Prošlo je od tada četrdeset mjeseci: u veljači 2014. godine grupe nezadovoljnih radnika iz tuzlanskog, nekada industrijskog, kasnije tranzicijom opustošenog kraja, ujedinili su nezadovoljstva i dugogodišnje mirne proteste pretvorili u masovne i nasilne - zapalili su zgradu Vlade Tuzlanske županije. Plamen je brzo progutao arhivirane primjerke odluka o koječemu, ovjerene zapisnike sa skupštinskih sjednica, akte ministarstava i službene dopise.
Izgorjela je, ispostavit će se, tih dana i velika, najveća mirnodopska šansa da se u Bosni i Hercegovini građanskim buntom nešto promijeni, ali ne na gore. Pobuna koja je dobila svoje krakove u drugim gradovima imala je niz elemenata za uspjeh. Nedostajali su, međutim, ključni: poltibiro i mehanizam kojim će prosvjednici osigurati provođenje svojih zahtjeva. Tako je "Bosansko proljeće" prvo zloupotrijebljeno, pa je onda, onako obezglavljeno, epohalno propalo.
Od silne energije sudionika ostalo je sjećanje na vrijeme u kojem je stvoren mali prostor slobode, da bi u njemu, ispostavilo se, bio i izgubljen. Dvanaest je mjeseci prošlo otkako su u Zagrebu desetine tisuća ljudi, motivirane iznuđenim odstupanje Borisa Jokića iz praktički tek najavljenog procesa obrazovne reforme, izašle na ulice tražeći, uz ostalo, da hrvatske škole prestanu biti ili hramovi ispraznog znanja ili tvornice budućih čuvara konzervativne revolucije.
Bio je to, ma koliko organizatori tvrdili suprotno, klasičan politički skup protiv Vlade, njene politike radikalizacije i prateće katolibanizacije društva od vrtića do sveučilišta. I imao je niz elemenata za uspjeh, osim dva: politbiroa i i mehanizma kojim će prosvjedinici osigurati provođenje svojih zahtjeva. Mali prostor slobode nastao je i nestao u jednom prijestolničkom poslijepodnevu. U Inicijativi za Građanski odgoj i obrazovanje odlučili su, možda i nesvjesno, obljetnicu neuspjeha obilježiti – sugestijom neuspjeha.
Bit će da su zato odabrali jedan od najgorih naziva javnih okupljanja ne u njegovom poznatom dijelu, već u cijelom Svemiru. Kada se, naime, nešto zove "Čekajući tramvaj zvan obrazovna reforma", teško je povjerovati kako organizatori nemaju osjećaj opće uzaludnosti i manjak samopouzdanja.
Sa svježim sjećanjima na lipanj prošle godine, kasnijim odnos premijera Andreja Plenkovića prema ministru obrazovanja Pavi Barišiću i njegovim, Barišićevim, ignorantskim stavovima, te pratećim odlukama za koje je teško reći jesu li grozne ili katastrofalne, nije nimalo lako prepoznati simboliku parfraziranja naslova drame Tennesse Williamsa na čiju su se filmsku adaptaciju sredinom dvadesetog stoljeće okomile ondašnje američke željke markić.
Najmanje je, kažimo tako, problem u tome što u Inicijativi GOOD ne vide ovaj problem formalne prirode, već što uz sve zahtjeve artikulirane netom prije prosvjeda, ne pokazuju neophodnu ozbiljnost da ih provedu, ali i da, u isto vrijeme, kao što je to bilo sa šatorom u Savskoj 66, građanski neposluh pretvore u politički kapital.
Izbjegavajući se postaviti kao politbiro nezadovoljnih građana čiji broj nije mali, sasvim suprotno, GOOD ostavlja mogućnost reprize viđenog za godinu, dvije dana, na prigodan datum i već nekim povodom koji, kazuje iskustvo, neće biti slavljenički. Bunt, jednostavno, traži vođe i od vođa spremnost da se tako postave i prema jednoj i prema drugoj strani.
Da, drugačije rečeno, onima protiv kojih su iznesu jasne zahtjeve u formi ultimatuma, a da one sa kojima su motiviraju na djelovanje koje može trajati do lipnja 2018. ili već koje godine treba.
"Politika često ima pogrdan predznak populistička. Političari koji osluškuju želje građana i govore njihovim jezikom nisu zbog toga loši političari. Loši su kada im je politika loša... Populisti s ljevice treba da se obrate građanima i predlože im novi društveni ugovor. Populističko u tom postupku je zaobilaženje elita i direktno obraćanje građanima, kao što kralj preskače plemstvo i razgovara direktno s narodom – radi obnavljanja pojma općeg dobra zasnovanog na solidarnosti...
Naše elite su podbacile i potreban nam je prijelomni trenutak. Stvari mogu poći naopako, ali možda i uspijemo... Protiv jakih osjećanja možete se boriti jedino jakim osjećanjima, a ne razumom. Politika je emotivan posao", rekao je u jednom nedavnom intervjuu ugledni i utjecajni njemački novinski autor Jakob Augstein.
Organizatori provjednog okupljanja kojim se traži da reforma obrazovanja ne bude još jedna promjena sa lošeg na očajno, nisu lijevi populisti – ljevičari neki, naravno, jesu - što ne znači kako se na njih i sve spremne na sudjelovanje ne odnosi ono što je Augstein rekao.
Namjere Željke Markić i pratećeg orkestra za ćudoređe i masovne sprovode sloboda, opasne su u istoj mjeri u kojoj su im metode efikasne. Istina, dijelom i zbog političke potpore koja se, kada je nema, može i iznuditi. No, to je proces koji traži upravo jake osjećaje i na načine koji podrazumijevaju spremnost da se na Plenkovićevo čuvanje Barišića ili na Barišićev cinizam odgovara češće od jednom godišnje i uz nešto drukčije postupke od ugodne šetnje u zagrebačko toplo poslijepodne.
Uspjeh građanskog bunta, a prosvjedi kojima se traži stvarna reforma obrazovanja su upravo to, ne ovisi o masovnosti sudionika, njihovoj pristojnosti i pameti, već, prije svega, o liderima pokreta i volji sudionika da se ponašaju, ako treba, onako kako im to nije prirodno, no zato jest efikasno.
U protivnom, od dobrih namjera i izlaska tisuća na ulice ostanu ili sjećanja na vrijeme propuštenih šansi ili razlog da se suborci opet, iduće godine, vide u šetnji. Poslije mogu i na kavu: da jedni drugima prepričaju kako u školu šalju djecu, a dobijaju buduće glasače Brune Esih.
