Jednostavno, na tržištu nije bilo automobila koji se nije mogao ukrasti s bilo kojeg parkirališta. Zabilježeni su i slučajevi krađe da su automobili paukom odvezeni do željene lokacije ili natovareni u prikolicu nekog kamiona ili hladnjače. Poseban izazov mafijašima bili su noviji modeli, tek sišli s proizvodne trake ili kako su lopovi kod preprodaje često znali reći da je auto tek izašao “ispod čekića”. Bilo je “in” ukrasti vozilo nekom poznatom ili čak policijsko vozilo.
Osim u inozemstvu, tih se godina automobile masovno kralo diljem Hrvatske. Najugroženija područja bila su ona priobalna gdje se slijevao veći broj inozemnih turista sa svojim metalnim ljubimcima i veća gradska središta u unutrašnjosti poput Zagreba koji je prednjačio po broju dnevno ukradenih automobila. Na noć je ponekad ukradeno i po desetak skupocjenih automobila na nekom užem području koji su potom za samo nekoliko sati već bili izvan granica Hrvatske i prije negoli bi vlasnik primjetio krađu i alarmirao policiju.
Ustroj hrvatske automafije s početka 1990-ih godina bio je sličan svim drugim hijerarhijski ustrojenim bandama. Na onoj najvišoj razini bili su šefovi ganga. Srednju grupaciju sačinjavali su posrednici između šefa i direktnih izvrštelja, što kradljivaca, vozača, predvozača, raznih krivotvoritelja i preprodavača. Ovakav ustroj ganga, koji je najčešće brojao do desetak ljudi, istražiteljima je znatno otežavao dokazivanje njihove povezanosti. U svoje redove znali su uvući ljude različitih zanimanja, a najviše su im koristili automehaničari, autolakireri, ključari, te policajaci i vojnici koje su koristili kao vozače ukradenih automobila jer su nesmetano prolazili bilo koju policijsku blokadu.
Radili su diljem Hrvatske i bili su iznimno dobro uvezani s automafijašima iz zemalja u okruženju. Međudržavnih granica za njih kao da nije niti bilo, budući su granice s tek ukradenim automobilom prelazili bez ikakvih problema. Šef bande je bio taj koji je dobivao narudžbe željenih modela i pronalazio kupce za ukradena vozila. Svatko je u gangu imao svoju ulogu. Oduzimači su bili specijalizirani za lociranje željenog automobila, provalu, startanje motora makar i na onaj najprimitivniji način, odvijačem te ga čim prije prevesti do prvog mračnog puteljka ili unaprijed pripremljene garaže.
Krađe su doveli do savršenstva koristeći se računalnom tehnologijom probijanja kodova u vrijeme dok se voze iza automobila kojeg se žele domoći. U trenutku zaključavanja vozila, poseban program hvata kod između daljinskog upravljača i vozila te u trenu bilježi potreban kod. Dalje je sve, kako kažu, bila dječja igra. Nakon oduzimača ili jednostavno rečeno kradljivaca automobila, na scenu stupaju krivotvoritelji svih profila. Jedni su bili specijalisti za krivotvorenje prometnih dozvola, vlasničkih knjižica, računa o porijeklu vozila, kupoprodajnih ugovora, pečata pa čak i registarskih pločica. Koristili su se originalnim obrascima prometnih dozvola ukradenim iz stanica za tehničke preglede diljem zemlje u koje su upisivani željeni podaci vozila što je u mnogome otežavalo dokazivanje krivotvorenja upisanih podataka o ukradenom vozilu.
Posebno su na cijeni bili krivotvoritelji brojeva šasije koji su ukradenim automobilima u potpunosti mijenjali identitet takozvanim prekucavanjem. Automobil bi se u skrovitim garažama doslovce rastavljao i opet sastavljao, ali ovog puta s “novim” identifikacijskim oznakama te novim pripadajućim dokumentima na željena imena ili pak novom bojom. Ukradeni ili “vrući” automobili u pravilu su se prodavali u pola cijene, podalje od mjesta krađe a nerijetko i izvan države gdje je ukraden. Pritome su lupeži pokrali sve što im je dolazilo do ruke. Čak su znali pokrasti i utjerivače dugova.
- Jednom mi je poslijepodne došao prijatelj pred kuću. Ostavio je auto s ključem ispred i otišao u papirnicu kupiti hamer za sina. Čim je izašao iz trgovine, vidio je kako mu automobil zamiče za ugao. I ništa, počnemo mi vrtiti brojeve i raspitivati se. Oko tri ujutro saznamo tko ga je ukrao. Sjednemo u moj auto i odvezmo se do Zapruđa te pozvonimo na vrata.”Dobar dan gospođo. Ispričavamo se što smetamo, no je li D.... doma?” Žena je onako snena viknula sinu da ga netko treba. “Jesi li ti D....”, pitao sam. Nakon što je rekao da je, zviznuo sam mu šamarčinu.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
ma dajte najte svasta pisati :-) . na svoje oci sam vidio u Zagrebu kako dva lika pokusavaju ispred zgrade provaliti u dva golfa. pozvali smo policiju koja je iznenadujuce brzo stigla i likove pohapsila. oni su tvrdili da su ... prikaži još! pripadnici hv-a pa su policajci pozvali vojnu policiju. vojni policajci su izasli iz terenca izgrlili se sa provalnicima, nasmijali se civilnim policajcima i prema vlastitoj tvrdnji otisli sa provalnicima na pice. jedino dobro je kaj nisu uspjeli maznuti aute