Ovo je otac balističkog programa Irana: Zbog njega danas mogu gađati Izrael

Ni dvije godine otkako je došao na vlast, teokratski režim u Teheranu se 1980. našao pod egzistencijalnom prijetnjom. S ciljem da spriječi izvoz šijitske revolucije u Irak u kojem je vladala Baath stranka, ali šijiti predstavljali većinu i domogne se naftnih izvora, Saddam Hussein je napao velikog susjeda. Iako je Irak iza sebe imao i SAD i SSSR, do kapitalizacije kaosa u Iranu nikada nije došlo i rat se pretvorio u krvavi statičan sukob.

Na krilima Basija koji su u ljudskim valovima jurišali na iračke mitraljeze i minska polja te općenito fenomenu mučenika koji je izraženiji kod šijita nego sunita, Iran ne samo da je odbio iračku invaziju nego je krenuo u protunapad. Tako je sredinom 1980-ih došlo niza zračnih napada, raketnih napada i topničkih granatiranja većih gradova i urbanih područja koje su pokrenule iračke zračne snage Saddama Husseina, s ciljem narušavanja morala Irana tijekom iransko-iračkog rata. To namjerno ciljanje iranskih gradova nekada i s kemijskim oružjem poznato je pod fenomenom 'Rat gradova'.

Gadafi, Sovjeti, Scud projektil

Iranci su iz tog svirepog sukoba naučili koliko efektivni balistički projektili mogu biti, ali da im je to u nedostatku jake zračne flote jedini način da unište Izrael. Za vrijeme rata je magistar zrakoplovnog inženjerstva Hassan Tehrani Moghaddam pokrenuo program projektila dugog dometa i dizajnirao niz različitih projektila. Njegov neposredni cilj bio je razviti program balističkih projektila s operativnim dometom većim od 2000 kilometara koji bi mogao uvelike ugroziti Izrael. Prve projektile (njih osam) im je dao Muamer Gadafi i to sovjetske Skud projektile koji su u istočnom bloku imali nuklearne bojeve glave.

Fars Media

Moghaddam i zračne snage Korpusa islamske revolucionarne garde su na temelju tih projektila započeli izgradnju najvećeg balističkog arsenala na Bliskom istoku. Moghaddam je isprva dizajnirao rakete koje su bile reverzno konstruirane od ruskih Scud projektila. Proizveo je Shahab-1 na temelju Scud-B, a zatim razvio Shahab-2 i projektile Zelzal (Zelzal-1, Zelzal-2 i Zelzal-3). Godine 1998., na temelju Scud-C, razvio je Shahab-3, balistički projektil srednjeg dometa s operativnim dometom od 2.000 kilometara. Testiran je između 1998. i 2003. godine, a u iranski vojni arsenal službeno je uveden 7. srpnja 2003., uz službeno predstavljanje od strane ajatolaha Khameneija 20. srpnja iste godine. Od tog trenutka Iran može doseći Izrael.

Moghaddam je kasnije unaprijedio Shahab-3 i razvio novu verziju tog projektila pod nazivom Ghadr-110, koji ima domet od 1.800 do 2.000 kilometara i poznat je i kao Ghadr-101.

Godine 2008., Moghaddam je uz pomoć Sjeverne Koreje razvio i dizajnirao prvi niz iranskih balističkih projektila na kruto gorivo, poznatih pod imenom Sejjil. Sejjil je zamijenio tekućinom pogonjene balističke projektile Shahab. Prema izvorima američkog Pentagona, profil projektila Sejjil vrlo je sličan onima Ashura (Ghadr-110) i Samen. Lansirna testiranja Sejjila 13. studenog 2008. pokazala su operativni domet od 2.000 do 2.500 kilometara. Nakon toga, Moghaddam je postao glavni dizajner projektila Shahab, Ghadr i Sejjil.

Smrt

Bazu Revolucionarne garde Bid Kaneh južno od Teheran, zatresla je velika eksplozija 2. studenog 2011. u raketnom garnizonu Modarres. U incidentu je poginulo sedamnaest pripadnika Vojske čuvara islamske revolucije i Korpusa islamske revolucionarne garde, uključujući oca iranskog balističkog arsenala Tehranija Moghaddaama. Iranski dužnosnici rekli su da je eksplozija u raketnoj bazi bila nesreća i isključili su bilo kakvu sabotažu koju su organizirale Sjedinjene Države i njihovi regionalni saveznici. Međutim, časopis Time izvijestio je o tvrdnjama "zapadnog obavještajnog izvora" da je eksploziju orkestrirao Mossad.

Iranski balistički arsenal

Prema američkim procjenama, Iran ima oko 3000 balističkih projektila raznih vrsta i dometa. Fateh-110 je iranski balistički projektil zemlja-zemlja na kruto gorivo koji proizvodi iranska Organizacija za zrakoplovnu industriju od 2002. godine. Jednostupanjski je, cestovno mobilan i može nositi visokoeksplozivnu bojevu glavu do 500 kg. Četiri različite verzije, Fateh-110A, 110B, 110D-1 i Fateh-E Mobin, razvijene su s različitom preciznošću. Najnovija verzija (Fateh-E Mobin), prvi put prikazana javnosti u kolovozu 2018. navodno ima domet od 300 km.

