Ne vidim nikakve šanse za mir na Bliskom istoku

”Gotovo svake noći tijekom dvije godine nakon što sam stigao u Reykjavik imao sam noćne more. Ti košmarni snovi o ratnim zbivanjima bili su poput nekih zvijeri koje je trebalo nahraniti. Morao sam pisati o svojim sjećanjima na rat kako bih ih se uspio osloboditi”, rekao je jednom prilikom islandsko-palestinski pisac, pjesnik, prevoditelj i novinar Mazen Maarouf. Dakako, Maarouf nije u svojim noćnim morama ponovno proživljavao rat na Islandu. Rođen je 1978. godine u libanonskom Bejrutu u obitelji palestinskih izbjeglica i najveći dio svog života u tom nesretnom kutku svijeta proveo je u ratnom ili poluratnom okruženju. Objavio je nekoliko hvaljenih zbirki pjesama, “Kamera ne hvata ptice”, “Naša bol nalik je na kruh” i “Anđeo na konopu za rublje”, koje su prevedene na niz svjetskih jezika. U svom novinarskom radu glasno se zauzimao za pacifističke ideje, što mu je osiguralo brojne neprijatelje i prijetnje smrću. Zahvaljujući ICORN-u, međunarodnoj mreži gradova koji nude utočište progonjenim piscima, dobio je stipendiju za spisateljsku rezidenciju na Islandu, gdje i danas živi jer je dobio državljanstvo te zemlje. Kad je Maarouf 2011. došao u Reykjavik najviše ga je šokirao - mir. No kako bi se oslobodio ratnih noćnih mora, morao je o njima pisati. Njegova debitantska zbirka priča “Šale za snajperiste” objavljena 2015. - napisana iz perspektive djeteta u ratnoj zoni - osvojila je uglednu arapsku književnu nagradu Al Multaqa, a pošto je prevedena na engleski, ušla je među 13 kandidata za jednu od najuglednijih svjetskih nagrada - Man Booker International. Mazen Maarouf je bio gost ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče (FEKP), koji se od 5. do 10. lipnja održavao u Zagrebu i Zadru, a tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za Express.