Glasovanjem za Brexit, izlazak iz Europske unije, Britanci su na referendumu stavili puno upitnika ne samo nad sudbinom svog preostalog imperija nego i nad budućnošću ujedinjene Europe. Bez njih, ma kako nerijetko bili čangrizavi, a u diplomaciji i opaki (nažalost, i Hrvati to znaju iz pojedinih epizoda) u zastupanju svojih interesnih shema, to više nije ona zajednica europskih država i naroda kakva se trebala izgraditi. Uz sve uvažavanje drugih velesila, poput primjerice Francuske, mogući odlazak Britanije ugrožava mukotrpno stvaranu europsku ravnotežu. Najsvjesniji su toga, čini se, u Njemačkoj. Ne postoji više brana snaženju germanskog utjecaja nad Starim kontinentom. U Uniji je s Britanijom oko petine izvornih govornika njemačkog jezika (oko 100 od 500 milijuna u Njemačkoj, Austriji, većem dijelu Švicarske...) Ako Boris Johnson, suparnik britanskog premijera Davida Camerona još iz srednjoškolskog konvikta, te mogući novi premijer, povede tu zemlju izvan EU, govornici njemačkog postat će skoro četvrtinom Europe.
Tko će stvarati ravnotežu u Europi
Kako u ekonomiji država kancelarke Angele Merkel ionako predstavlja okosnicu europskoga gospodarstva, dominaciju Berlina nad ostalim europskim metropolama bit će teško nadzirati. Čak do mjere da novonastala situacija otvara vrata političkim procesima koji bi mogli dovesti u prvo vrijeme do nestabilnosti, a na kraju možda i pokušaja obnove ne tako davnih geopolitičkih struktura kojih se mnogi nerado i sjećaju. Da i Nijemci strahuju zbog mogućeg odlaska “korektiva” svoje moći u Europi, svjedoči i tekst iz utjecajnog tamošnjeg tjednika Der Spiegel, napisan uoči glasovanja, koji je sastavljen očito nimalo slučajno kao apel. Ostanite, poručuje taj tjednik Britancima, jer ste sličniji nama Nijemcima nego mnogi narodi koji su sad u Europskoj uniji. “Bliži ste nam nego Portugalci ili Hrvati”, izravno će Der Spiegel, pojašnjavajući kako ih (valjda za razliku od nas i stanovnika atlantske obale Iberijskog poluotoka, koji smo na ljestvici tog tjednika očito paradigma za dno Europe) trebaju jer dijele isti “skepticizam prema rastrošnosti države” i istu “frustraciju Europskom unijom.
Tko će braniti od nacionalizma ili Rusa
“Trebamo Britance jer pripadaju Europi i jer bez njih jedinstvo europskih naroda postaje besmisleno i izgubljeno. Trebamo ih jer su dio zajednice pragmatičnih, razumnih, zemalja i jer su politički, kulturalno i ekonomski slični nama Nijemcima. Samo s Britancima možemo stvoriti bolju Europsku uniju i voditi ju u novu budućnost. Bez njih, morali bismo ići tim putem bez značajnog dijela Europe s nama”, piše taj tjednik podsjećajući potom i na događaje iz 20. stoljeća. “Dva svjetska rata, milijuni mrtvih i kontinent pretvoren u bojno polje”, piše o tom vremenu Der Spiegel ne propuštajući naglasiti kako su upravo Britanci “preuzeli vodstvo” pri eliminaciji Adolfa Hitlera. Taj tjednik ističe i ulogu Ujedinjenog Kraljevstva u ranijim epohama kad je London stvarao ravnotežu u Europi pri usponu Španjolske, potom Francuske, suzbijali su i rusku ekspanziju, a na kraju, onu nacističke Njemačke. Ako Britanci odu, tko će to ubuduće činiti, kao da se jada Der Spiegel, sugerirajući unaprijed da Europska unija bez Britanije neće biti ni nalik na onu kakvu su je mnogi željeli, a ni Britanija neće dobro proći.
Cijelu kampanju zagovornika Brexita i njihove slogane (‘Želimo natrag našu zemlju’ i sl.) njemački tjednik svodi na zakašnjeli pokušaj povratka u slavnu prošlost. “Velika Britanija je izgubila carstvo i još nije pronašla svoju ulogu”, citira se izjava nekadašnjeg američkog državnog tajnika Deana Achesona koja, kako tvrde, najbolje opisuje političku nezrelost bivšeg londonskoga gradonačelnika Borisa Johnsona (koji je referendum pretvorio u plebiscit protiv migranata), premijera Davida Camerona (koji je dobar taktičar ali ne strateg; obećao je referendum samo zato da bi bio ponovno izabran) te vođe oporbenih laburista, neprepoznatljivog i beskrvnog, Jeremyja Corbyna. I dok žalopojke zbog mogućeg odlaska Britanaca tu ne prestaju, Der Spiegel se ne bavi time u kojem smjeru će krenuti politički procesi ako i kad se to eventualno dogodi. I što će se u tim procesima događati s, kako sugeriraju, njima ne tako bliskim “Portugalcima i Hrvatima” te drugim, za pretpostaviti je, također manje “bližim” (ili vrijednim), narodima s europskog juga i istoka.
