Četrdeset godina sam radio u Odjelu za krvne delikte i vjerujte mi nagledao sam se svega. No, nikad u svojoj dugogodišnjoj praksi nisam vidio toliko mladih i svirepih ubojica kao što je to slučaj u posljednjih 10-15 godina", govori Ratko Čađo, diplomirani pravnik koji je radni vijek završio kao načelnik Odjela i otišao nedavno u mirovinu. Danas više, kako kaže, ne gleda ni Dnevnike jer smatra da je već vidio dovoljno strahota.
"Znate, svaki čovjek može doći u situaciju da ubije drugu osobu. Zamislite samo da vam netko životno ugrozi nekog tko vam je jako blizak. Zamislite ženu čiji suprug godinama tuče nju i djecu. Niti jedno ubojstvo nema opravdanje, ali je neki put taj čin lakše shvatiti. Vidio sam ubijenih ljudi iz raznih pobuda i motiva, ali ne sjećam se da je ikad prije u ovolikom broju bilo tako okrutnih, rekao bih zvjerskih ubojstava što su ih počinili ljudi koji još nisu pošteno ni zagazili u život. Ako pogledate slučajeve od 2000. do danas, gotovo je neshvatljivo zašto je toliko ubojstava koje su bez imalo grižnje savjesti počinili 20-godišnjaci", govori umirovljeni inspektor i rezignirano nastavlja:
"Zamijenjene su vrijednosti. Plaćeni ubojice su postali face, a dobri i pošteni ljudi su luzeri. Period djetinjstva do 12. godine života iznimno je važan za razvoj ličnosti. Ali na čemu mlade generacije formiraju ličnost? Ne zanima ih literatura, ne vole čitati knjige, ne gledaju dobre filmove. Sve počinje od kuće i kućnog odgoja i trebalo bi se nastaviti u školi jer ona nije samo obrazovna, ona je ujedno i odgojna institucija. Ali učitelji više nisu uzori i autoriteti, podcijenjen je njihov rad i oni prestaju biti zainteresirani" podsjeća Ratko Čađo.
Službena policijska statistika govori da je u Hrvatskoj 2018. godina bila 'najsretnija godina' od 2000. do danas. Prošle godine bilo je tek 22-oje ubijenih što je skoro upola manje nego li 2016. i 2017. godine, kad su zabilježene po 43 nasilne smrti. Najviše ih je bilo 2000. godine, čak 101, a crna godina bila je i 2004. kad je ubijeno 83-oje ljudi. Prema ovim podacima, hrvatski bi građani trebali biti zadovoljni. Nažalost, policija ne vodi evidenciju prema dobnim skupinama ubojica, a također su odgovorili da nemaju podatke koliko je među počiniteljima bilo recidivista, pa tek inspektor Čađo potvrđuje ono što osjeća svaki građanin Republike Hrvatske, a to je da se ne bavimo dovoljno mladima, njihovim problemima i razlozima agresije.
Doktor sociologije Renato Matić predaje na Hrvatskim studijima i Visokoj policijskoj školi, član je Udruge kriminalista, te i sam sudionik Domovinskog rata, pa stoga i najkompetentnija osoba da odgovori na ovo pitanje:
"Svako društvo i svaka generacija koja ima tu nesreću da doživi rat, prolazi i znatnu promjenu kulturnih obrazaca, a tu se prije svega misli na društvene norme kao što su navike i običaji, vrijednosti kao što su društveni i individualni ciljevi, te simboli kao značenja i pristup izgradnji društvenih odnosa. Rat je u tom smislu zlo po sebi, i istina je da uvijek prva strada ideja o vrijednosti života. S druge strane, baš kao u inat tom zlu, a možda i kao nekakva ravnoteža, događaju se i nikad prije ili poslije doživljeni primjeri požrtvovnosti i solidarnosti.
Ono što se dogodilo u samom ratu, a posebno poslije rata, i mnogo je gore od devastacije društvenih vrijednosti, je moralni kolaps, prouzročen nikad raščišćenim ratnim profiterstvom i nikad sankcioniranim nedjelima grabeži i bogaćenja na štetu većine članova društva. Ako nepoštenje i nepravda prolaze bez odlučne osude i kazne, uprisutnjuju se kao nešto očekivano, pa čak i kao poželjno u smislu bržeg i lakšeg ostvarenja ciljeva. U takvim okolnostima, kad su moralne granice teže vidljive, izbor nasilnih rješenja, posebno ako životno iskustvo ne govori suprotno, može se učiniti poželjnim."
