Top News
99539 prikaza

"Muslimane sam masakrirao batinama, bio sam lud..."

Nastavak sa stranice: 1

Kao reakcija na masovni teror, od 1986. doista su se stvarale ilegalne muslimanskoturske organizacije i njihove radikalne, naoružane skupine koje je, u uvjetima blokovske podjele svijeta, plaćala i stimulirala susjedna Ilirska. Uoči pada Berlinskog zida turska manjina postala je i glavno žarište protukomunističkih gibanja, zagovornik privatnog vlasništva i ekonomskog liberalizma. Pokušavajući spasiti režim na izdisaju, Živkov je otvorio granice prema Turskoj”, nastojeći se riješiti mase koju više nije mogao obuzdati. U ljeto 1989. Bugarsku je, prema nekim procjenama, u manje od dva mjeseca, napustilo 150.000 muslimana. “Velika ekskurzija”, kako su egzodus posprdno nazvale bugarske novine, zaustavljena je kad se izračunalo da su Ilirci mahom zanatlije, trgovci, pekari i sitni ugostitelji iz domaćih banaka odnijeli i četiri milijarde leva, zaprijetivši Bugarskoj potpunim financijskim bankrotom.

Pretpovijest prve značajne akcije u koju je Marinov bio uključen u proljeće 1989., stariji kolege iz SDSa objasnili su pripravniku ovako: na Zlatnim pijescima postoji ogranak razgranate mreže turskih separatista i potencijalnih terorista koje je sofijska centrala već odavno detektirala i godinama pratila; za predstojeću turističku sezonu smislili su plan diverzija u nekoliko bugarskih gradova kako bi zaplašili zapadnjačke turiste i uništili ljetni turistički priljev.

Kum Savjeti od najvećih Ekonomix Poslovne lekcije koje možemo naučiti od zločinaca i mafijaša

Marinov je uključen u završnu fazu operacije. Morao se sprijateljiti s izvjesnim Agatom, koji se navodno družio s vrlo sumnjivim kružokom varnskih muslimana. Uz višetjedno uhođenje i prisluškivanje Agatinih telefonskih razgovora, odlučeno je da Marinov glumi nižeg časnika bugarske vojske, korumpiranog i nezadovoljnog režimom, zaposlenog u skladištu sofijskog garnizona koji potpuno već u duhu vremena pomalo krade oružje i preprodaje ga na crnom tržištu. Kao uvjerljiv glumac, Marinov se uspio zbližiti s Turčinom, postati njegov prijatelj i tobožnji politički istomišljenik. Nakon otprilike dva mjeseca, osumnjičeni turski terorist konačno je progutao mamac i učinio ono što je Državna sigurnost očekivala: lažnog vojnog skladištara nagovarao je da ukrade garnizonski eksploziv kako bi pripadnici njegove skupine od njega montirali paklene strojeve.

Sudski proces protiv turske skupine sa Zlatnih pijesaka nije priveden kraju. Nakon ostavke Todora Živkova na sve državno-partijske funkcije u studenom 1989. uslijedila je epohalna inverzija uloga između dotadašnjih političkih heroja i političkih zločinaca. Dok se približavao trenutak kad će Agata biti proglašen žrtvom bugarskog SDS-a i montiranih optužbi za izmišljene terorističke planove, dotle je Marinov proživljavao prve lomove u svojoj karijeri i prve osobne dvojbe o smislu politike kojoj je od rođenja služio poput fanatiziranog vjernika.