Čvor se sada mora najprije rasplesti na samom otoku
Najprije će se taj čvor trebati rasplesti na samom Otoku. Vlasti u Londonu su najavile kako će poštovati rezultate referenduma i uskoro krenuti s odvajanjem. Međutim, čini se kako im se sad previše ne žuri. Plan je cijeli proces zgotoviti u dvije godine iako iz Bruxellesa upozoravaju da trebaju s tim krenuti bez odgađanja. Problem (ili spas) bi mogao biti u Škotskoj. Tamošnja premijerka Nicola Sturgeon iz Škotske nacionalne stranke najavila je kako će u parlamentu u kojem ima većinu blokirati Brexit. U suprotnom će Škotska novim referendumom zatražiti izdvajanje iz Velike Britanije i postati (novom) 28. članicom EU. I Republika Irska je nakon objave rezultata referenduma postavila pitanje mogućeg ujedinjenja ‘svog’ otoka (Sjeverna Irska je dio Britanije). Dakle, realizacija Brexita mogla bi dovesti i do raspada Ujedinjenog kraljevstva. Potom treba vidjeti što će se događati u samoj Njemačkoj. Mnogi su zabrinuti zbog jačanja ksenofobne i protuimigrantske Alternative für Deutschland. Njihova čelnica Frauke Petry ‘proslavila’ se izjavama kako treba pucati u migrante ako pokušaju prijeći granicu na neoznačenim mjestima. Ta relativno mlada stranka koju su osnovali sveučilišni profesori nezadovoljni popuštanjem kancelarke Angele Merkel tijekom dužničke krize već je dobila svoje predstavnike u 6 od 18 pokrajinskih parlamenata. Potvrdu svog uspona očekuju na parlamentarnim izborima sljedeće godine kada im se predviđa priličan broj mjesta u Bundestagu. Trenutno uživaju potporu oko 15 posto njemačkog biračkog tijela. Iako su ih mnogi napadali i uspoređivali s neonacistima (vicekancelar Sigmar Gabriel), sada su se već udomaćili na tamošnjoj političkoj sceni, te nije nemoguće da nakon uzimanja udjela u lokalnoj vlasti preuzmu i dio one na saveznoj razini. Kancelarka Merkel je u godinama svoje duge vladavine učvrstila Berlin kao mjesto gdje se donose ključne odluke za Europu. I kada je bilo riječi o dužničkoj krizi, eurozoni, odnosu prema Grčkoj, pa i pri nedavnoj krizi s migrantima, Drugi su je, s više ili manje žara, slijedili. Za njenog doba Njemačka se profilirala kao stvarni vladar Europe. Pritom je izgrađivala odlične odnose sa SAD-om (transatlantsko partnerstvo) prelazeći i preko brojnih afera poput one s prisluškivanjem njenog mobitela kako bi očuvala to savezništvo. Ali, istovremeno je ostavljavala otvorena vrata i prema Istoku. S Rusima je gradila izravne plinovode unatoč protivljenju Poljske i baltičkih zemalja.
S Rusima gradila baltičke plinovode
Uz to, uporno je ponavljala zahtjeve da se i Njemačku pripusti među velike sile u Vijeću sigurnosti kako bi se „dokinuo poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata“, iako je znala da to neće proći. Nizom koordiniranih poteza, posebice brzim oporavkom već nedugo nakon početka svjetske financijske i gospodarske krize, Merkel je od Njemačke napravila ne samo ekonomsku nego i političku silu Europe. Ako bi sada otišla Britanija, Berlin bi to postao još više. Problem je, međutim, ako bi dio te političke snage koncentrirane u Berlinu došao u ruke vođama ekstremne Alternative für Deutschland ili neke druge slične grupacije. Od toga vjerojatno imaju noćne more i u njemačkoj prijestolnici, da ne spominjemo neke druge dijelove Europe. Dio tog straha može se isčitati i u Der Spiegelovu svojevrsnom manifestu kojim su pozvali Britance da ostanu u Uniji jer ih Njemačka treba. Kao politički korektiv i silu koja je kroz povijest presudno utjecala na uspostavu ravnoteže moći u Europi. Pogotovo jer se nakon pojave Alternative für Deutschland, koja snažno grabi prema vlasti u Berlinu, u cijeloj ovoj priči s neizvjesnim ishodom ne mogu izbjeći ni neke asocijacije koje se nameću već pri površnoj usporedbi nekih ne tako davnih povijesnih zemljovida Europe s kartom Unije nakon mogućeg Brexita.