Dr. Matić ne smatra da su mladi ubojice nužno djeca odrasla u obiteljima oboljelih od PTSP-a ili oni kojima je odmalena oružje bilo nadohvat ruke. Smatra da se o tim fenomenima uglavnom sudi na temelju predrasuda, pa se to ukorijenilo i kod nas:
"Velika većina veterana i branitelja će reći da je realno oboljelih od PTSP poremećaja puno manji broj od onoga koji se navodi u statistikama, te da su ozbiljno oboljeli prije svih najveće žrtve, jer se najčešće zatvaraju u sebe, gdje pokušavaju naći svoj mir, a da su njihovi slučajevi agresije prema van čak i manji u odnosu na opću populaciju.
"Realni omjer istinskih branitelja, njihova stvarna sklonost oružju, broj utemeljeno dijagnosticiranih slučajeva PTSP-a, i konačno obiteljska veza sa današnjim mladim počiniteljima kaznenih djela, jako su daleko od bezbroj puta ponavljanih predrasudnih stavova.
Djelotvorno suočavanje s realnim rizikom zločina i njegova uspješna prevenciju, ništa ne može zamijeniti prepoznavanje i fokusiranje u stvarno žarište potencijalnog zločina. U velikoj većini dosadašnjih pojedinačnih slučajeva, alarmantnih je znakova bilo napretek, ali zbog njih nitko od odgovornih nije pokrenuo odlučnu akciju, pravdajući se da je zakon taj koji "veže ruke".
Ako je to istina, ruke bi trebalo vezati prije svega onima koji su kreirali i izglasavali takve zakone, potom i onima koji su to vidjeli ali se iz perspektive struke, nisu usudili pokrenuti promjene. Postojanje i utvrđivanje redoslijeda odgovornosti od kaznene do političke, za svaku tragediju ili zločin, jedan je od nosivih stupova svakog društva koje drži do svoje budućnosti", govori sociolog Renato Matić koji nepogrešivo pogađa srž problema.
Ovdje se treba prisjetiti barem nekih žrtava koje su stradale upravo iz istog razloga – zbog nemara, nebrige, indolentnosti i propusta svih službi koje plaćamo iz proračuna i koje su tu zato da svakom građaninu Hrvatske garantiraju efikasno i brzo kažnjavanje svakog nasilja, te da penalizacijom pošalju jasnu poruku potencijalnim počiniteljima.
Još je u svježem sjećanju ubojstvo 76-godišnje žene u Bedekovčini, u listopadu prošle godine. Ubio ju je susjed, 26-godišnji Karlo Vuksan. Smrskao joj je glavu i slomio četiri rebra, a zatim uzeo bankovne kartice, pa podignuo gotovinu s kojom je preuzeo založeni PlayStation i pozvao društvo na provod. Tek nakon što je nedužna žena izgubila život u vlastitoj kući, saznalo se da ga je u proteklih 5 godina policija čak 15 puta prijavljivala za krađe, teške krađe i računalnog krivotvorenja jer je već i prije 'peglao' tuđe kartice. Svi susjedi odmah su slutili tko je bio provalnik, i tko je ubojica. A ubojica se branio s dvije riječi:'Ovisnik sam.'
Prije mjesec dana u Staševici 25-godišnji Nikola Kežić bacio je na pod i udavio 64-godišnjeg oca jer mu nije htio dati automobil. Kežić je bolovao od shizofrenije i netom je izašao iz bolnice. Naravno, riječ je o bolesti koja se vrlo efikasno liječi medikamentima. No liječnici su morali znati da Nikola lijekove nije želio uzimati.
"David Komšić ni u jednom trenutku nije iskazao kajanje i to je posebno zabrinjavajuće", rekla je sutkinja Sanja Mazalin.
Samo mjesec dana nakon Kristininog ubojstva, Hrvatsku je potresao još jedan nezapamćeni zločin. Tin Šunjerga gotovo da je vršnjak Davida Komšića. Ovaj danas 21-godišnjak 25. ožujka 2017. smaknuo je u automobilu najprije majku metkom u potiljak. Bio je s prijateljem koji je pobjegao, ali zločin nije prijavio. Šunjerga se zatim došetao do kuće i u garaži isto tako smaknuo oca i to njegovim službenim pištoljem, budući da je otac bio specijalni policajac. Ubio ih je jer ga nisu htjeli pustiti na rođendansku proslavu zbog loših ocjena u školi i zato jer konzumira marihuanu.
Nakon ubojstva roditelja Tin je sjeo u auto, otišao na rođendan prijatelju i pucao iz istog pištolja, pa čak i priznao zločin, ali mu nitko nije vjerovao. Kad mu je sutkinja izrekla kaznu zatvora od 40 godina, nije ni trepnuo. Psihijatri kažu da nije svjestan svog djela, te da bi za njega moglo biti pogubno ako jednog dana osvijesti svoj čin i zapadne u psihotično stanje, no jednako pogubno za njegovu psihu bilo bi i potiskivanje zločina.
