A osam godina Obaminog predsjednikovanja SAD-om premijer Izraela proveo je u stalnom sukobu s njim. To je do izbora 2015. dovelo do toga da je samo četvrtina glasača vjerovala da su odnosi SAD-a i Izraela dobri, što je politički bilo vrlo opasno za Netanyahua.
No sada, Trumpa izabiru za predsjednika u SAD-u i odmah potom SAD izlazi iz sporazuma s Iranom, američka ambasada iz Tel Aviva seli u Jeruzalem, što ima ogromnu težinu u smislu priznanja izraelsko-palestinski podijeljenog Jeruzalema kao glavnog grada Izraela, a ne glavnog grada i Izraela i palestinske države, Palestinske samouprave.
Netanyahu nije gubio vrijeme niti drugdje. Lobirao je po EU, ekonomske veze izgradio je s Azerbejdžanom i Indijom, važno skoro kao odnos s Trumpom jest to što je s Vladimirom Putinom uspostavio surađivački odnos čiju pravu prirodu je teško otkriti sve dok se ne dogode situacije poput one kad se dvojica susretnu točno između dva izraelska bombardiranja iranskih ciljeva u Siriji. Da se ne govori o tome da Kremlj skoro nikada nije posebno negodovao nakon mnoštva zračnih udara Izraela po vladinim snagama u Siriji.
"Nemamo nikoga drugog", kaže danas većina Izraelaca. To znači da nije baš da Izraelci nisu svjesni jezivih optužbi protiv Netanyahua za navodnu korupciju, nego je Netanyahu uspio naprosto to da njegov korupcijski i socijalno politički izraubani imidž poliraju njegovi diplomatski i vojni politički uspjesi. Izrael je inače takva zemlja, podsjeća Scheindlin, u kojoj je tradicionalno rijedak slučaj da neka vlada odradi cijeli mandat. Većina ih se raspadne i zakazuju se prijevremeni izbori.
U 70 godina Izrael je imao 34 vladajuće koalicije. U tom svjetlu se vlada Benjamina Netanyahua od 2009. do 2013., koja je odradila sve četiri godine, pokazuje kao anomalija, a Scheindlin ne vidi zašto i sadašnja ne bi izgurala sve četiri godine do redovnih izbora 2019. Netanyahu je danas sa 13 godina na vlasti drugi najdugotrajniji premijer u toj zemlji. Izrael je politički stabilan, no to ima svoju cijenu. Početkom četvrtog mandata Netanyahu je pokazao da je sklon razvijanju kulta ličnosti i vladanja čvrstom rukom.
Istodobno su najveće novine u Izraelu uređivačku politiku usmjerila prema potpunoj podršci aktualnom premijeru, a njegova vlada trenutno je u pohodu na Vrhovni sud, te pokušava u Knesetu progurati zakonske izmjene kojima bi Kneset imao ovlasti poništavati odluke Vrhovnog suda. Kada je Netanyahu postao ministar gospodarstva?
Uvod je bio njegov pokušaj sklapanja glomaznog ugovora o crpljenju prirodnog plina, na što je tadašnji ministar reagirao svojom ostavkom, a on je bio i direktor izraelske agencije protiv monopola, tvrdeći da taj ugovor ruši tržišnu utakmicu, da dovodi do stvaranja kartela, da je to Netanyahuova direktna namjera. Pa je Netanyahu postao ministar. Dobio je ovlast da pokrene postupak zaobilaženja protumonopolske regulative.
Naišao je, doduše, na problem u Knesetu, točnije u odboru s kojim se po zakonu morao savjetovati. Činilo se da je pretrpio konačan poraz kad je troje članova odbora glasalo protiv njegovih planova. I što je Netanyahu učinio? Naprosto ih je ignorirao. Time je udario po samim temeljima demokracije u Izraelu, doveo je do toga da Izraelci sve manje vjeruju u demokraciju, a sve više plješću kontroverznim osobnostima.
Politički Izrael je tako postao stabilniji, ali je zauzvrat dobio kult snažnog vođe čijim se postignućima vlade plješće kao njegovim osobnima, što dodatno učvršćuje kult ličnosti. Scheindlin situaciju opisuje time što su Izraelci danas voljni trpjeti i ekonomske, čisto egzistencijalne probleme u zamjenu za povremena slavlja poput otvaranja veleposlanstva SAD-a u Jeruzalemu, čak i pobjede nacionalne predstavnice na Eurosongu, sve uvijek nekako u većoj ili manjoj mjeri povezano s premijerom.
Odjednom građanima radije imaju i njega, nego omraženih ljevičara, čak i u trenucima kad snajperisti izraelske vojske pobiju više od 50 i rane tko zna koliko stotina, navodno tisuća ljudi u demonstracijama kod Gaze kad su ovi masovno krenuli iz obruča u koji su stiješnjeni već 11 godina.