Michael Nagle

Zolfaghar je iranski cestovno prenosiv, jednostupanjski balistički projektil kratkog dometa. Vjeruje se da potječe iz obitelji Fateh-110 (vjerojatno Fateh-313). Organizacija Aerospace Industries predstavila je svoje novo oružje 2016. koje je ušlo u službu 2017. kao verzija većeg dometa Fateh-110. Prvi put je upotrijebljen u raketnom napadu na Deir ez-Zor 2017 na Islamsku državu. Prema iranskim izvorima, projektil Zolfaghar ima duljinu od 10,3 m, promjer 0,68 m i masu pri lansiranju od 4620 kg s bojevom glavom mase 579 kg koja je dizajnirana za odvajanje pri polovici putanje, što otežava otkrivanje, praćenje i presretanje. Domet mu je oko 700 km, a u veljači je 2019. Iran je predstavio novu verziju projektila Zolfaghar većeg dometa pod nazivom Dezful s dometom od 1000 km.

Šahab-3 je balistički projektil srednjeg dometa. Predstavlja temelj svih iranskih balističkih raketa srednjeg dometa koje koriste tekuće gorivo. Ušao je u upotrebu 2003. godine, može nositi bojevu glavu od 760 do 1200 kilograma  mogu se ispaljivati ​​s mobilnih lansera kao i iz silosa. Iran Watch kaže da najnovije varijante Shahab-3, rakete Ghadr i Emad, imaju točnost od gotovo 300 metara.

Emad je preciznija verzija Šahaba-3. Može nositi teret od 750 kg do 1700 km, s točnošću cilja od 10 m. Koristi novi dizajn nosnog konusa, koji se razlikuje od onog na originalnom Shahab-3. Promijenjeni dizajn može omogućiti detonaciju bojeve glave visoko iznad cilja, što je čini prikladnijom za kemijsku, biološku ili nuklearnu detonaciju zračnim eksplozivom, kao i za nuklearni elektromagnetski pulsni napad.

Wikimedia Commons

Ghadr-110 je balistički projektil srednjeg dometa (MRBM), projektiran i razvijen u Iranu. Projektil ima domet 1800-2000 km. Projektil Gadr-110 je unaprijeđena verzija Šahaba-3A, koji je poznat i kao Gadr-101. Pretpostavlja se da ima prvi stupanj koristi tekuće pogonsko gorivo, dok drugi stupanj koristi kruto pogonsko gorivo što povećava domet na preko 2000 km. Karakteristike Gadr-110 projektila su veće manevarske sposobnosti i kraće vrijeme pripreme od Šahaba-3. Vrijeme postavljanja projektila u aktivno stanje je 30 minuta, dok kod starijih modela poput Šahaba-3 iste pripreme straju više sati. Projektil je u potpunosti razvijen u Iranu, u strogo čuvanom Hemmat raketno-industrijskom kompleksu.

Paveh je iranska krstareća raketa zemlja-zemlja dugog dometa s dometom od 1650 km. Paveh je dio obitelji krstarećih projektila Soumar, koja je predstavljena 2015. godine, a prvi projektil iz te obitelji bio je Soumar s dometom od 700 km. Dana 2. veljače 2019. Iran je predstavio krstareći projektil Hoveyzeh, projektil zemlja-zemlja s navodnim dometom većim od 1.350 kilometara. Paveh je predstavljen i prikazan javnosti 2. veljače 2023. godine.

Fattah 1 je iranska hipersonična balistička raketa srednjeg dometa koju je razvio Korpus islamske revolucionarne garde i predstavljena u lipnju 2023. Prema Iranu, njezina visoka manevarska sposobnost i brzina pomažu joj u izbjegavanju sustava raketne obrane. Ima brzinu od Mach 13–15, domet 1 400 km, a noviji Fattah‐2 do 1 800 km. Raketa predstavlja opasnost po Izrael zbog mogućnosti izbjegavanje protuzračne obrane.

NUKLEARNI EKSPERT: 360° 'S uranom iz Australije, Iran može proizvesti 5 atomskih bombi jačine kao u Hirošimi'

Sejil  je obitelj iranskih balističkih raketa srednjeg dometa na kruto gorivo. Sejil su zamjena za balističke rakete Shahab na tekuće gorivo. Uspješno testiranje provedeno je 12. studenog 2008. godine. Prema izvješćima, domet mu obuhvaća Izrael i jugoistočnu Europu, no Iran tvrdi kako je projektil razvijen u obrambene namjene. Poput projektila Fatih-110, Sejil je kod stranih stručnjaka izazvao bojazan da je projektiran za nošenje nuklearne bojne glave.

Varijante: 

Sejil-1: Sejil je dvofazni projektil na kruto gorivo, tipa zemlja-zemlja (SSM), koji proizvodi Iran, s prijavljenim dometom od 2.400 km. Uspješno testno lansiranje održano je 13. studenoga 2008. godine. Ako se potvrdi taj domet, omogućilo bi mu da pogodi ciljeve udaljene čak do Izraela i jugoistočne Europe.

Sejil-2: Prema CSIS Missile Threat, nije jasno postoji li neovisna varijanta Sejil-2 ili se taj naziv u Iranu jednostavno koristi za testiranja originalnog Sejila iz 2009. godine.

Wikimedia Commons

Sejil-3: Prema CSIS Missile Threat, nepotvrđena izvješća o razvoju Sejila-3 navode da bi navodno imao tri faze, maksimalni domet od 4.000 km i masu pri lansiranju od 38.000 kg.