Godine 2014. Dino Kulišek imao je 21 godinu kad je prerezao grkljan 22-godišnjem Ivanu Jagodiću iz Crikvenice, a odmah potom desetak puta nožem ubo njegovu 19-godišnju djevojku. Dug od preprodane droge, koji je bio oko 200 kuna, Kulišek je odlučio utjerati sam. Prema riječima prijatelja, Dino je mlad počeo gubiti borbu s opijatima.
"Ubojicu sam nekoliko sati prije ubojstva vidio na rivi. Šetao je po njoj toplo obučen iako je pržilo sunce. Izgledao mi je izgubljen i nadrogiran. On i njegov prijatelj u Crikvenici su sijali strah i trepet. Bježali smo od njih", rekao je jedan njihov znanac.
Ali popis surovih mladih ubojica je mnogo dulji. Hrvoje Domobran Knežević imao je 22 godine kad je u prosincu 2015. izudarao i brojnim ubodima nožem i šilom, ubio svoju godinu dana mlađu djevojku. Prije nekoliko mjeseci dobio je 30 godina zatvora. Dragan Kozman imao je 24 godine 2006. kad se zbog jednog šamara vratio u kafić s automatskom puškom i ubio trojicu ljudi, a onda još po Okušanima bacao i dvije ručne bombe. Dobio je 40 godina zatvora.
Lovre Mesnić imao je 22 u ožujku 2013. kad je u obiteljskoj kući na Bokanjcu u Zadru satima ubijao svoju majku (55) i baku (78). Mesnić je baki zario nož u prsa. Na njega je zakačio staklenku, a u nosnice joj je zagurao novčanice. U majčine rane stavio je mobitel. Proglašen je neubrojivim, te su ga proslijedili na liječenje.
Luka Pezelj bio je 2008. godine 25-godišnjak kad je ubio Kristinu Šušnjaru i to pajserom za gume, jer je odbila s njim seks, pa ju je pokušao silovati. Kad mu to nije uspjelo, da bi prikrio svoje namjere, zatukao ju je.
Dragan Jung imao je 19 kad je u rodnom Labinu 2001. ubio staricu iz obijesti. To se saznalo tek četiri godine kasnije, točnije 12. veljače 2005., kad je s tada 21-godišnjim Massimom Kršuljem polako i sadistički mučio i sjekiricom u iznajmljenom stanu polako masakrirao 22-godišnjeg prijatelja Antu Vukelića. Vezanog za stolac stavili su ga na balkon da iskrvari, a kad su mislili da je umro, bacili su ga s balkona. Jung je dobio 30 godina zatvora, a Kršulj 15.
Splitski psihijatar Mijo Milas napominje da su 20-e godine života upravo godine nadmetanja i dokazivanja mladih, koji onda ne prezaju ni od ubojstva.
"Mladići se posebno žele dokazati u svojoj grupi prijatelja, a onda se nadmeću i s drugim grupama. Takva je situacija i u Sjevernoj i Južnoj Americi, ali i kod nas - smatra Milas.
Svojedobno je kirurški preciznu definiciju dao i psihijatar, dr. Miroslav Goreta:
"S čisto psihijatrijske strane mogu ukazati na masovno depresivno reagiranje hrvatskih građana, na dovođenje u pitanje svih moralnih normi, na narcistično povlačenje iz bilo kakvog društvenog angažmana i na pasivno prepuštanje upravljanja državom najgorima među nama, i to nevezano uz stranke koje su danas ili koje će sutra biti na vlasti.
U takvoj se klimi, jasno, maksimalno mobiliziraju kriminalni potencijali. Svaki čovjek, međutim, ima svoj sustav moralnih vrijednosti i svoje svjesne i nesvjesne mehanizme obrane kojima manje ili više uspješno održava mentalnu i moralnu ravnotežu.
Kako za “normalne”, zdrave pojedince, to objašnjenje vrijedi i za one druge, potencijalno nenormalne. Za ove potonje najbolji je primjer mafijaška etika.
Prema svim statističkim usporednim podacima sa drugim zemljama u svijetu, Hrvatska je po sigurnosti u samom vrhu. Tabela objavljena prije s podacima za 2016., koja pokazuje broj ubojstava u svakoj državi svijeta na 100.000 stanovnika, Hrvatsku je s 44 ubojstva imala indeks od tek jednog ubijenog i svrstali smo se tako uz bok zemljama poput Danske, Novog Zelanda, Gruzije i Tonge.