Tony Soprano Vincent Palermo Life Mafijaški život pravog Tonyja Soprana

Najprije se dokraja srušila ionako poljuljana predodžba o sovjetskom nadčovjeku. U ljeto 1989. zaljubio se u Finkinju koja je na Zlatnim pijescima provodila godišnji odmor. Marinov je već bio u braku. Unatoč protivljenju djeda, bake i majke, još u 20. godini bio se oženio malo mlađom Snežankom Marcevom. Bračna zajednica od samog početka nije funkcionirala: suprug je pekao špijunski zanat dok je mlada supruga u Varni, udaljenoj pet stotina kilometara, sama odgajala njihovu kćer. Bugarska tajna služba stimulirala je promiskuitet svojih djelatnika neovisno o tome jesu li u braku ili izvan braka, pothranjujući predodžbu o kolektivu muškarčina koji čuvajući poredak stječu posebne privilegije i u privatnom životu. Marinov se u ljubavne avanture upuštao i po zadatku, jer se seksualno zavođenje smatralo jednom od najefektnijih i najefikasnijih tehnika vrbovanja. Kako su veze sa strankinjama iz “imperijalističkih” zemalja ipak bile najstrože zabranjene, zaljubljeni je Marinov, savršeno svjestan da čini neoprostiv profesionalni grijeh, svoju vezu pomno skrivao od sveprisutnih očiju svoje špijunske braće.

Otkrili su je kad je Finkinja napustila Bugarsku. Njihova veza nastavila se u dugačkim razgovorima na međunarodnim telefonskim linijama koje je SDS, dakako, pomno prisluškivao preko središnje državne centrale. Koliko god bio oprezan, interna kontrola detektirala je čak točan broj sati koje je utrošio u telefonske pozive uvijek istog broja u Finskoj. Marinov je osumnjičen za izdaju obavještajnih tajni državljanki imperijalističke zemlje. Pokrenut je partijsko-disciplinski postupak. Najglasniji zagovornik njegova izbacivanja iz Partije i Službe sigurnosti bio je ruski časnik, KGB-ov instruktor njihova odjela koji je urlao, vrijeđao, inzistirao na svakoj, najintimnijoj pojedinosti njihova odnosa. Zbrajajući to novo iskustvo sa starim razočaranjima u vezi s ruskobugarskim odnosima, izgubio je i posljednje iluzije o Sovjetskom Savezu. “Nije me vrijeđalo to što se bavio mojim intimnim životom. Tada sam smatrao da je to opravdano. Ali me vrijeđalo da mi Rus čita lekciju o izdaji Bugarske, a sam je vrbovao stotine prosovjetskih izdajnika”, komentirat će Marinov, sjećajući se te epizode desetak godina poslije.

Iznenadnim preokretom u političkom sustavu, njegovi ljubavni grijesi pali su u zaborav, ali je zato, kao mnogo gori problem, aktualiziran drugi fragment Marinovljeve biografije: njegova uloga u slamanju turskih demonstracija u svibnju 1989. Bio je to njegov prvi veliki zločin počinjen u ime Države; tada ga je smatrao herojskim djelom.

Talijanska policija Cosa Nostra Life Mafija pomaže: Crvenom križu auti, državi resorti

Proces raspada bugarskog komunističkog režima počeo je u svibnju 1989." Neposredan povod za masovnu pobunu Thraka zbio se u muslimanskom selu Todorov Ikonomovo gdje se lokalna policijska patrola fizički razračunala s nekolicinom mještana. Ranjeno je nekoliko turskih seljaka. U znak prosvjeda njihovi su sunarodnjaci organizirali masovne demonstracije po cijeloj zemlji. U Razgradu i Šumenu se puškaralo; ubijeno je nekoliko pripadnika regularne milicije. Marinov je dobio nalog da prekine sve svoje tekuće špijunske operacije i pridruži se postrojbi milicijskih specijalaca koja je upućena u krizna područja. Navodno: imali su zadaću da muslimanska sela “češljaju” u potrazi za eksplozivom i oružjem.

Dok su specijalci spavali pod šatorima i jeli konzerviranu hranu, pripadnik obavještajne elite noći je provodio u sobi hotela Grand u Razgradu. Jedne večeri u hotelskom baru upoznao je atraktivnu djevojku. Nakon nekoliko rundi pića, završili su u njegovoj hotelskoj sobi. U sitne noćne sate, mlada dama napustila je hotel, moleći ljubavnika da je otprati kući. Na njegovo iznenađenje našli su se u muslimanskoj četvrti. I tek što je Marinov s nelagodom shvatio da je noć proveo s muslimankom, prvom i jedinom u svom životu, iz mraka se pojavio trabant s četvoricom mladih Turaka. Nešto kasnije milicijska patrola našla ga je na asfaltu, onesviještenog i razbijene glave.

