Kći istaknutog nacističkog propagandista, odrasla u Boliviji okružena ratnim zločincima, preobrazila se u radikalnu ljevičarku i gerilku koja je u srcu Hamburga osvetila smrt legendarnog revolucionara Che Guevare. Život Monike Ertl bio je putovanje kroz ideološke ekstreme, obilježeno dubokim osjećajem krivnje, prkosom i na koncu, tragičnom smrću.
Monika Ertl rođena je 17. kolovoza 1937. godine u Münchenu, u obitelji čvrsto ukorijenjenoj u ideologiju Trećeg Reicha. Njezin otac, Hans Ertl, bio je pustolov, planinar i cijenjeni snimatelj, poznat kao "Rommelov fotograf" jer je bio osobni kamerman slavnog feldmaršala. Radio je i za Leni Riefenstahl, Hitlerovu omiljenu redateljicu s kojom je bio i ljubavnik, te je snimio neke od najpoznatijih propagandnih kadrova nacističkog režima. Nakon sloma Njemačke, Hans je, poput tisuća drugih nacista, iskoristio takozvane "štakorske kanale" kako bi pobjegao iz Europe i izbjegao pravdu. Njegovo novo utočište postala je Bolivija.
Godine 1952. obitelj Ertl, otac Hans, majka Aurelia te kćeri Monika, Heidi i Trixi, stižu u Južnu Ameriku. Nastanili su se na zabačenoj farmi "La Dolorida", duboko u bolivijskoj divljini. Ovdje je Monika odrastala u bizarnom, izoliranom svijetu njemačkih emigranata, zajednici u kojoj su se miješali stari aristokrati i odbjegli nacistički zločinci. Čest gost na obiteljskom imanju bio je i Klaus Barbie, zloglasni Gestapov šef poznat kao "Krvnik iz Lyona", koji je u Boliviji živio pod lažnim imenom Klaus Altmann. Monika ga je od djetinjstva poznavala i od milja zvala "ujak Klaus". Iako je prezirala očevu ideologiju, bila je njegova najdraža kći. Pratila ga je na snimateljskim ekspedicijama u ruralna područja, gdje je naučila ne samo vještinu rukovanja kamerom, već i oružjem.
Monikin rani život u Boliviji bio je definiran proturječjima. S jedne strane, živjela je u divljini, a s druge, kretala se u krugovima bogate njemačke zajednice. Udala se za bolivijsko-njemačkog rudarskog inženjera i ušla u svijet prividne raskoši i sigurnosti. Njezina svakodnevica sastojala se od vođenja kućanstva, igranja golfa i tenisa te organiziranja dobrotvornih zabava. No, taj život bio je zlatni kavez. Brak je bio nesretan, a suprug seksist i rasist koji ju je neprestano omalovažavao, uspoređujući je s vlastitom majkom. Osjećala se kao trofejna supruga, a dodatni pritisak stvarala je činjenica da par nije imao djece. U duboko patrijarhalnom društvu, krivnja je svaljena na nju, iako je njezin suprug bio neplodan. To je bio tek početak njezinog razočaranja.
Ključni trenutak preobrazbe dogodio se kada se iz prve ruke suočila s brutalnom stvarnošću klasne borbe u Boliviji. Živeći u neposrednoj blizini rudnika bakra u sjevernom Čileu, gdje je njezin suprug radio, Monika je svakodnevno svjedočila ekstremnoj razlici između vlastitog lagodnog života u zaštićenoj, bogatoj kući i neljudskih uvjeta u kojima su živjeli i radili rudari i njihove obitelji. Jedan tragičan događaj, željeznička nesreća u kojoj su poginule deseci rudara, navodno ju je duboko potresao i probudio njezinu političku svijest. Shvatila je da je sloboda o kojoj je sanjala samo iluzija i da je svijet u kojem živi temeljen na kolonijalnoj nepravdi i izrabljivanju. U to vrijeme, u susjednom Čileu jačao je utjecaj Salvadora Allendea i ideje o nacionalizaciji industrije bakra, što je dodatno utjecalo na njezino radikaliziranje.
Godina 1969. bila je prekretnica. Nakon jedanaest godina braka, Monika se razvela, presjekavši sve veze s ispraznim životom više klase i naslijeđem svoje obitelji. Potaknuta dubokim osjećajem krivnje zbog njemačke nacističke prošlosti i očevog aktivnog sudjelovanja u fašističkom režimu, osjećala je odgovornost da svijetu vrati "nešto lijepo, nešto revolucionarno". Inspirirana Kubanskom revolucijom, a posebno likom Ernesta "Che" Guevare, koji je dvije godine ranije ubijen upravo u Boliviji, odlučila je svoj život posvetiti borbi za pravdu. Pridružila se ostacima Cheove gerilske skupine, Nacionalnoj oslobodilačkoj vojsci (ELN).
