Komunistička Jugoslavija, kao cjelina, u službenoj bugarskoj historiografiji bila je ocijenjena kao “revizionistička” država pod srpskom dominacijom koja je još 1948. izdala autentični lenjinizam i komunističku zajednicu. Zbog blizine titoističkog, protustaljiniglobalni položaj, među ostalim, kao predziđe Varšavskog pakta. Kao student obavještajnog fakulteta, glumeći ruskog novinara, dva je dana proveo u pograničnom području južne Srbije, pokušavajući razumjeti uzrok i povod srpskoalbanskih sukoba koji su tada tek rijetki vizionari ocijenili kao simptom smrti SFRJ. Komentari lokalnog srpskog stanovništva o Hrvatskoj i Hrvatima savršeno su se uklapali u definicije bugarskog SDS-a koji je u njima vidio najslabiju točku jugoslavenske federacije: vječni separatisti, ustaše i srbomrsci. Prepoznavši staru dijagnozu bugarskih tajnih službi, Marinov je zaključio da on, kao Bugarin, s Hrvatima doista ima nešto zajedničko. Jer na dugačkom popisu najvećih bugarskih neprijatelja, kako su ga oduvijek učili, Srbi su se nalazili odmah iza Turaka.
Zagreb ga je prilično zbunio discipliniranim vozačima koji su, čak i u ratnoj situaciji, poštovali prometne oznake, čistoćom ulica i relativnom urbanističkom jednoobraznošću.
Kako je vrijeme odmicalo i kako je upoznavao sve više ljudi iz različitih slojeva, još ga je više zapanjilo to što je hrvatska komunistička prošlost u svakom pogledu drukčija od Bugarske. Vrlo je malo intelektualaca bilo u Partiji, obrazovani su na literaturi koja se u njegovoj domovini, u doba komunizma, smatrala izravnim dokazom antidržavne ideologije, a tinejdžeri su, čak i u ratnim uvjetima, slušali srbijanske rock bendove i slobodno demonstrirali svoju pripadnost najrazličitijim subkulturama. Jedino je Naletilić, sa svojom nacionalnorevolucionarnom pričom, doista sličio na davno usvojeni stereotip o hrvatskom separatizmu. Bio je u pravu, mislio je Marinov, kada je svoje kolebljive sunarodnjake odlučio naučiti pameti.
Tako je Marinov u jesen 1991., kao Naletilićev tjelohranitelj, imenovan šefom osiguranja Kažnjeničke bojne koja je osnovana u hotelu Holiday Inn u zagrebačkom Jankomiru. Hotel je vrlo smišljeno izabran za sjedište postrojbe: Naletilić je kontrolirao hotelsku kockarnicu, očekujući ujedno državnu koncesiju za otvaranje cijele mreže casina u zagrebačkim hotelima. Uz znanje i financijsku logistiku iseljeničkih donacija pod kontrolom Gojka Šuška, tadašnjeg ministra iseljeništva, Kažnjenička bojna funkcionirala je kao tipična paravojna formacija sastavljena od bivših emigranata, nekoliko legionara i klasičnih gangstera i ubojica. Kako će Marinov mnogo kasnije svjedočiti, u svojim prvim misijama bila je usmjerena na tzv. unutarnje neprijatelje hrvatske državotvorne revolucije: zadužena za podizanje nacionalne svijesti, Šuškova privatna vojska pod kontrolom Mladena Naletilića nije samo protjerivala zagrebačke Srbe, nego je otimala, ispitivala i likvidirala sumnjive Hrvate, tzv. jugonostalgičare, oficire JNA. Kao specijalna meta bilo je markirano područje Hrvatske Istra i Rijeka u kojem HDZ nikako nije mogao pobijediti na izborima, pa je taj dio hrvatskog stanovništva optužen za manjak ratničkoga žara i nacionalne svijesti.
S nekoliko pripadnika Kažnjeničke bojne potkraj 1991. Naletilić je banuo u Policijsku postaju u Crikvenici i u nazočnosti Marinova vlastitim rukama pretukao njenog načelnika, stvorivši od njega od toga trenutka vjernog policijskog službenika za provedbu svojih poslovnih i političkih projekata u tom dijelu Hrvatske.
