Sukobi koji frcaju unutar Vlade odličan su mamac za odvraćanje pozornosti od puno osobnijega jaza između Pantovčaka i Banskih dvora.
Prema svjedočenju jednog od savjetnika Kolinde Grabar Kitarević, nikad nije izgovorena ni jedna neprilična riječ u otmjenoj komunikaciji predsjednice i premijera.
Ali već početak ne bijaše najsretniji. Kolinda Grabar Kitarović inzistirala je na premijeru koji dolazi iz rovinjske Adris grupe. Kao vođa saborske većine, Karamarko je izabrao Tima Oreškovića, hrvatskoga Kanađanina, zaduženoga isključivo za ekonomski spas nacije i države.
U prvim danima premijerske funkcije Orešković će jednom zgodom stidljivo natuknuti o vojno- obrambenom pokretaču domaćega gospodarstva, kako su zamislili neki članovi Vijeća za domovinsku sigurnost, kojega je predsjednica sastavila kopirajući SAD. No Vijeće se već raspalo, a Timu Oreškoviću vojna ekonomija više ne pada na pamet.
Nadalje se nižu kontradiktorni potezi na rubu konflikta. Ocjenjujući njihove temperamente, znalci zaključuju da će prva “prasnuti” predsjednica, fokusirana na Hrvatsku poziciju u prostoru NATO-globala.
Timu Oreškoviću, evidentno, ne fali strpljenja. Kao rasni financijski menadžer koji se izvještio u upravljanju brojkama, dugovima i kamatama – tu se vrijeme kondenzira u novac – ima u vidu buduću vremensku dohodovnost...
Njegova metodologija najupadljivije se iskazuje u glasovitom i zagonetnom “slučaju Lozančić”. Nepovjerenje hrvatske predsjednice prema vodećem špijunu, sve bezbolnije, ostaje bez posljedica po kadrovsku strukturu SOA-e.
"Čovjek radi svoj posao, nije ništa stalo. I predsjednica i ja dobivamo izvještaje", reče premijer Tim na portalu Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj, dajući na znanje kako ostaje status quo, po njegovu ukusu.
"Orešković je bio spreman supotpisati odluku predsjednice. Onda su se Orešković i Lozančić našli oči u oči, pročavrljali na engleskom, koji je obojici materinski. I premijer se predomislio. Nema spora, Lozančić je vrlo operativan", zaključuje Vlatko Cvrtila, jedan od ponajboljih poznavatelja državne administracije proteklih godina.
Za sada nezadovoljstvo premijerovim ponašanjem glasno priznaje i Tomislav Karamarko, šef HDZ-a. Budući da je za Karamarka država ekvivalent špijunskoga monopola i prava da se zaviruje u golicave tajne, Lozančićeva deportacija sa šefovske funkcije nužna je da ustoliči vlastitog agenta.
Na drugoj strani, Orešković - koji se igra s njegovim strpljenjem - niže poene. Tako proizlazi da - odgađajući obvezujuće odluke - premijer stvara političku “bazu” o kojoj nije ni sanjao.
No vanjskopolitička pozicija Hrvatske je najfatalnije pitanje kad se radi o sponzoriranoj zemlji na rubu samoodrživosti. Preuzevši Pantovčak, Kolinda Grabar Kitarović u hipu se bacila na vojno-obrambenu kartografiju kao podlogu u razmatranju i preveniranju oružanih opasnosti iz susjedstva.
Još tijekom izborne kampanje najavila je obavezno služenje vojnoga roka za mlade naraštaje, zapanjujuće oživljavajući militarističko “šegrtovanje” iz bivše SFRJ. Godinu kasnije ideja će se – uz osobitu potporu pravaša – operacionalizirati u jačanje oružane spremnosti.
Premda to nikad nije na glas izgovoreno, predsjednica je od prvoga časa imala na umu jurišnu opasnost iz Srbije, koja je u geopolitičkim mapama Pentagona iz 90-ih uvrštena u saveznike Ruske Federacije.
Slijedom istoga nacrta, rođena je velebna inicijativa o vertikali Baltik-Jadran-Crno more i njezina participacija u Višegradskoj skupini, kao srednjoeuropskoj specifičnosti unutar EU.
U uvjetima velike seobe arapskih naroda, prve su zavele restriktivna pravila za imigrante. Ksenofobični paradoks ogleda se u činjenici da je broj izbjeglica koje u V4 uopće traže stanište - posve beznačajan.
"Riječ je o diplomatskom konceptu. Tu nema nikakvoga govora o njegovoj realnoj provedbi u vidu infrastrukture, cesta, plinovoda...", tumači geostrateg Igor Tabak.
No u prezentaciji te vanjsko- političke orijentacije, Kolinda Grabar Kitarović oslonila se na čudnovate medijske i političke aktiviste.
Tek jedan primjer: najvatreniju podršku hrvatskom pridruživanju V4 dao je Joško Čelan, ne samo jedan od posljednjih sekretara partijske organizacije u Slobodnoj Dalmaciji, nego tvrdokorni protivnik rock-glazbe, filma i literature engleskoga govornoga područja.
U svojem oduševljenju vertikalom Baltik-Jadran-Crno more, na emigrantskim portalima objavio je udruživanje ekskluzivno “negermanskog kulturnog prostora” kojim se istodobno treba oduprijeti “kolonijalnim zapadnoeuropskim silama”.
Politički konvertit pogrešno je shvatio motive Kolinde Grabar Kitarović, rekao bi svaki poklonik hrvatskog post-komunističkog ideala.
Nevolja je, međutim, da se Čelanova interpretacija skladno uklapa u jedan od javnih predsjedničinih nastupa koji je zapanjio i Hrvatsku i njezino iseljeništvo i europskim zemljama.
Prilično odrješito, ovoga ljeta optužila je njemačku kancelarku Merkel za proizvodnju kaosa na balkanskoj ruti arapskih naroda koji se sele iz ratnih žarišta. Odnos je popravljen tek ovih dana vanjsko- političkim angažmanom premijera Oreškovića.
"Njemačka i kancelarka Merkel su u krizi prošlog ljeta na humani način pokazali svoje kvalitete vođenja, za što ja osobno gajim mnogo poštovanja", izrekao je u njemačkom Bildu.
Oreškoviću je možda i na ovo uzvraćeno, zaobilazno, glasovima njezinih fanova u izbornom tijelu domovine i dijaspore: dok su do sada kritizirali Božu Petrova i Most, malo po malo na dnevni red njihovih kritika dolazi premijer koji je, kako uzvikuju, uzurpirao svoje ovlasti. Je li? Za odgovor treba vremena. A ono radi u korist Oreškovića.