Te godine od nas je bila lošija Njemačka sa stopom od 1,2 ubojstva, ali su među europskim zemljama, od nas bile mnogo bolje Malta s 0,9, pa Grčka, Luxemburg i Irska s 0,8, Italija, Poljska, Austrija i San Marino, s 0,7, dok su još sigurnije bile Španjolska, Nizozemska i Portugal s tek 0,6 ubojstava. U sam vrh Europe po malom broju ubojstava smjestile su se Slovenija, Švicarska i Njemačka s tek 0,5 i Island s 0,3 ubojstva. Naravno, u toj godini uopće nije bilo ubojstava u minijaturnim državicama poput Andore, Monaca, Liechtensteina i Vatikana.
No, sociolog Matić kaže da statistika zapravo ne govori ništa. Smatra da postoji još mnogo važnih razloga zbog kojih je lako dokazati da naše institucije ne funkcioniraju kako bi trebale i zato građani u njih nemaju povjerenja. Na pitanje smatra li da je hrvatsko društvo pogodno za razvoj agresije u mladih osoba ije li za to kriva aljkavost institucija, nedostatak prevencije, društveno ozračje ili nešto treće, dr. Matić kaže:
"Rizik je prisutan i nije zanemariv, kao što je realna i tužna istina o stupnju povjerenja, bolje rečeno nepovjerenja hrvatskih građana u državu i njezine institucije. Prevencija, onako ozbiljna kakva je prisutna recimo u Njemačkoj ili u skandinavskim zemljama, gdje se na prvi znak povišene sklonosti nasilju pristupa jasnom i dokazano djelotvornom protokolu, te se odmah formira tim, kojim se stvara preventivna brana idućim devijantnim koracima.
Ta je stručna grupa sastavljena od nastavnog osoblja, roditelja, stručnih osoba iz pravosuđa, policije, socijalnih službi i predstavnika lokalne zajednice, i to je za naš nezainteresirani i birokratizirani sustav, znanstvena fantastika. Kod nas se uglavnom događa suprotno, tako da se birokratskom nezainteresiranošću i strahom od pogreške, gotovo štiti pravo maloljetnoj osobi sa izraženom sklonosti nasilju, da u ime svojih tzv. ljudskih prava, slobodno ugrožava ljudska prava svih ostalih oko sebe, njihovo pravo na mirno, sigurno i uspješno obrazovanje, pravo na siguran radni okoliš i uopće pravo na rad nastavnika, itd.
Čini se kao da se svjesno potiče razvoj devijantne karijere umjesto da se relativno bezbolno zaustavi na samom početku. Rezultat je opće čuđenje, kad se dogodi da mlada osoba, koja svojim ponašanjem "vapi za pomoć" još od osnovne škole, počini zločin u svojim 20-im i time nepovratno oduzme pravo na život drugoj osobi, ali i uništi vlastitu budućnost. I uz takve je pojedinačne tragedije, posebno za žrtve, potpuno nebitno, što u usporedbi sa EU, a posebno globalnim statistikama Hrvatska važi kao sigurna zemlja.
Naravno, u svakom je slučaju dobro da rezultati istraživanja provedenih na razini EU o sklonosti mladih nasilju i radikalnim političkim orijentacijama, hrvatsko društvo smještaju nešto niže od EU prosjeka. Međutim, to ni na koji način ne može uljepšati istinu, izbrisati zločin i ublažiti bol nikomu, tko je u nekom trenutku postao žrtvom, a prečesto samo zbog nepostojanja volje odgovornih da reagiraju na vrijeme i spriječe tragičan scenarij."
Ima li danas Hrvatska takav organizirani sustav o kojem priča profesor Matić? Točan odgovor znamo svi, uključujući i ministricu Murganić i premijera Andreja Plenkovića, a zna možda i šačica svjesnih i osviještenih saborskih zastupnika. Bilo bi također zanimljivo čuti kako bi na ovo pitanje odgovorili primjerice jedan Željko Glasnović ili možda Stevo Culej, Josip Đakić, pa onda i Ivan Pernar?
Još više brine to što će svi ti mladi ubojice izaći jednog dana iz zatvora. Ako odsluže dvije trećine kazne neki će već biti vani za 10-20 godina. Bit će u naponu snage – uglavnom u četvrtom ili petom desetljeću života. I imat će dvije mogućnosti – da ponove zločin ili da počnu živjeti novim životom. Za većinu njih već sad govore da su izgubljeni slučajevi, da ne pokazuju ni kajanje, ni želju za radom, ni obrazovanjem. Postoje li u našem zatvorskom sustavu uopće timovi stručnjaka koji bi im dali psihološku i svaku drugu potrebnu pomoć i radili na njihovom preodgoju? Zna se odgovor i na to pitanje. Kad se jednog dana metalna vrata za njima zatvore, a oni postanu slobodni ljudi, čeka ih hrvatska stvarnost. 'Iskupljenje u Shawshanku' je ipak holivudski film.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Kad lažnih branitelja ima više nego stvarnih