U sklopu tog “kroatiziranja Istre” odnosno stvaranja HDZ-ove izborne baze Naletilić je već započeo pregovore o privatizaciji nekoliko rovinjskih hotela koje je, nakon rata, planirao uključiti u svoje buduće carstvo kockarnica. Osvajanje turističkog poduzeća spriječio je sam Šušak kao glasnogovornik HDZ-ova političkog vrha koji je tu imovinu namijenio nekom drugom dokazanom i još zaslužnijem članu svoje stranke. Potkraj 1992. Kažnjenička bojna preselila se u njegov rodni Široki Brijeg, u Hercegovinu, služeći kao model po kojem je organizirano još desetak sličnih postrojbi, nazvanih antiterorističkima, postrojbama za posebne namjene ili specijalnim postrojbama HVO-a. Jednu od njih, nazvanu “Garavi”, na području Bugojna i Uskoplja okupio je i predvodio Vinko Žuljević Klica. Osim eliminacije “unutarnjih” neprijatelja u ovom slučaju zagovornika hrvatsko-muslimanskog savezništva u obrani BiH zadaća tih “revolucionarnih” formacija bila je etničko čišćenje Muslimana s onih područja koja su u Tuđmanovoj rezidenciji na Pantovčaku obilježena kao hrvatski povijesni prostori. Premda su “specijalci” HVO-a formalno bili podređeni Glavnom stožeru hercegbosanskih oružanih snaga, Naletilić je, kao otjelovljenje Šuškove političke volje i tajnih strateških planova, bio njihov stvarni zapovjednik i kontrolor.
Tako je uoči druge bitke Žuljevićeva postrojba izravno priključena Naletilićevim trupama, dobivši naziv 22. diverzantski vod Kažnjeničke bojne, pa je širokobriješka prijestolnica vladajućeg “revolucionarca” postala i Žuljevićeva vojna centrala.
Veselin Marinov pridružit će se Mladenu Naletiliću zvanom Tuta u Širokom Brijegu tek nakon više od godinu dana. Pošto je po nalogu države, kako se to kaže, organizirao i predvodio ekipu koja je sve do Rumunjske uhodila dvojicu navodnih KOS-ovaca, gdje ih je i likvidirala, Marinov se vratio u Bugarsku. Naime, umjesto očekivane zahvale što je egzekucijom dvojice neprijatelja dokazao lojalnost vlađajućim hrvatskim autoritetima, Naletiliću, Šušku i Tuđmanu, dobio je izgon. Nakon međunarodnog priznanja države, hrvatska Vlada otkazala je gostoprimstvo svim stranim plaćenicima koji su se zatekli u redovima Hrvatske vojske. Istina, odlaskom u Hercegovinu mogao je riješiti sve svoje probleme. Kako su se, međutim, u Bugarskoj promijenile političke prilike, Marinov se odlučio na povratak u domovinu.
U siječnju 1992. Želev je svoj predsjednički status potvrdio na neposrednim izborima, a protukomunistička koalicija koju je udružio i predvodio u bugarskom je parlamentu odnijela blagu prevagu nad bivšom Komunističkom partijom koja se u međuvremenu prekrstila u Bugarsku socijalističku stranku. Proeuropski predsjednik, kao jedan od svojih strateških ciljeva, zacrtao je obračun sa sovjetskim naslijeđem koje je u Bugarskoj egzistiralo u financijsko-političkoj simbiozi nekadašnje partijske vrhuške, rusofilskog dijela stare Državne sigurnosti i KGB-ovskih suradnika. Preobraženi u postkomunističku bugarsko-rusku mafiju koja je, u privatizaciji, jurišala na sve značajnije gospodarske segmente, postali su osnovni regenerator kaosa i kriminala u zemlji, podgrijavajući velikobugarsku histeriju u odnosu na Tursku i Makedoniju. Njihovo najjače uporište bila je korporacija Multigrup kojom je upravljao Andrej Lukanov, prvi bugarski premijer nakon abdikacije Todora Živkova, također dugogodišnji komunist, poslije pripadnik reformirane bugarske Partije. U uvjetima međunarodnog embarga protiv SRJ Slobodana Miloševica, Multigrup je postao najmoćniji ilegalni dobavljač nafte, municije i oružja za jugoslavensku vojsku i srbijanske paravojne formacije.
Nasuprot tomu, Želju Želev okupio je dokazano antisovjetski orijentirane bugarske obavještajce, koji su, istim špijunskim znanjima i vještinama, mogli parirati bivšim kolegama. Predvodio ih je Arlin Antonov, stari znanac Veselina Marinova, koji je postavljen na funkciju šefa regionalnog odjela Službe nacionalne sigurnosti, kako je godinu prije preimenovan nekadašnji SDS.Taj službeni rang bio je mnogo niži od njegova stvarnog položaja u supertajnoj špijunskoj skupini koju je Želev promovirao u svoje osobno, izvaninstitucionalno oružje u borbi protiv organiziranog kriminala i preobražene sovjetske, odnosno ruske sile.