Kći nacističkog propagandista postala je drugarica "Imilla", što na jeziku autohtonog naroda Aymara znači "djevojka". Njezina transformacija bila je potpuna. Odbacila je sve što je dotad predstavljala i prigrlila život u ilegali, dijeleći sudbinu svojih novih suboraca. U redovima ELN-a brzo je stekla reputaciju neustrašive i odlučne borkinje. Tamo je upoznala i zaljubila se u Guida Álvara Pereda Leitea, poznatog pod pseudonimom "Inti", člana Bolivijske komunističke partije koji se smatrao Cheovim nasljednikom. No, sreća nije dugo trajala. Iste godine bolivijska vojska ubila je i Intija, što je Monikinu tugu pretvorilo u čeličnu odlučnost i žeđ za osvetom.
Operacija Hamburg
Njezin jedini cilj postala je osveta za smrt Chea i Intija. Meta je bio jedan čovjek: pukovnik Roberto Quintanilla Pereira. Kao šef bolivijske obavještajne službe, Quintanilla je bio čovjek koji je 9. listopada 1967. naredio pogubljenje Che Guevare i, kako bi dokazao njegovu smrt, zapovjedio da mu se odsijeku ruke. Bolivijski režim, svjestan da je Quintanilla postao glavna meta gerilaca, odlučio ga je skloniti na sigurno. Imenovali su ga bolivijskim generalnim konzulom u Hamburgu u Zapadnoj Njemačkoj. Mislili su da je tamo nedodirljiv. Prevarili su se. Za Moniku je to bila prilika koju nije smjela propustiti.
Prvog travnja 1971. godine, elegantno odjevena, s plavom perikom i lažnim australskim naglaskom, ušla je u bolivijski konzulat. Predstavila se kao Australka koja traži informacije o putovanju u Boliviju radi snimanja dokumentarnog filma. Quintanilla, impresioniran njezinom ljepotom i pričom o snimateljskim iskustvima, obećao joj je pomoć i pozvao je na piće. Dok joj je pružao posjetnicu, Monika je posegnula u svoju torbicu. Umjesto bilježnice, izvukla je pištolj Colt Cobra 38 Special. Bez oklijevanja je ispalila tri metka u njegove grudi. Pukovnik je pao mrtav na pod svog ureda. Prije nego što je pobjegla, Monika je ostavila svoj potpis: pištolj, periku i papirić s porukom "Victoria o muerte - ELN" (Pobjeda ili smrt - ELN). Atentat je odjeknuo svijetom. Monika Ertl postala je "Cheova osvetnica", a bolivijska diktatura, uz podršku CIA-e, raspisala je za njom tjeralicu s nagradom od 20.000 dolara. Postala je jedna od najtraženijih žena na planetu, a njezina nevjerojatna životna priča postala je legenda.
Posljednja misija i izdaja starog 'ujaka'
Monika se uspjela vratiti u Boliviju i nastaviti s gerilskim aktivnostima. No, njezina misija nije bila gotova. Imala je još jednu metu, osobu koja je simbolizirala mračnu prošlost od koje je bježala cijeli život: Klausa Barbieja. Njezin "ujak Klaus" u međuvremenu je postao cijenjeni savjetnik bolivijskog diktatora Huga Banzera i važan suradnik CIA-e, koristeći svoje iskustvo iz Gestapoa za progon ljevičara.
Monika je, zajedno s francuskim socijalistom Régisom Debrayem, bliskim prijateljem Fidela Castra i Che Guevare, skovala odvažan plan: oteti Barbieja u Boliviji i prebaciti ga u Čile, odakle bi bio izručen Francuskoj da mu se sudi za ratne zločine. Bio je to plan nevjerojatne hrabrosti.
Danima su pratili svaki njegov korak, čekajući pravu priliku za akciju. No, nisu znali da je "Krvnik iz Lyona" bio korak ispred njih. Netko iz njihove grupe ih je izdao. Barbie, koji je Moniku poznavao od njezina djetinjstva, prepoznao ju je na ulicama La Paza unatoč njezinoj promjeni izgleda. Odmah ju je prijavio vlastima. Dvanaestog svibnja 1973. godine, Monika Ertl i njezini suborci upali su u zasjedu koju su postavile specijalne jedinice bolivijske vojske, obučene od strane CIA-e. Ubijena je na licu mjesta. Imala je 35 godina.
Okolnosti njezine smrti ostale su obavijene velom tajne. Tijelo nikada nije predano obitelji i vjeruje se da je pokopana na nepoznatoj lokaciji kako bi se izbrisao svaki trag njezina postojanja. Njezin otac Hans, kada je čuo za njezinu smrt, navodno je hladno rekao: "Dobro je da su je ubili".
