Predsjednica Republike, Kolinda Grabar Kitarović, objavila je Hrvatskoj i svijetu, HDZ-u i osobnom ortopedskom pomagalu s OIB-om, Anti Deuru, da će učiniti upravo ono oko čega se kao premišljala, iako su baš svi, od Pantovčaka do Promajne, znali da će se kandidirati za još jedan mandat državnog protokolarnog ukrasa.
Učinila je to na, prvo, krajnje licemjeran, a odmah zatim i beskrajno glup način. Nije se iznad Pantovčaka uzdigao bijeli dim, nego se velika zastava zavijorila iznad Knina i KGK je, na one datume koje, kako je rekla, ne želi slaviti kao kandidatkinja nego kao predsjednica, izgovorila povijesno hoću.
Zatim je u jednome marginalnom i radikalnome magazinu, u kojem je službeni jezik onaj mržnje, objasnila da ona ne može, jednostavno ne može, okrenuti leđa Hrvatskoj, iako joj se, kao sljedovi hrane u skupim restoranima, jedan za drugim nude poslovi u birokraciji Europske unije i NATO-a. Sve i jedan plaćen sjajno, puno više nego što zarađuje šetajući malo psa, a malo po živcima preostale hrvatske kritičke javnosti, susjeda i stožera nacionalne nogometne selekcije.
Ego uzgaja ambiciju, a oboje su pogonsko gorivo uspona u svakoj politici, posebice visokoj, u kojoj je, ma koliko se teško sjetiti što je točno radila i je li ičemu služila, Kolinda Grabar Kitarović već dugo, jako dugo, od zrinjevačkog diplomatskog trening centra, preko praktičnog rada, NATO epizoda, pa do, evo, ovoga što jeste i što bi još bila.
Umjesto Hrvatske, kune i zastave, obljetnica Oluje i Zlatka Dalića, Teslinih Smiljana i ciloga Splita, kraljevskih gradova i poticaja za seljake, iza leđa Kolinde Grabar Kitarović bi, vjeruje predsjednica, ostali tma i tmuša nepregledna, crni mrak i crne rupe: manje-više sve ono što cinici, unutarnji neprijatelji, Milorad Pupovac te zločesti žurnalisti domaće i strane proizvodnje ugledaju čim pogledaju kroz prozor ili u novine.
Ovdje je i drugdje, pa tako 200 - 300 puta, napisano koliko je, zapravo, predsjednička funkcija u Hrvatskoj besmislena. Ne znači to, naravno, i da je nepotrebna. Mora se nekoga plaćati da ponekad pozdravi vojsku ili one goste kojima se službeni posjet sjajno uklopio između ostataka starog i početka novoga godišnjeg.
Otkako je ono Stipe Mesić ukinuo od Tuđmana naslijeđeno pravo da sam bude država pa do ove sekunde, hrvatski predsjednici i jedna predsjednica birani su skupo i neposredno, da bi onda iz godine u godinu bili dio anketnih pitanja, glavni likovi prigodnih okupljanja i... I to bi, u suštini, bilo to.
Od Mesićeve sječe pučista s generalskim činovima i njegovih zasluga za kakvu-takvu reanimaciju antifašizma, na Pantovčaku su stolovale pojave čija se korisnost ne može izmjeriti ni apotekarskom vagom. No iz sadašnje perspektive i trpljenja aktualne predsjednice, čak se i godine ultra dosadnog i iritantno korektnog Ive Josipovića čine zlatnima.
Predsjednica domoljubnih leđa u proteklom je periodu visila na ogradi Bijele kuće, krala sekunde velikim državnicima, kisnula na nogometnim livadama, na službenim putovanjima govorila ono što domaćini vole čuti, dovela Aleksandra Vučića i pitala Recepa Tayipa Erdogana da joj pomogne mijenjati izborni zakon treće zemlje, dakle ne ni Hrvatske ni Turske, nego Bosne i Hercegovine. Sultan za 21. stoljeće joj je, ako se netko ne sjeća, rekao - malo slobodnije interpretirano - da ga ne maltretira budalaštinama.
Kad netko može izgovoriti kako je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav pa optužiti savjetnike jer su joj krivo rekli - što nagoni na sumnju da bi KGK ustvrdila kako su dva plus dva jednako pet, ako bi joj to netko rekao na jutarnjem brifingu - taj ili očajno laže ili je još gore obrazovan i upućen. I jedno i drugo je dovoljno za trajnu rastavu s ozbiljnošću. Sreća Kolinde Grabar Kitarović, a posljedično naša nesreća, u tome je što ona ozbiljnosti nikad i nije rekla sudbonosno da.
Najbolje što se i predsjednici i Hrvatskoj može dogoditi jeste upravo ono što Kolinda Grabar Kitarović kaže da neće i ne može napraviti: da nam ona, svima koliko nas ima, lijepo i brzo okrene leđa i ode tamo gdje se ne traži ono što je ovdje neophodno.
Društvu u kojem Sabor izvodi amaterske predstave demokracije, u kojem se Vlada ili gubi u beskrajnim pokušajima reformi poslije kojih, samo u najboljem slučaju, sve ostaje navlas isto, u kojem se vlast dodvorava neofašistima kad se ne uvlači kleru u stražnjicu, u kojem su zločini iz mržnje češći od džeparenja u tramvaju, predsjednik ili predsjednica ne mogu popraviti sve, ali mogu nešto: kreirati klimu u kojoj će se, u svakoj zgodi, od Marka Skeje bolje čuti Mile Kekin.
No za to trebaju kičma i obraz. Ovo drugo da se, kako je govorio pokojni Ivica Račan, sačuvati bez obzira na to podrazumijeva li to gubitak vlasti, a prvo da se spriječi povijanje pred očekivanjima, recimo, VIP gostiju na inauguraciji aktualne šefice države, Kolinde Grabar Kitarović.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Emir Imamović Pirke je na tragu Dragana Mektića i ostale bratije, ali za razliku od Mektića koji ipak, možemo reći, misli da pomaže svojoj državi, ovaj tip pljuje po Hrvatskoj sa .hr domene, ali ne smetaju mu U kune i ... prikaži još!i putovnica s U grbom. Jednom riječju smrdi.