Osobni poziv Arlina Antonova bio je ključan motiv njegova povratka u Bugarsku. Uključen u istu predsjednikovu špijunsku skupinu, dobio je zadaću da slijedi ogranak Multigrupa koji je vodio prema Primorskoj banci u Varni. Zaposlio se kao šef bančina osiguranja, izravno sudjelujući u transportu neregistriranih novčanih pošiljki za podmićivanje pojedinih političara, članova vlade, parlamenta i policijskih načelnika.20 Tajne snimke primopredaja debelih kuverti s devizama završavale su u predsjedničkom uredu.
Jednoga dana, kao osobnu izaslanicu Arlina Antonova, upoznao je Tatjanu Totevu, 33-godišnju vlasnicu privatnog trgovačkog poduzeća Tanven koja je za operacije predsjednikove supergrupe barem je tako ona objasnila trebala utemeljiti tajni račun crnoga fonda. Kako će Marinov nakon svega pričati, sreo ju je dva puta u životu. Antonov ga je molio da Totevu otprati do grada Pestera i od lokalnog načelnika policije za nju preuzme pištolj. Nakon toga nikada je više nije vidio, a bugarska policija objavila je njezin zagonetni nestanak.
Za njezin nestanak čuo je u rano proljeće 1993. kada ga je bugarska civilna policija osumnjičila za pronevjeru 200.000 leva. Optužili su ga da je novac kojim je trebao kupiti elektronsku opremu za tehnički nadzor banke investirao u švercerski kontingent cigareta. On sam bio je tek sredstvo krajnjeg cilja: rušenja Antonova.
Istraga koju je pokrenula civilna policija, pod kontrolom Bugarske socijalističke stranke, teoretski je bila vrlo konspirativna, jer se, medu ostalim, radilo o regionalnom šefu sigumosno-obavještajne službe. No, kako su se anonimni izvori pobrinuli da informacije procure u novinama, sam Želev morao se javnim priopćenjima opravdati od sumnjičenja da prikriva krupni kriminal povezan s vrhom države. Pod pritiskom pomno huškanih medija, bugarski parlament u ljeto 1993. osnovao je istražno povjerenstvo o optužbe o švercu cigareta, a povjerenstvo nikada nije objavilo istražne rezultate. Arlin Antonov, koji je s Marinovom, tobože, dijelio švercerski profit, ipak je morao dati ostavku, a predsjednikova je špijunska skupina fizički desetkovana. Djelomice su, poput Marinova, uhićeni i optuženi za klasičan kriminal, neki su tobože slučajno stradali, u prometnim nesrećama ili međusobnoj pucnjavi. Samo su tri njena terenca preživjela. Jedan je pobjegao na Kubu, drugi u Austriju, a Marinov je, nakon ponovnog uhićenja i puštanja iz pritvora, potkraj 1993. emigrirao u Široki Brijeg, uvjeren da je to jedino mjesto na kugli zemaljskoj gdje se može sakriti od sveprisutnog Multigrupa.
Opet je bio u krivu.
Tatjana Toteva, agentica Arlina Antonova, otkrivena je u lipnju 1993. Identificirana je u karboniziranom lešu koji je tri mjeseca prije nađen na cesti grada Peveca, između Vame i Sofije. Prema obdukcijskom nalazu, ubojica ju je ranio u noge, dokrajčio metkom u zatiljak i na kraju spalio. U jednom hotelu u Šumenu pronađen je “Makarov” koji je Marinov dobio od šefa policije u Pešteru. Policijski načelnik priznao je da je to njegov pištolj, tvrdeći da je Marinov pronađeno oružje od njega iskamčio na prijevaru. Iz toga je izvedena policijsko-istražna priča da je Marinov najprije zaveo a onda likvidirao Totevu iz koristoljublja, ne bi li oteo njezin stan i automobil.
Ipak, bugarska policijska tjeralica raspisana je tek nakon četiri godine, 1997., kada se Arlin Antonov na bugarskoj političkoj sceni pojavio u novoj ulozi: kao jedan od favorita desničarskog Bugarskog biznis bloka za potpredsjednika države. Navijajući za njegova konkurenta, kandidata bivše Partije, bugarski mediji prvi su put spomenuli da je Antonov 1989. predvodio “crvene beretke” u surovom slamanju turske civilne pobune. Kao o drugom kompromitantnom detalju, govorilo se o njegovoj bliskoj povezanosti s Marinovom, špijunom-ubojicom. Pobijedila ga je Bugarska socijalistička partija, s Multigrupom personalno i financijski isprepletena. A Marinov, mali igrač u velikim političkim igrama, ušao je u kriminalistički dosje Interpola koji će ga pratiti sve do smrti