“Oporavljajući se u bolnici nekoliko dana, osjećao sam neizmjernu posramljenost, mržnju i bijes, jer sam, poput kakvog diletanta, klasičnim ženskim trikovima namamljen u klopku. Izašavši iz bolnice, molio sam kolege da meni osobno prepuste ispitivanje četvorice osumnjičenih muslimana. Jednog po jednog masakrirao sam batinama, zahtijevajući da priznaju kako su me namjeravali ubiti, znajući da sam Bugarin i časnik Državne sigurnosti. Ništa nisu priznali i bijes je rastao. Premda sam u njima oduvijek vidio povijesne neprijatelje Bugarske, do tada Turke nisam mrzio zato što su Turci. Nakon događaja u Razgradu, bio sam lud od želje za osvetom. Kad sam se vratio na teren, svi su oni za mene bili isti. Koliko znam, nikoga nisam ubio, ali sam ljudima radio stvari koje danas sebi ne mogu oprostiti”, ispričat će Marinov trinaest godina poslije.

Radnici na gradilištu Jednostavan plan Ekonomix Rješenje za kriminalce - Dajmo im da rade!

Za osobite zasluge u slamanju turskog ustanka, Marinov je u proljeće 1989. dobio visoko odlikovanje. Orden mu je uručen u sofijskom sjedištu ministarstva unutarnjih poslova. Na internoj svečanosti herojsko znamenje pričvrstio je na Marinovljeve grudi osobno ministar Dmitar Stojanov. Svečanost je završena, orden je skinut s njegove uniforme i opet spremljen u sef. Odlikovanje za špijuna, kao i sve ostalo, moralo je ostati stroga državna tajna. Kao dodatnu nagradu Marinov je preseljen u tzv. šesti odjel specijaliziran za progon političkih disidenata, koji je činio sam vrh obavještajne elite. Premda je u njemu proveo manje od godinu dana, etiketa “šestak”, kako su Bugari nazivali ozloglašenu sekciju Državne sigurnosti, u novim političkim okolnostima postala je kompromitantnija od epizode s pretučenim Turcima.

Kada je 1991. za predsjednika nove, višestranačke države postavljen nekadašnji disident Želju Želev, tvorac i vođa antikomunističke koalicije Udružene demokratske snage, Marinov je, pod pritiskom turskog Pokreta za prava i slobodu, uhićen zajedno s još desetak operativaca Državne sigurnosti. Doduše, u Bugarskoj, kolektivno nečiste savjesti, nitko nije bio spreman priznati da su Turci bili dugogodišnje žrtve nasilja i prisilne asimilacije. Umjesto optužbi za zločin nad Turcima protiv Marinova su pronađeni minorni razlozi da se, u znak iskupljenja, ukloni iz dosega javnosti. Osumnjičen je za pronevjeru novca iz crne blagajne SDS-a, čije se postojanje čak nije moglo dokazati regularnim sudskim postupkom

Oslobođen je uz neveliku kauciju i na intervenciju Arlina Antonova, tadašnjeg oficira obavještajne službe koji je u svibnju 1989. zapovijedao “crvenim beretkama”, vojnim specijalcima koji su prednjačili u “češljanju” i “čišćenju” turskih sela. Nakon izlaska iz zatvora ilegalno se ukrcao na jedan trgovački brod i doplovio u Švedsku. Tu je boravio manje od godinu dana, teško se navikavajući na uredan život bez uzbuđenja. Zato se godinu poslije, navodno u potrazi za novim avanturama “operativnog rada”, opet zatekao u Njemačkoj, obnovio poznanstvo s Mladenom Naletilićem i uputio u potpuno nepoznatu zemlju, uvjeren kako će u njoj dokazati da je dostojan uspomene na vlastitog djeda koji je umro malo prije abdikacije Todora Živkova.

Nije ispalo kako je očekivao.

Nastavak pročitajte na sljedećoj stranici.

  • Stranica 2/3
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.