Top News
175 prikaza

Pariški napadi pokazali su ranjivost, ali i selektivnu tugu Europe

Napadi u Parizu
Reuters/Pixsell
Nekako u isto vrijeme, u “smeđem” dijelu svijeta, dok su napadi na Pariz počinjali Libanon je obilježavao dan žalosti zbog 43 poginulih i više od 200 ranjenih u seriji koordiniranih samoubilačkih bombaških napada u Bejrutu

Teroristički napadi u Parizu, kao i bilo koji drugi teroristički čin imaju za cilj ubiti što više ljudi, te proširiti strah i paniku. No, isto tako pokazuju naše selektivno zgražanje, tugu i bijes. 

Preko noći na desetke ljudi izgubilo je život u organiziranim napadima u Parizu. Mediji su iste sekunde počeli izvještavati, a velike tv kuće organizirale 24-satno uživo izvještavanje iz Pariza, s mjesta događaja. Društvene mreže su eksplodirale, a svjetske vođe ubrzo su se počele javljati kako bi osudile napade i pozvale na solidarnost s francuskim narodom, dok je francuski predsjednik proglasio najviši stupanj sigurnosti i zatvorio granice.

Nekako u isto vrijeme, u “smeđem” dijelu svijeta, dok su napadi na Pariz počinjali Libanon je obilježavao dan žalosti zbog 43 poginulih i više od 200 ranjenih u seriji koordiniranih samoubilačkih bombaških napada u Bejrutu. Za te je napade ISIL preuzeo odgovornost a dogodili su se u bejrutskom prigradskom dijelu Burj al-Barajneh, naseljenom uglavnom šiitima, koji podržavaju Hezbollah. Bio je to najkrvaviji napad u Bejrutu od završetka građanskog rata u Libanonu prije dvadeset godina.

Napadi su očito bili odgovor odluci Hezbollaha da pošalju svoju vojsku na sjever Sirije gdje su se trebali pridružiti ratu protiv islamske države.

Međutim, napadi u Libanonu nisu izazvali tweetove političara koji su tweetali o Parizu, niti su izazvali obraćanje Baracka Obame, nije bilo uživo javljanja zapadnih medija ni bilo čega drugoga što se može vidjeti nakon napada u Parizu.

Kako možemo objasniti to što smo se automatski identificirali s pariškom tragedijom, ali ne i libanonskom? Ili možda još konkretnije - kako objašnjavamo našu indiferentnost prema patnjama ljudi koje doživljavamo kao drukčije, libanonce, muslimane, afrikance… 

Na žalost, to nije prvi put. Prije 11 mjeseci, samo par dana prije napada na Charlie Hebdo, teroristi Boko Harama upali su u nigerijski grad Baju i ubili dvije tisuće ljudi. Zapadni mediji i većina političara taj su masakr popratili šutnjom. 

Prošli mjesec je najmanje trideset ljudi ubijeno je u napadu na džamiju u Nigeriji, opet od strane Boko Harama, a nakon toga je uslijedio još jedan napad Boko Harama, na aerodrom u Maiduguriju kada je poginulo deset ljudi. U Islamabadu dvadeset je ljudi poginulo u samoubilačkom napadu, samo dan nakon što je u još jednom napadu u Pakistanu ubijeno 12 ljudi. Ubijeni su uglavnom bili šiiti, koji su vraćeni kući prije par godina kada su brodovima pokušali pobjeći prema Australiji nakon što je nasilje u njihovim pokrajinama u Pakistanu doseglo neizdrživu razinu. U rujnu je u napadima koje je organizirao Boko Haram u Nigeriji ubijeno još 117 ljudi…

Činjenice su brutalne, ali jednostavne - muslimani puno više ginu od ruke muslimana, odnosno od ruke ekstremista koji nemaju nikakve sličnosti s prosječnim muslimanima. Isto tako, više će ginuti od zapadnjaka koji su u misiji egzekucije islamskih ekstremista. Razlika je u tome što njihova smrt neće izazvati izljev tuge ostatka svijeta. Za razliku od Parižana, muslimani već žive u stanju konstantnog terora. Upravo zato mnogi od njih bježe u Europu.

Tužna realnost je da će se ovakvi napadi i dalje događati i bit će sve jači i gori. Zapadni svijet ovime je samo malim djelićem iskusio što znači živjeti u stalnom strahu kakvog neki ljudi proživljavaju već generacijama. 

Solidarnost s Francuzima je dobra stvar. Solidarnost sa žrtvama terorizma svugdje je još bolja.

(originalni tekst napisao je Chris Graham na portalu New Matilda)

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.