Putovanje u srce hrvatskog autizmatako bi se, parafrazirajući naslov debitantskog, nagrađivanog romana pisca i TV scenarista Vlade Bulića, moglo nazvati stanje u kojem se nalazimo, ne pokazujući nikakvu namjeru niti da se u tom procesu zaustavimo dok još ima, ako opće ima, vremena, a kamoli da se okrenemo za stotinu osamdeset stupnjeva. Teško je reći kad je točno sve počelo, kad smo, opet, postali sami sebi dovoljni i kad smo, što nam nije prvi put, povjerovali da se ništa drugo bitno ne dešava drugdje ilito je, kao, optimističnija varijanta, ako se i dešava, s nama svakako nema neke naročite veze.
Pokušajte se, jeste vruće, ali može se misliti, sjetiti kako je svijet izgledao i što ste o njemu znali prije manje od godinu dana, tamo na početku prošle zime, kad su prebrojani glasovi te je počelo nešto što se lažno predstavljalo kao konstituiranje vlasti, iako je bilo tek primitivni oblik razmjene interesa. Ne, naravno, ne misli se na naš mali svijet, u kojem će nešto kasnije, u trenutku imenovanja Tihomira Oreškovića za premijera, početi hrvatski beskrajan dan, ali bez puno sličnosti s američkim filmom istoga naziva: pričom o ljudima što stalno žive drugog veljače, s istim problemima, istim ishodima, odnosima, neuspjesima i ponekim bljeskom sreće.
Osim po mjestu radnje, uzgred rečeno, razlika između ovog ovdje i onog fikcijskog dana u stalnom ponavljanju je i u žanrupred našim očima nema romantične komedije ni u tragovimami statiramo u tragediji razvučene radnje. Kad nam se, dakle, ono ukazao Tim, već smo se navikli da se, kad se kaže Ukrajina, onda se, osim u Kijevu, misli na ono što su Rusi rekli da neće. Tada je, također, Europska unija imala dvadeset i osam članica. Još se mogao naći netko da kaže kako je jedino rješenje sirijske krize odlazak Bašara Al Asada, takozvana Islamska država je imala teritorij ucrtan na vojnim kartama, o smrti neoliberalizma pisao je slovenski filozofski superstar Slavoj Žižek i maštali, uglavnom, ljevičari čiji je utjecaj na establishment nemjerljiv jer ga nema, lakše je bilo naći fotografiju Zlatka Hasanbegovića kako igra Kozaračko kolo nego nekoga tko je spreman uložiti deset lipa na to da će Island dati jedan gol na Europskom prvenstvu, pa makar i sebi...
Danas, kao i tada, više nema nikoga ozbiljnog u Washingtonu, Berlinu, Londonu i Bruxellesu, spremnog da nečim zaprijeti Rusiji jer njezina vlast vodi državu koja se graniči s kim hoće. Europska unija više ni sama ne zna koliko točno ima članica, Brexit je bio i prošao, ali se nikome baš nešto ne žuri na posljednju večeru, Bašar Al Asad je preživio pokušaj događanja naroda, izveden kako bi Sirija promijenila listu saveznika u energetskoj podjeli svijeta, Islamska država se svela na terorističku, eksteritorijalnu organizaciju, uvećajući broj ubijenih muslimana među svojim žrtvama, Island je pobijedio Englesku u nogometu, ni neoliberalizam se ne osjeća najbolje...
"Sad stručnjaci MMF-a opisuju kako se 'neoliberalni program' širio po planetu u posljednjih 30 godina i kako su u sve više država društvene i političke institucije poklekle pred zakonima tržišta. Neoliberalizam nije donio ekonomski rastsamo su malobrojni postali još bogatiji. Ovaj sustav izaziva goleme lomove koji za sobom ostavljaju ljudske ruševine i potrebne su milijarde za saniranje posljedica. Ovdje treba obratiti pažnju na dvije stvari. Prvo, ova studija dolazi od istraživačkog odjeljenja MMF-a, a ne od onog osoblja koje leti u bankrotirane zemlje, pregovara o uvjetima kredita s vladama kojima je očajnički potreban novac i sprovodi fiskalno maltretiranje.
I drugo, iako su njegovi istraživači kritičniji nego što bismo očekivali, oni u stvari ispituju različite modele izlazne strategije za svoju tvrtku. Najzad je jedna velika institucija progovorila ne samo o simptomima, nego i o njihovim uzrocima, za koje tvrdi da su politički. I vodeći autor ove studije je priznao da prije samo pet godina Fond ne bi objavio ovakvo istraživanje", piše Aditya Chakrabortty u britanskom The Guardianu. Povijest se, recimo tako, dešava u direktnom prijenosu, ali mi gledamo pogrešan kanal.
I to nije najgora, ali svakako jeste jedna od gorih posljedica političkog rašomona i mandata bivše vlasti: tu, pored Hrvatske, jedina su dva dijela mediteranske obale izvan NATO-a, Neum i crnogorsko primorje, ovdje, na nama i u najbližem susjedstvu, odigravaju se, istina ne najvažnije, epizode Hladnog rata 2.0, u EU smo ušli taman na vrijeme da budemo dio velike, kontinentalne krize, iako ni sa svojom ne znamo što ćemo. Verbalni građanski i nastavak Drugog svjetskog rata u odijelima modernog kroja, konzervativna, brza i samoprecijenjena kontra(r)evolucija, improvizacija umjesto ikakvog suvislog političko-ekonomskog plana i, na kraju, malo nogometa kao opijuma za mase, uvukli su nas u nešto što možda nije krajnji stadij samodovoljnosti, ali jeste radikalni oblik samozabavljenosti i posljedičnog gubitka konekcije s ostatkom svijeta.
Bivši gradonačelnik Londona i nesuđeni lider britanskih konzervativaca, Boris Johnson, običavao je, još dok je radio kao novinar i dopisnik iz Bruxellesa, kasniti na konferencije za novinare. Tada bi, dakle gotovo uvijek, kolege pitao što se događa i koliko je to loše za Britaniju. Mi, međutim, još neko vrijeme nećemo nikoga pitati što se događa i što to znači za Hrvatsku: to što je jedna vlast ekspresno pala, znači da treba doći nova, odnosno da treba, istodobno, proći neslužbenu i onu javnu predizbornu kampanju, turističku sezonu u kojoj se ionako bavimo isključivo brojanjem ulazaka gostiju i noćenjima pa, na kraju još jednog novog početka, preživjeti više sklepanje nego sklapanje saborske većine. Tek tada, jednoga dana koji ne mora biti čak ni lijep, otkrit ćemo što je sve bilo i gdje smo točno mitočnije, koliko smo duboko otputovali u srce svojeg autizma.
