Mađarska državna politika, koja je usko isprepletena s energetskim kompanijama, nije popustila niti malo prema Hrvatskoj. Pomalo i ispadamo smiješni jer oni ono što su zamislili i provode zbog našeg popuštanja. Ocjena je to jednog bivšeg visokog državnog dužnosnika nakon što je MOL progurao prestanak prerade nafte u rafineriji u Sisku, ali i nakon što se njihova državna kompanije MVM nije javila za zakup niti kubika plina na budućem LNG terminalu na Krku.
Vlada je očekivala da se Mađari kao najvažniji kupac jave na natječaj čiji su rokovi dva puta produljivani upravo zbog Mađara. O tome da je potreban zakup, pričali su osobno premijeri Andrej Plenković i Viktor Orban.
Ali Orban je očito stao na stranu Rusije koja se protivi terminalu, za razliku od SAD-a i EU koji podupiru Hrvatsku na gradnju terminala kojim bi Europa dobila novi dobavni pravac za neruski plin. Natječaj za zakup kapaciteta je bio izuzetno važan, jer terminal vrijedan 250 milijuna eura ima kapacitet od 2,6 milijardi kubika.
To je tek nešto manje nego što cijela Hrvatska potroši plina kroz cijelu godinu. Jasno je zato da su za isplativost terminala potrebni i drugi kupci. Natječaj za zakup je ove godine dva puta produljivan, a procjena je da bi gradnja bila isplativa s 1,5 milijardi kubika zakupa. Ali iako se od Mađara očekivalo da zakupe milijardu kubika, oni to nisu učinili. Na kraju je HEP dao ponudu za 400 milijuna kubika, a Ina simboličnih 100 milijuna. To je više nego nedovoljno.
Iz tvrtke LNG Hrvatska su odšutjeli cijelu blamažu i što će na kraju biti s investicijom. Nisu se javili ni domaći dobavljači plina, poput PPD-a i Croduxa, koji su vezani za ruske naftne i plinske tvrtke. Iako je američki veleposlanik William Kohorst uoči otvaranja ponuda čak napisao i članak u novinama o važnosti toga da Hrvatska gradi terminal, nije se javila ni jedna zapadna tvrtka koja opskrbljuje zemlje EU. Blamaža s terminalom je stigla u predblagdansko vrijeme i dok je trajala politička bitka oko savjetnika predsjednice.
Zbog toga i ta izuzetno važna investicija i njezina sudbina nisu došli u fokus javnosti. Za terminal je EU osigurala 100 milijuna eura, ali sad država treba naći još 150 milijuna eura i graditi terminal za koji uopće nema interesa. Plenković je to probao objasniti u kratkoj izjavi u kojoj je rekao da ne odustaje od gradnje LNG-a.
"Svaka država vodi računa o energetskoj diverzifikaciji opskrbe. Naše kompanije će biti većinski vlasnici LNG Hrvatska", poručio je Plenković.
Cijena tekućeg prirodnog plina, zbog kojeg se gradi terminal, je 20 do 30 posto viša, što još manje opravdava investiciju. Međutim, čim se otvori novi dobavni pravac, Hrvatskoj se otvara jaka pregovaračka pozicija za kupnju ruskog plina. Osim toga, ne može se dogoditi redukcija ako iz bilo kojeg razloga ruski predsjednik Vladimir Putin odluči zatvoriti dostavne pravce svojeg plina za Europu. Zato EU i sufinancira ovaj projekt.
Plenković je očito donio političku odluku iza koje će stajati EU i SAD, ali za razliku od EU, Amerikanci neće dati ni lipu za gradnju. Iz Vlade poručuju da će se možda Mađari javiti za kupnju plina preko LNG-a kad on bude gotov, ali to je samo pokušaj opravdanja za bolni politički poraz od Mađarske. Nije isključeno da je Vlada čak i pristala na gašenje rafinerije u Sisku kako bi Mađari bili dio LNG-a, ali su na kraju izvisili.
Iako se ova Vlada hvali popravkom odnosa s Mađarima, dosad su samo sjeverni susjedi od toga imali koristi. Povukli su potpuno beznačajnu tužbu, a dobili zatvaranje rafinerije u Sisku. Uskoro se očekuje i okončanje arbitraže u kojoj su tužili Hrvatsku jer od njih nije preuzela tad izuzetno nepovoljni plinski biznis. I veliki su izgledi da bi to mogli dobiti. A Plenković Inu nije otkupio kao što je obećao.
