisuću godina teške prošlosti. Zatajili smo sadržaj hrvatstva i prihvatili tuđinsku ideologiju divinizacije autoritativnog idola. Dozvolili smo da taj idol – duševno neuravnotežen Balkanac (govori o Paveliću, op. R) – izobliči naše borbene revolucionarstvo u obično balkansko divljaštvo, a ustašku revoluciju, koja je mogla promijeniti pravac hrvatske povijesti, pretvori u kaos, anarhiju i katastrofu. Zato, našu odgovornost pred poviješću neće moći nitko izbrisati."

Ante Pavelić

Ne smijemo zaboraviti niti čelnog čovjeka NDH-a, Antu Pavelića, koji je svoje utočište našao u Argentini nakon kraja Drugog svjetskog rata. Pavelić je povremeno održavao veze s raznim obavještajnim službama, ali je bio svjestan da mu ništa osim dobrih veza s Vatikanom ne jamči sigurnost i zbog toga je misteriozno nestao sve do kasne jeseni 1948. godine kada se pojavio u Argentini. Pretpostavlja se da je gotovo godinu dana boravio u Španjolskoj, ali sve se svodi na indicije i špekulacije.

Ključna osoba, barem se tako vjerovalo, u Pavelićevom bijegu bio je Krunoslav Draganović, ustaški James Bond. Jedni tvrde da je Anti Paveliću omogućio bijeg u Argentinu tako da ga je maskirao u svećenika s brkovima i šeširom. Drugi se kunu da ga je zamaskirao u redovnicu. Treći, zgražajući se, poriču obje ove priče.  Kažu da mu Pavelić nije vjerovao ni koliko je crno pod noktom pa je poglavnik u Argentinu pobjegao krijući se od njega.

Goni, pozivajući se na dostupne dokumente, kaže da je ova posljednja verzija vjerojatno najtočnija. Ustaški poglavnik nije dobio čak ni dozvolu za dolazak u Argentinu, što je bio jedan od ključnih preduvjeta legalnog dolaska. Formular za izdavanje svojevrsne osobne iskaznice u Buenos Airesu ispunjen je tek nekoliko dana nakon Pavelićeva dolaska u novi svijet. Goni, zbog svega toga, pretpostavlja da je Peronova tajna policija preuzela Pavelića izravno s broda, vrlo vjerojatno čak i prije nego je brod Sestriere pristao u luku.

Nacisti u Argentini

Osim ustaša Argentina je bila novi dom za brojne naciste iz Njemačke od kojih većinu nikad nije stigla ruka pravde. 

Najozloglašeniji među njima bio Adolf Eichmann. Najtraženiji nacist na svijetu bio je tvorac Hitlerovog "Konačnog rješenja", kojim su se trebali istrijebiti Židovi iz Europe. Osmislio je mrežu logora smrti u kojima je ubijeno šest milijuna ljudi. Osmislio je detaljno identifikaciju, okupljanje i transport Židova u logore Auschwitz, Treblinku i ostale ozloglašene logore u Poljskoj. 

Nakon Drugog svjetskog rata neko se vrijeme skrivao u Austriji i Italiji, a s krivotvorenom putovnicom preko Crvenog križa dobio je vizu za Argentinu gdje je otišao 1950. godine. U Buenos Airesu je sa suprugom i djecom živio pod imenom Ricardo Klement i radio u Mercedesovom pogonu. Mossad ga je locirao 1960. godine, uhvatili su ga i doveli u Izrael na suđenje. Nakon četiri mjeseca suđenja u Jeruzalemu dobio je smrtnu kaznu, jedinu koju je izraelski sud ikad izrekao. Obješen je 31. svibnja 1962. godine.

'Anđeo smrti' Josef Mengele također je pobjegao u Argentinu. Zloglasni 'doktor smrt' u Auschwitzu je proveo čitav niz monstruoznih eksperimenata na zarobljenicima, a posebno je to radio na blizancima, trudnicama i invalidima koji su mu služili kao zamorci. Nakon rata se tri godine krio po Njemačkoj uz pomoć crkvenih dužnosnika.

Preko Italije je pobjegao u Argentinu, gdje je držao dućan u Buenos Airesu. Nakon što je čuo kakva je sudbina zadesila Eichmanna, povukao se 'u ilegalu', prvo u Paragvaj, pa potom u Brazil.

Lovci na naciste su ga pokušavali uhvatiti, čak je i Njemačka poslala zahtjev za njegovo izručenje, ali Mengele se izvukao. Umro je kupajući se u bazenu u Brazilu 1979. godine od posljedica srčanog udara.

Walter Rauff, jedan od zapovjednika SS-a smislio je pokretne plinske komore i odgovoran je za ubojstvo 100.000 ljudi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Rauff je osobno nadgledao kako se kamioni pretvaraju u plinske komore, u kojima bi smjestili ljude, a moglo ih je stati do 60, vozili bi ih do masovnih grobnica, te na putu do tamo bi se ugušili u komorama u kamionima.

Utočište je našao u Čileu i nikada nije uhvaćen. Uhićen je 1962. godine, ali ga je vrhovni sud u Čileu oslobodio. Njemačke zahtjeve da ga se izruči tadašnji čileanski diktator Augusto Pinochet je samo ignorirao, a na njegovom sprovodu 1984. okupili su njegovi njemački i čileanski prijatelji koji su mu na grobu salutirali i vikali "Heil Hitler".