Pola stoljeća Gyaros je bio odsječen od svijeta. Najprije je služio kao zatvor za političke protivnike, potom kao vojni poligon na kojem je grčka mornarica izvodila vježbe bombardiranja. Dok su se okolni cikladski otoci pretvarali u turističke destinacije, Gyaros je ostao pust, bez hotela, trajekata i stalnih stanovnika. A onda je početkom 2000-tih snimljena fotografija koja je potpuno promijenila pogled na ovaj negostoljubivi komad kopna. Na otvorenoj plaži, usred bijela dana, ležale su sredozemna medvjedica i njezino mladunče. Prizor koji je gotovo nestao iz Mediterana pokazao je da je nekadašnji otok zatočenika, nasilja i bombi u međuvremenu postao jedno od posljednjih sigurnih utočišta za rijetke morske životinje.
Gyaros se iz mora pojavljuje kao suha, gola silueta usred Egeja. Od Syrosa, administrativnog središta Ciklada, udaljen je tek tridesetak minuta plovidbe gliserom. U blizini se nalaze Mikonos, Andros i drugi poznati grčki otoci s bijelim kućama, tavernama, trajektnim pristaništima i turističkim naseljima. Gyaros, pak, izgleda kao da je ostao zarobljen u vremenu. Na njegovim obroncima nema naselja, apartmana ni uređenih plaža. Krajolik čine kamen, sipar i nisko raslinje, a iznad obale dominira golema građevina od crvene opeke. Riječ je o zatvoru zbog kojeg je otok dobio nadimak "Vražji otok".
Zatvor za političke protivnike
Gyaros se kao mjesto progonstva koristio još u rimsko doba, ali njegovo najmračnije razdoblje počelo je 1948. godine. Grčka država tada je oduzela imovinu posljednjem 31 stanovniku i otok pretvorila u izolirani zatvorski kompleks. U dva velika vala političke represije kroz Gyaros je prošlo više od 20.000 ljudi. Među zatočenicima su bili komunisti, pisci, studenti, umjetnici, intelektualci i protivnici vlasti.
Prvi val zatvaranja uslijedio je nakon Grčkog građanskog rata. Zatočenici su u početku živjeli u šatorima, izloženi nesnosnim ljetnim vrućinama, snažnim vjetrovima i hladnim zimama. Pod prisilom su gradili zatvorsku zgradu i njezine masivne zidove od opeke.
Drugi val počeo je nakon vojnog udara 1967. godine, kada je vlast preuzela vojna diktatura, poznata kao Diktatura pukovnika. Gyaros je službeno prikazivan kao popravna ustanova u kojoj bi se politički protivnici trebali preobraziti u "prave Grke". U stvarnosti je bio mjesto prisilnog rada, ponižavanja, nasilja i mučenja, udaljeno od javnosti i znatiželjnih pogleda.
Nakon pada vojne hunte 1974. godine zatvor je prestao djelovati, ali otok nije otvoren stanovnicima ni posjetiteljima. Preuzela ga je grčka mornarica, koja ga je sve do 2002. koristila kao poligon za bombardiranje. Zbog vojne zabrane približavanja Gyaros je desetljećima ostao gotovo potpuno izoliran. Ono što je prvotno bilo posljedica represije i vojne kontrole pokazalo se kao neočekivana prednost za prirodu.
Fotografija koja je promijenila sve
Nakon što je mornarica prestala koristiti otok, ribari su počeli prijavljivati da u njegovoj blizini sve češće viđaju sredozemne medvjedice. Presudan trenutak dogodio se početkom 2000-tih, kada je jedan amaterski podvodni ribolovac snimio majku i mladunče kako se odmaraju na otvorenoj plaži. Nisu se skrivali u mračnoj morskoj špilji, nego su ležali na obali usred dana, potpuno izloženi.
Sredozemna medvjedica nekoć je bila raširena duž obala Mediterana. Stoljećima je ubijana zbog krzna, mesa i masti, a kasnije su joj turizam, izgradnja i širenje obalnih naselja oduzeli velik dio prirodnog staništa. Dodatni udarac zadali su joj ribari koji su je ubijali jer je trgala mreže i uzimala ulov. Do kraja 20. stoljeća globalna populacija smanjila se na samo nekoliko stotina jedinki. Preživjele životinje povukle su se u udaljene špilje, gdje su pokušavale podizati mladunce daleko od ljudi.
Zbog toga je fotografija s Gyarosa djelovala gotovo nestvarno.
Biolog Panos Dendrinos iz Helenskog društva za proučavanje i zaštitu sredozemne medvjedice opisao je prizor kao sliku iz nekog davnog vremena, prije nego što je čovjek životinju potisnuo u najskrivenije dijelove obale.
Prve znanstvene ekspedicije otkrile su da oko Gyarosa živi velika kolonija od približno 70 odraslih medvjedica, što je vjerojatno najveća poznata kolonija u Sredozemlju. Još je važnije bilo njihovo ponašanje. Životinje nisu samo povremeno prolazile tim područjem. Odmarale su se na otvorenim plažama, dojile mladunce i ponašale se bez straha koji je karakterističan za populacije iz područja s većom ljudskom prisutnošću.
Nije poznato kada su se medvjedice nastanile na otoku. Stručnjaci pretpostavljaju da im je dugotrajna izolacija omogućila da se vrate prirodnijem načinu života. Važnu je ulogu imao i izostanak ribolova. Budući da je pristup vojnom području bio opasan i zabranjen, okolno je more ostalo bogato ribom. Medvjedice su tako dobile i mirno stanište i izdašno hranilište.
Gyaros je 2019. proglašen zaštićenim morskim područjem, prvim takvim u toj regiji. Oko otoka uspostavljena je zona od tri nautičke milje u kojoj je ribolov zabranjen. Nadzor danas provodi grčka Agencija za prirodni okoliš i klimatske promjene, koja je tu zadaću 2023. preuzela od WWF-a. Stručnjak za ribarstvo Dimitrios Damalas sustav je opisao kao svojevrsnog "Velikog Brata" na moru. Rezultati su, međutim, bili vidljivi. Između 2015. i 2023. broj zabilježenih slučajeva ilegalnog ribolova među rekreativnim ribarima smanjio se za 57 posto, a među profesionalnim ribarima za čak 85 posto.
Tako mjesto koje je nekada simboliziralo najokrutniju ljudsku represiju danas čuva životinje koje su ljudi doveli do ruba izumiranja, piše BBC.
